utjecajna linija

četvrtak, 01.09.2016.

"TEŠKI" LJUDI



Nikad mi nije bilo jasno i neće, zašto su neki ljudi uvijek „kontra“. Zašto im je želja kad upadnu u jednu harmoniju, da tu harmoniju uzdrmaju i unište svojom negativnom energijom, koja u konačnici njih uništi…Ali oni toga nisu svjesni…
Uvijek sam na poslu, na svakom Projektu, radila na tome da na samom početku stvorimo tim …Koji ima isti cilj…Svi poštujemo rad onog drugog i radimo isključivo u interesu Projekta, a naravno time i svih sudionika u projektu…Često sam sklona tome da na svoja leđa natovarim i obveze koje mi ne pripadaju, ali kad vidim da netko neće i ne želi, ja opet, u interesu Projekta, preuzmem i dio koji nije moj, sve da se obavi sve potrebno na najbolji način i da se dođe do cilja kojemu svi težimo…Uspješno izvedenom i završenom Projektu… I kad se rezultati itekako vide, kad trud svih uključenih postane uočljiv i opipljiv, netko se pojavi i kao iz „neba pa u rebra“, pokuša sve destabilizirati…Umanjiti vrijednost svog uloženog truda i rada….
Nastoji omalovažiti trud rad i gledati samo probleme i ono što još treba dovršiti, ne osvrćući se na ono što je dovršeno, a što je već pola puta pređenog do uspješnog dovršetka… Cilj je reći, da ništa nije dobro kako bi se pokazalo da će biti dobro tek kad se ta osoba uključi, a bez koje se već uspješno prošlo više od pola puta, i ako nije htijela sudjelovati u bitnim stvarima, one su se bez nje riješile i sad joj je krivo što bi netko drugi mogao pobrati zasluge za uspjeh…Takve zovem, sitni mali kompleksaši…siromašni u duši, pa im tu prazninu nitko i ništa ne može popuniti… Glume nezamjenjive i nedodirljive…I kad vide da su, itekako, zamjenjivi, rade probleme da bi na taj način opravdali svoje postojanje…Uvijek ,privatno, bježim od takvih ljudi…Na poslu ih, na žalost, ne mogu izbjeći…I koliko god se trudila, neutralizirati ih se na miran način ne može , dok ih „ne provalim“ i ne saspem im u lice što ih spada, situacija se ne mijenja…jer oni ruju i rovare, gore od svih krtica i rovaca ( sve životinje volim bez iznimke i mislim da su bolje d ljudi)…I ne može se s njima na lijep način, na žalost… A to iscrpljuje…Oni se hrane pozitivnom energijom i odšilju negativnu….
Zato kažem „ Nema teškog posla !“…“Postoje samo,“ teški“, ljudi!“…Komplicirani i uvijek spremni da zapapre i kažu da nešto nije dobro, pa makar se to, nešto, još nije ni počelo raditi…Ali treba unijeti negativnu energiju, sumnju u redove tima, koji besprijekorno funkcionira…Unaprijed obezvrijediti…
I ono što me još više čudi kod takvih ljudi je njihova brza transformacija… Da čovjek misli kako je lud i umišlja… Kad im onaj od kog ovise, ko je iznad njih po hijerarhiji, kad im taj „netko“, ukaže na neprimjerno ponašanje… U stanju su se za manje od dvadesetčetiri sata skroz „preobratiti“, postati svoja sušta suprotnost i poreći sve ono što su prije rekli…Prestrašno!…Možete zamisliti da živite i radite s nekim tko danas misli i radi jedno i to vam govori…A sutra nešto što je suprotno onome od jučer, a što je tvrdio i šakama i nogama i glavom ludom….
Žalim, u konačnici, takve ljude, jer nije njima lako sa samima sobom…. Mislim da se puno puta pogledaju u ogledalo i pitaju „Tko si ti ?“ i ne nalaze odgovor, jer ga nema…Oni se to pitaju, ali odgovora nema , jer to su ljudi bez stava, karaktera, osjećaja za timski rad za druge…To su iskompleksirani i jadni ljudi koji će takvi i umrijeti…Njihova negativna energija uništava im i tijelo i duh i oni se lako prepoznaju…Ali od njih ne možeš pobjeći….Možeš samo imati puno više pozitivne energije nego oni negativne i puno više dobrote od njihove zloće…Samo na taj način ih možeš pobijediti… Drugog načina nema!

Oznake: Pozitiva spašava!

01.09.2016. u 20:55 • 25 KomentaraPrint#

utorak, 30.08.2016.

Samo trenutak slabosti

Ne znam jednostavno u čemu je stvar, ali bez obzira na sve što sam u životu napravila, uvijek bila hraniteljica obitelji, stalno sam na meti kritike mojih ukućana, mame, djece…Jednostavno, to je tako, pomoći nema, ali s tim nikako da se pomirim…Pustim jedno vrijeme i onda, sve iz početka…Dakle, radim od jutra do sutra, borim se tražeći nove poslove, do kojih nije lako doći ali s obzirom na znanje i iskustvo uspijevam ih još uvijek dobiti, privatnik sam…Odradim ih najbolje što mogu, tako da sam u svako vrijeme dostupna i svi me mogu zvati u slučaju problema od 0 do 24 sata…Ali nikad nisam dovoljno dobra, moje cure, moja najdraža stvorenja, uvijek me kritiziraju…Uvijek imaju neke primjedbe na nešto, bila to neka stvar koju kupim, zato što sam procijenila da ju želim kupiti…zato što me to raduje…ili neka odluka o nečemu… Već osam godina zbog posla nisam išla na odmor ni vidjela more…One izlaze, zabavljaju se, druže, imaju dečke, žive relativno bezbrižan život…Trebale su završiti faks prije dvije godine, nisu ga završile, jednostavno nije im se dalo, imale su neke druge prioritete, vole životinje i puno vremena posvećuju na udomljavanje, zbrinjavanje, čuvanje…Imam razumijevanje za sve njihove prohtjeve, hirove, hobije….Pomažem im maksimalno, ali to nije dovoljno, tretiraju me i zovu „malom mamom“…Kažu da sam naivna, predobra…Da se razumijemo, one su pristojne cure, svi kažu da su lijepo odgojene, ali prema meni su najgore, pune kritike i primjedbi…Isto tako i moja mama koja živi sa nama, stalno mi prebacuje za ovo i ono…Ja ih hranim, oblačim…Priuštila sam im normalan život i sve prohtjeve im ispunjavam…Mama je otišla kod prijateljice na more i ostat će mjesec dana…I drago mi je da je otišla…A ja da odem pet dana bila bi drama, pitanja…Osjećam već jedno duže vrijeme da nešto u svom životu moram promijeniti…Ali kao da još nemam dovoljno odlučnosti…Sigurno je problem to što se u našoj kući gdje žive četiri žene i tri generacije, već dugo ništa promijenilo nije i što mora doći do neke promjene da se svi trznemo i krenemo dalje, na drugačiji način, moji ukućani su se utopili u slobodi i bezbrižnosti koju imaju…
Očigledno, ne valja ni kada je dugo vremena dobro…Ispada da se podrazumijeva da je tako i da je samo od sebe tako…Žao mi je što ne osjete koliko sam se morala boriti da im osiguram one osnovne stvari, jer recesija je i mnogi od najboljih su propali, privatnici pogotovo…
Tužno mi je nekad i ako ja nisam tip koji kuka, traži zahvalu, pljesak i slično…Samo da se vidi i osjeti…Da znam da se osjetilo…Dogodilo se da sam stjecajem okolnosti nekim ljudima pomogla…Ta pomoć je bila zanemarivo mala…A ti ljudi su mi zahvalniji i više cijene tu sitnu pažnju nego moji najbliži…Koji su nikad zadovoljni i uvijek puni samo primjedbi…To valjda tako mora biti…Znam roditelje koji su zanemarivali svoju djecu, ta djeca ih danas, odrasli ljudi vole i cijene kao da su im bili najbolji roditelji na svijetu…To valjda tako mora biti…Ja sam svoju mazila i pazila cijeli život…Pomagala, učila i radila sa njima, sve uz težak posao koji sam radila…Od svog oca, od kojeg sam se razvela, samo zbog toga što je bio lijenčina i bez ambicija, moje cure ništa ne očekuju niti im on išta daje…
Ja sam ta od koje se sve očekuje i koja je uvijek na meti sve kritike…Dok ovo pišem izgleda kao da se žalim, kritiziram, tražim i očekujem nešto…ali ne očekujem ništa…Samo sam sve stavila na papir i podijelila sa vama…jer mi nije jasno….zašto je to tako…A tako malo treba da ne bude tako…Zašto više razumijevanja nekad možemo naći u nepoznatoj osobi, koju slučajno upoznamo nego kod svojih najmilijih, kojima smo dali veliki dio sebe u svakom pogledu… Ja nisam slabić i znam da ću sve izdržati, ali toliko bi lakše sve bilo da čovjek osjeti podršku i razumijevanje…Očito, kad ju toliko želi ona izostaje, kao i sve u životu…Da se razumijemo, nisam ja slabić…Ovo je samo jedan trenutak slabosti, koji sam sa vama podijelila, a sutra, sutra ja idem u nove pobjede…Cure su rekle da će slijedeće godine završiti faks i zaposliti se… Kad-tad, razumjet će one sve ovo što sam napisala…Sigurna sam…
Želim im svu sreću ovog svijeta…Borila sam se za to da ju imaju …

Oznake: Sreća i razumijevanje

30.08.2016. u 21:28 • 10 KomentaraPrint#

nedjelja, 28.08.2016.

OGLAS 098.......






I piše : „Slobodan muškarac, 45 god., tražim isključivo žensku srodnu dušu od 30. do 45. godina radi druženja i moguće ozbiljne iskrene veze! Ja sam zaposlen, ne pijem, mirne sam naravi, uredan, imam svoju kuću itd…
Molim da mi se javite samo ako ste ozbiljna iskrena ženska osoba koja zna i koja želi biti voljena i cijenjena u životu!“
Oglas gotovo besprijekorno i reklo bi se, iz srca, napisan…Neću ulaziti u to da je možda sve lažno…Da se netko zeza …Jer ne sliči mi na to…Nalikuje mi sve to na poziv i vapaj, usamljene osobe, koja više ne zna na koji način tražiti i doći do nekog koga bi volio i tko bi bio od nje bio voljen…..Pružiti ljubav i osjetiti ljubav… Pisala sam o facebooku …instagramu i čestom srozavanju najtananije ljudske intime do tako proste i prizemne razine, gdje sve gubi smisao i ljepota nestaje…A onda, s druge strane, ovo, oglas čovjeka u srednjim godinama, koji vjerojatno ne koristi ta suvremena pomagala da upozna srodnu dušu…pa svoj oglas na crvenom papiru lijepi na jednu od postaja tramvaja, u gradu, nadajući se da će netko, tko bi trebao, to pročitati i nazvati ga…Broj njegovog mobitela je na oglasu…
Možda se iza ovog oglasa kriju isti oni koji su ukrali moj mobitel, a skupljali su donacije za djecu s posebnim potrebama…Kako se uopće žena u godinama koje dotični gospodin traži može javiti na takav oglas, a da ne pomisli da se iza njega krije nešto što i nije tako iskreno i naivno, kao što je napisano…Kao što izgleda, na prvu…Kad se više nikomu i ničemu ne može vjerovati…
A možda je stvarno napisano iskreno, možda je čovjek koji je to napisao dobar čovjek koji je jako usamljen i traži društvo…Može li mu se uopće na takav oglas javiti neka „normalna“ žena? Da li će on kad mu se i javi neka žena, a pretpostaviti je da neće biti onakva kakvu je tražio, biti još usamljeniji i nesretniji… Za njega je ovo možda bio jedini pokušaj koji mu je ostao… A mi živimo u društvu u kojem se ovakvi oglasi ne smatraju baš „normalnim“…čak su i predmet sprdnje za mnoge…
Gdje je kraj našoj otuđenosti jednih od drugih…Stalno tražimo i tragamo za neprijateljima izvan nas, a sami sebi smo najveći neprijatelji…Zatvorili se u svoje ljušture i ne tražimo iz njih izlaz… Mnogi pate zbog toga, pokušavaju tražiti rješenja koja u konačnici završavaju porazom…i onda nastupa još gora situacija…teško je osloboditi se, osvijestiti i pokušati izići iz svoje ljušture bez ustručavanja, bez straha da ćeš biti ismijan, zato što si iskren i sa spremnošću prihvatiti sve odgovore i reakcije…
Žao mi je dobrih ljudi koji neprimjećeni prolaze kroz život, neprimjetinih, kvalitetnih, dobrih ljudi, za koje se ne zna, ali sigurna sam da će i njihovo vrijeme doći…Sigurna sam…Kad, tad!
Želim ovome čovjeku sa oglasa, tko god on bio, ako ima iskrene namjere, od srca mu želim da nađe svoju srodnu dušu, zaslužio je to! Dušu, kojoj je normalno javiti se na ovakav oglas jer se, upravo isto osjeća kao i osoba koja ga je napisala…

Oznake: srodna duša

28.08.2016. u 16:20 • 20 KomentaraPrint#

srijeda, 24.08.2016.

BILA SAM "UHODA"

"Ti si uhodila", reklo mi je moje najdraže stvorenje, a možda se tako i može reći…

Nisam imala loše namjere, to je jedino opravdanje koje imam… Na kraju je od svega ispao ovaj tekst, a to se ne može nazvati lošom namjerom..
Prosudite i presudite…
Zavirila sam u neke javne profile na Instagramu…Ispalo je to slučajno… Uvijek to krene, slučajno, reći ćete…a završi s namjerom…Možda ste i u pravu, jedno vuče drugo, drugo treće i krene to, krene… Gledam lijepu djevojku, još bi bila ljepša da se ne krevelji izazovno na svakoj drugoj slici…pući usne…namiguje, zove, izaziva, a lijepa , zgodna..vitka, visoka, plavuša…prikazuje videa u kojima je gola s nekim i kao vode ljubav i ako se ništa od tog jasno ne vidi, naslućuje se u njihanju prvo dva gola tijela, a onda se polako skuplja oko njih isto tako mnoštvo golih mladih tijela, parova, muškaraca i žena koji se njišu u ritmu glazbe, kao da vode ljubav…i preko tisuću lajkova…Ljudima se to sviđa, valjda su mnogi u transu kad to gledaju…i onda lajkaju i lajkaju… Sledeća mi zapne za oko…nije žena u cvijetu mladosti, ali očito nije rađala,moja slobodna procjena. pa ima savršenu figuru pješčanog sata, ne od vježbanja i treniranja nego je prirodno takva, poznajem žene takve građe…svaka druga slika je, ona preplanula, u kostimu, bikiniju najminimalnijih gaćica koje sam vidjela…. Sad se podbočila rukom, sad nogom, noga gore noga dolje…pa lijevo, pa desno…dođe mi, smiješno i tužno u isto vrijeme…što to zgodnoj ženi u ranim, mislim, pedesetim, treba… nije mi uopće jasno…a ne treba mi ni biti jasno, znam..osim, da pomislim kako je tijelo jedino što ima, a glava nije baš sinkronizirana sa tijelom…i onda traži nadomjestke u pućenju, durenju, lica, usana i guze u konačnici, jer ta slika sa isturenom, napućenom, guzom je dobila najviše lajkova…..Ma ne vjerujem… Žena je očito i „dobro stojeća“ jer je na svakoj slici različito odjevena, u dosta skupu odjeću, ali napadnu, upadljivu…
I dalje listam malo…Vidim čovjeka koji je povezan sa ovom ženom u ranim pedesetim, na njegovom profilu je ova žena, na svakoj slici…na njenom profilu njega uopće nema…a po prisnosti na njegovom profilu vidim da su očito u vezi…zagrljeni, čak i puse jedno drugom daju, ali bez kontakta… I mislim se, što taj jadnik trpi….Na svom profilu ima nju na svakoj slici, a ona na svom uopće nema njega, kao slobodna žena…Sramežljive muškarce, u jednom komentaru, ona naziva mutavim….i kao „svaku divlju zvijer je moguće ukrotiti“ kaže ona…i još neke“ strašne“ izjave….gdje sebe prikazuje kao vamp…A lajkova, tisuće i tisuće…Ljudi je jednostavno obožavaju…Ona je jedna od kraljica Instagrama… Nisam išla dalje u dubioze…Nju sam nasumice odabrala, jer spada u one preko 40…
Nisam gledala Instagrame celebritia…Malo me sve ovo pogodilo… Nisam staromodna, dapače, volim vidjeti i lijepo muško i žensko tijelo, esteta sam i divim se ljepoti oko sebe…ali ljudi moji, gdje je ta ljepota u nama… Pa uvijek sam radila na tome, iskreno, spadala sam u zgodne i lijepe i sad mi kažu da jesam jer brinem i o svom tijelu i njegujem ga i vježbam…ali gdje je nestala ona unutrašnja ljepota, pa uvijek mi je ona bila važna, još i više od vanjske.. …kao da se zaboravlja da je ona važnija i da i nju treba razvijati njegovati…postajemo roboti , monstrumi…meso, na izvolite…igrači u nekom cirkusu stvorenom za njihanje i ljuljane i pranje nerazvijenih mozgova….toliko nerazvijenih da ni skužiti ne mogu više bit….predaju se bez borbe…besmislenom lelujanju i sladostrašćima bez smisla, ljubavi…onima koji još više ogoljuju dušu i vode je ka ništavilu iz kojeg povratka nema…sve to bez borbe za smisao…za pronalaženje bitka i ljubavi u srcima … opće ludilo, tko nije dio njega, taj je mutav, smotan, neprilagođen….Divim se svim ljudima koji su se uspjeli oduprijeti tom ludilu i ostati svoji, ima ih, znam ih dosta…Ali sve ih je manje…Sve manje… To je ono što zabrinjava…Gubimo se…Kolektivno se gubimo u nemogućnosti komuniciranja prvo, sami sa sobom, a onda i sa drugima….
“Uhoda“ je završio svoj posao, nema više…..

Oznake: "Uhoda"

24.08.2016. u 07:42 • 16 KomentaraPrint#

utorak, 16.08.2016.

SAGA O MOBITELU - dio treći





Ukrali su mi mobitel…Ali nije više tu ni mobitel važan… Nego sve ono što se usput dogodilo, a čemu je prethodila ta krađa… Tek kad ti se nešto ružno, nešto loše dogodi, spoznaš jasnije svijet u kojem živiš….Kao, sve to si i prije znao, ali sad si na svojoj koži osjetio, svu nezasluženu surovost ljudi koji ne znaju što je empatija…pomoć u nevolji…humanost…ali dobro…Idemo dalje… Dobila sam neki novi „krnjavi“ android sa lošom kamerom, a kamera mi je jako važna zbog gradilišta i slika koje obavezno uz izvješća šaljem Investitorima…Ali bar sam imala ponovo u njemu svoj broj i ljudi s posla su me mogli promptno dobiti…Svaki novi poziv bio mi je iznenađenje i morala sam ponovo krenuti sa skupljanjem brojeva i raditi novi imenik…
Trebala sam za dva dana ići na put…nisam stigla prijaviti krađu Policiji… Sutradan ponovo idem preko Trga bana Jelačića i vjerovali ili ne, kod onog kioska koji je bliži Pan-peku, prema meni ide djevojka manjeg rasta kovrčave smeđe kose nosi isti onakav papir, pokazuje mi mimikom da pročitam, glumi gluhonijemu djevojku…. Ne mogu vjerovati, pa kao iz filmova…ma koja skrivena kamera… Skrivena strahota, kao da gubiš razum, ne vjerujući da se sve ponavlja…
Pukne iz mene „ Draga moja, tvoj prijatelj koji radi to isto kao i ti jučer mi je ukrao mobitel dok sam mu davala prilog za , djecu s posebnim potrebama, kako je rekao… Ona mi se nasmije, kimne glavom i pošalje pusu odlazeći dalje istog trena… Pa, stvarno ne vjerujem…Štipnem se…I onda, nazovem 112…. Kažem“ Molim vas lijepo pošaljite jednu ophodnju po Trgu „ ovdje vam rade džepari prve klase i pljačkaju naivni narod“…. Gospođa iz policije bila je jako ljubazna i rekla da će odmah poslati nekoga…
Isti dan idem na Fratrovac, iznad Rebra, radi se ulica…penjem se pješice…i hop dvoje mladih skupljaju donacije za studente koji nemaju novaca….gotovo sam sigurna da pripadaju istoj skupini…
Recite da nisam normalna… jutros vodim mamu na Autobusni kolodvor i ženskica, svojih dvadesetak godina, našminkana, crne duge kovrčave kose, prilazi dvojici mlađih muškaraca koji nose sendviče iz Dubravice i pita ih da li žele dati priloge za djecu, „pokažite svoju suosjećajnost „, kaže ona, a mladići se misle…Kažem im ja „pitajte je za papire, dozvolu da radi to što radi i za koga radi“, nije im se dalo, malo su sa njom pričali i otišli, nisu dali novac…Ponovo sam nazvala Policiju…I ponovo im rekla…
U međuvremenu sam otpratila mamu na autobus…Kad sam se vratila, djevojke nije bilo…
Ne mogu vjerovati da se neko tako sprda s nama, našim emocijama i dobrotom i da misli da iz tog može izvući dobro za sebe…Pa stvarno smo dodirnuli dno u moralnom i ljudskom…Čini mi se od kad pamtim da živim i znam za sebe, nismo bili lošiji ljudi, lošiji jedni prema drugima…Zločesti…
Bila sam i na Policiji prijaviti krađu, sa sedam dana zakašnjenja…saslušali su me, zapisali podatke o mobitelu…Imali su i kod… Rekli da će se javiti ako što pronađu… Prošlo je od tada deset dana i još se ništa nije dogodilo, ne očekujem da hoće, ali otići ću sutra da ih malo podsjetim, da se malo potrude…Ako uopće mogu…Ili da bar spriječe ovo što se i dalje događa na ulicama u srcu našeg Grada…

Nema više, za sad....

Oznake: Skrivena kamera ili što?

16.08.2016. u 22:49 • 12 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< rujan, 2016  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

16.02.2006......
počela pisati u Blogosferi

mail : builderica@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se