Prezimena u Buhovu

05.01.2009., ponedjeljak


Uvod
Photobucket
Pogled sa Crkvine prema Buhovu


I unatoč činjenici da je Tridentinski sabor još 1563. godine donio odluku o uvođenju matičnih knjiga u svim katoličkim župama, njeno provođenje na području Hercegovine kasnilo je skoro dvjesto godina.
Makarski biskup Kačić zapovjedio je 16. travnja 1678. godine obvezno vođenje matičnih knjiga po svim katoličkim župama koje su pripadale ovoj biskupiji.
Zahvaljujući Shematizmu fra Petra Bakule iz 1867. godine znamo da su matične knjige župe Blato, čije je sjedište bilo u selu Čerigaj, vođene od 1753. godine.
Zbog teških prilika uzrokovanih turskim «zulumom» i otvorenog protivljenja osmanlijske vlasti uvođenju matičnih knjiga, primjena ove Vatikanske odluke iz 1563. godine kasnila je na području Hercegovine skoro dva stoljeća. Matične knjige katolika za župu Mostarski Gradac, gdje je zbog zabrane djelovanja u Mostaru stolovao mostarski župnik, vođene su od 1748. Župa Ljuti Dolac vodi svoje matice od 1864., a župa Rasno od 1872. godine.
Uspostavom župe Široki Brijeg, matice stare župe Blato prenesene su 1845. sa Čerigaja na Široki Brijeg. Međutim, partizansko-komunističke vlasti spalile su 1947., zajedno sa kompletnom franjevačkom knjižnicom, matične knjige župe Blato, župe Kočerin, te prve sveske matica iz župe Mostarski Gradac. Ostao je samo jedan fragment Matice krštenih župe Blato za vrijeme od 1805. do 1813. godine te fragment nedogorene Matice vjenčanih za razdoblje od 1821. do 1823. godine. Osim toga sačuvan je i jedan dio kazala Matice krštenih župe Široki Brijeg koji obuhvaća vremensko razdoblje 1865. do 1876., a za prezimena koja počinju sa K i R do 1947. godine.
Pošto je Buhovo do 1845. pripadalo župi Blato a u vremenu 1845. do 1872. župi Široki Brijeg nestao je i najveći dio matičnih podataka potrebnih za ukupnu rekonstrukciju svih rodova. Međutim, Buhovo je u razdoblju 1872.-1969. pripadalo župi Rasno. Na sreću, matične knjige iz ove župe ostale su sačuvane u cijelosti.

Photobucket
Zemljovid župe Rasno iz 1872.

Nedostatak matičnih knjiga djelomično nadoknađuju dva popisa Hrvata katolika iz BiH, popis biskupa fra Pave Dragičevića iz 1743. i popis biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. Njih je u Vatikanskoj pismohrani u Rimu pronašao hercegovački franjevac fra Dominik Mandić i objavio ih u posebnoj knjizi pod naslovom: Dr. fra Dominik Mandić: Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743. et 1768 exaratis. Institutum Chroatorum historicum, Chicago-Roma 1962.
Osim ovih podataka, značajne informacije potrebne za ovu temu sačuvane su u pismohranima franjevačkih samostana u Živogošću, Zaostrogu, Makarskoj, Omišu, Dubrovniku, Splitu i mnogim drugim mjestima.

- 10:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Živuća prezimena u Buhovu
Alilovići, su starinom Alerići. Potječu iz sela Pogane Vlake, kod Gruda. Tijekom duge povijesti raselili su se u mnoga mjesta i krajeve, pa tako i u okolinu Ljubuškog. Jure Alilović, sin Mijin, iz Proboja kod Ljubuškog, oženio se 1904. Ružom, kćeri Andrije Cvitanovića, iz Buhova, te došao živjeti u Buhovu. Danas u Buhovu živi jedna obitelj Alilovića.

Banože (Banožići), pripadaju starom rodu Banožića iz Vionice u Brotnju, gdje se prvi puta spominju 1632. Prema popisu iz 1743. Banožići su, na području Hercegovine, zatečeni jedino na Kočerinu. U Buhovo je, oko 1860., doselio Jure Banožić iz Kočerina. Sa svojom ženom Šimom rođenom Musa imao je dva sina. Njegov stariji sin Ivan odselio je 1872. u Mostar a mlađi Ante ostao je živjeti u Buhovu. Dio Antinog potomstva i danas živi u Buhovu, dočim se drugi dio odselio u Bosnu, Slavoniju, te u Zagreb. Danas u Buhovu žive tri obitelji Banoža.

Bilinovci, su nastali od Škegra, a ovi, pak, od Cvitanovića, koji su bili starina u Buhovu. Ovo prezime ne spominje se u popisima 1743. i 1768., na temelju čega se može zaključiti da je ova transformacija prezimena Škegro u prezime Bilinovac nastupila polovicom devetnaestog stoljeća. Zbog činjenice da su partizansko-komunističke vlasti 1947. spalile većinu crkvenih matica zatečenih na Širokom Brijegu ne može se apsolutnom sigurnošću utvrditi prvi spomen ovog prezimena u Buhovu. Ipak, zahvaljujući Maticama krštenih koje se u župi Rasno vode od 1872., kao i činjenici da je Matica krštenih za župu Blato, vođena 1805. do 1813. dijelom ostala sačuvana može se rekonstruirati jedan dio nastanka ovog prezimena.

Cvitanovići, su starosjedilački rod u Buhovu. Najstariji spomen ovog prezimena nalazi se u maticama franjevačkih samostana u Makarskom primorju, gdje se spominje doseljavanje obitelji Cvitanović iz svoje postojbine, sela Buhova. Prema ovim izvorima Cvitanovići su se Drašnice doselili oko 1660., odakle su se kasnije raselili po Makarskom primorju i otocima.
Druga značajnija seoba Cvitanovića iz Buhova spominje se oko 1718. godine, odnosno nakon oslobađanja Imotske krajine od dotadašnje turske okupacije. Među skupinom doseljenika nalazile su se tri obitelji Cvitanovića. Tadašnje Mletačke vlasti smjestile su ih u Prološcu Donjem te su im dodijelile zemlju za obrađivanje. Prema povijesnim izvorima u Prološcu su od njih nastali Šuvari i Porobići. Šuvari su, u vrijeme gradnje «Francuske ceste», oko 1810. odselili u Zagvozd. Jedan dio Cvitanovića koji su ostali živjeti u Buhovu je, oko 1700., dobio nadimak Škegro. Što je kasnije postalo brojno prezime. Osim u Dalmaciju, Cvitanovići su se selili u Rodoč kod Mostara (1810.), Krehin Gradac (1817), Hamziće (1870.), Rasno (1964.) i mnoga druga mjesta.

Čerkezi, su prema mišljenju povjesničara starina na Čerigaju, koji se spominje i u prvom turskom popisu načinjenom 1468. U Buhovu živi jedna obitelj Čerkeza koja se doselila nakon II. svjetskog rata.

Ćosići, su starinom Sabljići iz Buhova. Prezime je nastalo početkom devetnaestog stoljeća. Prema dostupnim izvorima riječ je o potomcima Petra Sabljića – Ćose, rođenog oko 1740., Ivanu i Miji koji su dobili najprije nadimak a kasnije i prezime Ćosići. Vremenom su njihovi potomci odselili u Tomislavgrad, Mostar, Slavoniju, Zagreb, Njemačku, itd. Danas u Buhovu živi 9 obitelji Ćosića.

Galići, su starinom iz Brotnja. Najstariji pripadnik ovog roda u Buhovu bio je Ivan Galić, koji je nakon ženidbe za Ivu Škegro, oko 1834., došao živjeti u Buhovu. U Buhovu danas živi šest obitelji Galića.

Ivankovići, su živjeli u Buhovu u vrijeme popisa 1743. i 1768. Nakon spomenutih popisa Ivankovići su se raseljavali u razne krajeve. Od ovog plemena nastali su i Topići, koji i danas žive u Buhovu. Zbog oskudne dokumentacije teško je utvrditi prvi spomen ovog roda u Buhovu, kao i sve pravce iseljavanja. Danas u Buhovu žive 3 obitelji Ivankovića.

Jurići, su potomci Jure Sabljića, rođenog oko 1700. Prema Bogdanovićevom popisu, obavljenom 1768., Jure je živio u zajedničkom kućanstvu sa svojim stricem. Jure Sabljić imao je sina Ivana (1745.) u vrijeme čijeg života je nastalo ovo prezime. Danas u Buhovu žive 4 obitelji Jurića.

Pinjuhi, potječu od plemena Čerkeza, po kome je Čerigaj i dobio ime. Ovo prezime postoji u Buhovu od 195o., odnosno od trenutka kada je Zlatko Pinjuh iz Čerigaja doselio na imanje svog djeda Pere Škegre (Šimovušića) u Buhovo. Spomenuta obitelj i danas živi u Buhovu.

Ravići, su potomci iznimno starog roda Sabljića. Prezime su dobili po Rafaelu-Rafi Sabljiću, rođenog oko 1750. godine, od naroda zvanog kao Ravo. Njegov izravni potomak bio je Jakov Sabljić-Ravić, rođen 1780. Jakov je bio oženjen sa Birđom, rođenom Škegro, a imali su tri sina: Iliju (1807.), Grgu (1809.) i Petra (1814.) Danas u Buhovu živi osam obitelji Ravića. Osim u Buhovu potomci Rafe Sabljića žive u Širokom Brijegu, Zagrebu, Sesvetama, JAR, Australiji i SAD-u.

Sabljići, su stari domicilni rod u Buhovu odakle su se kroz minula stoljeća raseljavali u mnoga mjesta. Prema popisu Hrvata katolika iz 1743. Sabljići su zatečeni u Buhovu (tri domaćinstva), Jarama (jedno domaćinstvo) i u selu Vinica u župi Duvno (jedno domaćinstvo). Prema popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. Sabljići su zatečeni u Buhovu (4 obitelji), Jarama (1 obitelj), Kočerinu (1 obitelj), Ljubotićima (2 obitelji) i Žeravcu kod Dervente (1 obitelj). Sabljići na Kočerinu razvili su se u dosta snažnu i brojnu obiteljsku lozu, dok su Sabljići iz Ljubotića nakon 1768. odselili u Imotsku i Sinjsku krajinu.
Sablje u Rakitnu su potomci Sabljića s Kočerina, koji su tamo preselili oko 1850. Sabljići koji žive u nekolicini sela u okolici Livna doseljenici su iz Tijarice, a potomci su Sabljića koji su nakon 1768. odselili iz Ljubotića.
Od Sabljića u Buhovu nastali su Ćosići, Jurići, Ravići, te Marjanovići koji su odselili u Ljuti Dolac. Sabljići iz Buhova, također, su odselili u Čaliće, Dobrič i Humac.
U Buhovu danas živi samo osam obitelji Sabljića. Sabljići iz Buhova su u proteklih četrdeset godina odselili u Australiju, Njemačku, SAD, Zagreb, Ilok, Slavoniju, Dubrovnik, itd.

Sesari, su starinom Radmani a obitavali su na širem području Kočerina. U Buhovo je u vremenu između 1850. i 1855. doselio Pavo Sesar, sin Matin, rođen oko 1830. na Rujnu. Oženio se sa Perom Ćosić, starinom Sabljić, iz Buhova te nastavio živjeti na ženinom imanju. Jozo i Pera imali su dva sina: Matu (1855.) i Ivana (1860). Obadvojica Pavinih sinova imali su brojne obitelji. Mate je imao petoricu sinova a Ivan šest kćeri i dva sina. Danas u Buhovu živi pet obitelji Sesara.

Stojići, su od davnina nastanjeni u Donjoj Dragićini u Brotnju. Nikola, najmlađi sin Joze Stojića iz Dragićine i njegove žene Anice rođene Sabljić, došao je oko 1875. živjeti na imanje svoga djeda u Buhovo. Tu je se oženio Anicom Bubalo iz Turčinovića s kojom je imao trojicu sinova: Jagu (1883.), Jozu (1886.) i Ivana (1889.). Danas u Buhovu žive tri domaćinstva Stojića.

Škegre, su nastale od starog roda Cvitanovića čija je starina u Buhovu. Najstariji pisani spomen ovog prezimena nalazi se u spisima mletačkih vlasti koje su u Imotskoj krajini 1717.
prihvaćale izbjeglice iz Hercegovine. Najstariji pisani spomen ovog prezimena je Dragičevićev popis iz 1743. godine. Prema tom popisu u Buhovu je živjela obitelj Mije Škegre koja je brojala 13. članova. U vrijeme Bogdanovićevog popisa (1768.) u Buhovu su živjele dvije obitelji Škegara, i to: Jure Škegro (sa 21 članom) i Stanko (12 članova).
Nakon 1768. godine Škegre se iz Buhova raseljavaju u mnoga mjesta po Hercegovini. Tako da je početkom XX. stoljeća prezime Škegro postojalo u Hamzićima, Služnju, Raškoj Gori, Bijelom Polju, Mostaru, Opuzenu, Grljevićima i Gabeli. U proteklih pola stoljeća Škegre su selile u Zagreb, Split, Slavoniju, Njemačku, Mostar, i mnoga druga mjesta.
U Buhovu danas živi 11 obitelji Škegro.

Topići, u Buhovu potomci su Ivankovića. U vrijeme popisa Hrvata katolika 1743. ovog prezimena nije bilo u Buhovu, dok je 1768. zatečena jedna obitelj sa 4 člana čiji je domaćin bio Šimun Topić. Nedostatak starih matica župe Blato onemogućava potpuno točno dokazivanje teze da su Topići nastali od Ivanovića. Međutim, matice vođene u župi Brotnjo dobrim djelom dokazuju ovu tvrdnju. Naime, Nikola Hrstić iz Selištau Kruševu bio je oženjen Jelom rođenom Topić ili Ivanković iz Buhova. Kod krštenja njihove djece u vremenu od 1820. do 1830. djevojačko prezime majke je upisivano različito: kad Ivanković, kad Topić.
U Buhovu danas živi 17 obitelji Topića.

Zlopaše su hrvatski starosjedilački rod u Buhovu. To je jedinstveno prezime među svim Hrvatima, što znači da ih više nigdje nije bilo u starini, nego u Buhovu. Iz Buhova se u vremenu 1800. do 1830. jedna obitelj odselila u Posušje, a druga u Radišiće, kod Ljubuškog. Druga polovica dvadesetoga stoljeća karakteristična je po migracijama ka hrvatskim urbanim sredinama, kao i prema zapadnoj Europi. Tako se ovo prezime danas može susresti u Zagrebu, Slavonskom Brodu, Splitu, Mostaru, Njemačkoj, Argentini, itd.
Najstariji pisani spomen ovog prezimena nalazi se u popisu Hrvata katolika Bosne i Hercegovine, koji je 1742. obavio biskup fra Pavao Dragičević. Tom prigodom u Buhovu je zatečeno domaćinstvo od 11 članova, čiji je starješina bio Ivan Zlopaša
U sljedećem popisu, što ga je 1768. načinio biskup fra Marjan Bogdanović, u Buhovu je zatečeno samo jedno domaćinstvo. Istina, nešto malobrojnije, sa svega šest članova.
Prema usmenoj predaji Zlopaše su starinom Brekale, iz Crnih Lokava, kod Kočerina.

- 10:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Stari rodovi kojih više nema u Buhovu
Photobucket
Plemićka obitelj Zdunić (Zdunich, Zduna) iz roda Krmpotića
ŠTIT: U plavome štitu na dnu je utvrda sa zatvorenim vratima na kojoj stoji vojnik obučen u crvenu odoru; u desnoj ruci drži sablju krivošiju, a u lijevoj odrubljenu glavu Turčina. NAKIT: Iznad štita je zlatna okrunjena kaciga na kojoj stoji orao raširenih krila.PLAŠT: Zlatno - plavi i crveno - srebrni.
Grbovnu povelju o dodjeli ugarsko-hrvatskog plemstva i grba podijelio je 9. veljaće 1693. austrijski car Leopold braći Jurju, Pavlu i Nikoli Zdunić (Zdunich) zbog osobitih zasluga u borbama protiv Osmanlija na cijelom prostoru Vojne krajine . Povelja se danas čuva u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu, a pohranio ju je dr. Mijo Zdunić, odvjetnik iz Zagreba. Izvorna je povelja na latinskom jeziku, s izvornim pečatom i plemićkim grbom u boji.


Krmpotići, su stara srednjovjekovna hrvatska plemićka obitelj koja je svoje posjede imala u Buhovu i prije dolaska turskih osvajača na prostore Hercegovine. Na njihovom imanju, na brdu Ozrnj, u to je vrijeme postojala i crkva sv. Jure. Pred naletom Turaka tadašnje se pučanstvo povuklo prema Dalmaciji. U djelomičnom popisu poreznih obveznika Bosanskog sandžakata za godinu 1468/69., Buhovo se spominje kao pusto, napušteno selo. (A.S.Aličić «Poimenični popis sandžakata vilajeta Hercegovine. Sarajevo 1985., str.82) Nekoliko godina kasnije manji dio odbjeglog stanovništva se vratio na prijašnja imanja, jer su kao kmetovi od Turaka dobili na korištenje ranije baštinjenu zemlju.
O tome svjedoče turski popisi žitelja na području Hercegovine, koje je objavio Orijentalni institut u Sarajevu 1985. godine pod naslovom Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovine iz 1477. godine. U tom turskom popisu izrijekom se spominju dvojica Krmpotića: Vukić Krmpotić, kao starješina džemata, i Vladislav Krmpotić. U pojašnjenu tog popisa stoji: «Mjesta po imenu Ledinac, Veselivštak (Vlaštak), Buhovo i Borajna, ranije je Sinan-beg dao nevjernicima: Vukiću (Krmpotiću), Radosavu i Vučihni i džematima koji njima pripadaju, kao zimovište. Od ranije su to bile njihove baštine, pa su ponovo došli pod istim uvjetom. (Nikola Mandić, «Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici»)
Kada su Turci 1563. spalili franjevačke samostane u Mostaru i Ljubuškom došlo je do novih progona Hrvata katolika. Tako je jedna skupina od 85 domaćinstava prebjegla u Dalmaciju i neko se vrijeme zadržala na području Zemunika. To je naselje dobilo naziv Krmpote ili Krmpoćani. Na tom području Krmpotići žive sve do 1605. godine, kada ih je većina odselila na imanja knezova Nikole i Jurja Zrinskih. (Stipan Pavičić, «Seobe i naselja u Lici»)
Ovo preseljavanje izvela je krajiška uprava pod vodstvom D. Frankola koji je preko Velebita upao u okolicu Zemunika, izveo oko 700 ljudi, od kojih 200 s oružjem i preko Senja ih odveo u Lič na imanje Zrinskih. Prihvatio ih je upravitelj J. Čikulin i dao im u ime Zrinskih povlastice kao ratnicima a ne kao podložnicima. U hreljinskoj crkvi položili su zakletvu uz popis prema kojem doznajemo da ih je bilo tri skupine: Krmpotići, Vojnići i Gvozdenovi ljudi. U prvoj skupini su bili najbrojniji Krmpotići i Butorčići (kasnije Butorci), pa Balinovići (Baleni), Miletići, Pećijanići (Pećanići), Markovići, Šimunovići, Mihovilovići, Burulovići, Mikulići, i drugi. U skupini Vojnića bili su Štojčevići, Pavličići, Jurjevići, Matijevići, Božići, i drugi, a u Gvozdenovoj skupini bili su Balinovići, Lovrići, Martinovići, Karanovi, Ilinići, itd. U drugoj skupini Krmpotića 1627. na područje Sv. Jakova i Krivog puta doselili su: Blaževići, Deranje, Filipovići, Jovanovići, Krpani, Pavelići, Pavličevići, Peričići, Prpići, Radoševići, Starčevići, Šojati, Tomići, Tomljenovići i Vukeljići. (Dragutin Pavličević, O pučanstvu Krbave, Like i Gacke, s posebnim osvrtom na Bunjevce, «Krbavska bitka i njene posljedice»)
Postupno i tijekom vremena Krmpotići su ulazili sve dublje u unutrašnjost Hrvatske, a neki od njih su otišli u Bačku, gdje ih i sada ima priličan broj. (Stipan Pavičić, «Seobe i naselja u Lici»)
Prema popisu stanovništva iz 1948. godine, u Hrvatskoj je tada živjelo oko 250 obitelji Krmpotića a bili su razmješteni u više od 50 naseljenih mjesta. Veljun kod Senja (54 obitelji), Senj (22), Senjska draga (4), Rijeka (8), selo Krmpotići kod Senja (17), Karlovac (7) i Zagreb (43 obitelji) su mjesta gdje je 1948. živio najveći broj Krmpotića.
U Buhovu, i Hercegovini, to je prezime nestalo. Sa apsolutnom se sigurnošću ne može kazati koji su rodovi izravni potomci roda Krmpotića. Ipak, postoje određena promišljanja kako su Sabljići i Cvitanovići, kao najstariji rodovi u Buhovu, kao i rodovi nastali od njih, izravni potomci ove stare hrvatske loze.

Rebići, su nekoć bili starosjedioci u Buhovu. Uspomenu na njih još i danas čuva stara čatrnja «Rebuša», kao i njihovo nekadašnje imanje koje se u narodu i danas zove «Rebićevina».

Photobucket
Rebuša

Najstariji pisani spomen ovog prezimena nalazi se u jednoj dozvoli makarskog biskupa fra Marijana Lišnjića kojom je, zbog svoje starosti, dopustio da se Ante Rebić može zarediti pred drugim biskupom, godine 1684. (dr. fra Karlo Jurišić, «Katolička crkva na biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine».)
Nakon oslobađanja Imotske krajine, 1717., veliki broj katoličkog pučanstva iz zapadne Hercegovine prebjegao je na to područje. Među njima bile su i tri obitelji Rebića iz Buhova, a zemlju i smještaj dobile su u Vinjanima donjim kod Imotskog. Karlo Rebić, sa 17 članova svoga kućanstva dobio je 33 kanapa zemlje za obradu, Ivan Rebić (6 članova obitelji) dobio je 12 kanapa zemlje i Ilija Rebić (3 člana obitelji) dobio je 6 kanapa zemlje na obradu. (fra Vjeko Vrčić, «Plemena Imotske krajine»)
U vrijeme Dragičevićevog popisa (1743.) i Bogdanovićevog popisa (1768.) u Buhovu su zatečene po dvije obiteljske zadruge Rebića.
Negdje oko 1780. iz Buhova je odselio Andrija Rebić i nastanio se u selu Poljari kod Dervente. ( dr. fra Andrija Zirdum, «Plehan»)
Potom je iz Buhova u Kruševo kod Mostara odselio i Jakov Rebić, koji se 1770., oženio Anicom Spužević. Kako je Jakov bio iz Buhova u Kruševu su njegovi potomci prozvani nadimkom «Buhovac», što je vremenom preraslo u prezime. Buhovci, nekoć Rebići, danas žive u Jasenici i Rodoču kod Mostara gdje imaju preko 30 domaćinstava. (Nikola Mandić, «Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici»)

Jedan od najpoznatijih izdanaka ovog roda u prošlosti bio je fra Andrija Rebić (Andrieas Rebic). Rođen je u Buhovu oko 1710. U pismohranu franjevačkog samostana u Kreševu ostalo je zapisano da je Andrija Rebić (Andrieas Rebic), franjevac rođen u Buhovu, umro 29.09.1783. u Kreševu. Za života je obavljao mnoge svećeničke dužnosti a između ostalog bio je i definitor provincije Bosne srebrene. (Provinciae ex Definitor).

- 09:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se