Marketing
Stari rodovi kojih više nema u Buhovu
Plemićka obitelj Zdunić (Zdunich, Zduna) iz roda Krmpotića
ŠTIT: U plavome štitu na dnu je utvrda sa zatvorenim vratima na kojoj stoji vojnik obučen u crvenu odoru; u desnoj ruci drži sablju krivošiju, a u lijevoj odrubljenu glavu Turčina. NAKIT: Iznad štita je zlatna okrunjena kaciga na kojoj stoji orao raširenih krila.PLAŠT: Zlatno - plavi i crveno - srebrni.
Grbovnu povelju o dodjeli ugarsko-hrvatskog plemstva i grba podijelio je 9. veljaće 1693. austrijski car Leopold braći Jurju, Pavlu i Nikoli Zdunić (Zdunich) zbog osobitih zasluga u borbama protiv Osmanlija na cijelom prostoru Vojne krajine . Povelja se danas čuva u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu, a pohranio ju je dr. Mijo Zdunić, odvjetnik iz Zagreba. Izvorna je povelja na latinskom jeziku, s izvornim pečatom i plemićkim grbom u boji.
Krmpotići, su stara srednjovjekovna hrvatska plemićka obitelj koja je svoje posjede imala u Buhovu i prije dolaska turskih osvajača na prostore Hercegovine. Na njihovom imanju, na brdu Ozrnj, u to je vrijeme postojala i crkva sv. Jure. Pred naletom Turaka tadašnje se pučanstvo povuklo prema Dalmaciji. U djelomičnom popisu poreznih obveznika Bosanskog sandžakata za godinu 1468/69., Buhovo se spominje kao pusto, napušteno selo. (A.S.Aličić «Poimenični popis sandžakata vilajeta Hercegovine. Sarajevo 1985., str.82) Nekoliko godina kasnije manji dio odbjeglog stanovništva se vratio na prijašnja imanja, jer su kao kmetovi od Turaka dobili na korištenje ranije baštinjenu zemlju.
O tome svjedoče turski popisi žitelja na području Hercegovine, koje je objavio Orijentalni institut u Sarajevu 1985. godine pod naslovom Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovine iz 1477. godine. U tom turskom popisu izrijekom se spominju dvojica Krmpotića: Vukić Krmpotić, kao starješina džemata, i Vladislav Krmpotić. U pojašnjenu tog popisa stoji: «Mjesta po imenu Ledinac, Veselivštak (Vlaštak), Buhovo i Borajna, ranije je Sinan-beg dao nevjernicima: Vukiću (Krmpotiću), Radosavu i Vučihni i džematima koji njima pripadaju, kao zimovište. Od ranije su to bile njihove baštine, pa su ponovo došli pod istim uvjetom. (Nikola Mandić, «Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici»)
Kada su Turci 1563. spalili franjevačke samostane u Mostaru i Ljubuškom došlo je do novih progona Hrvata katolika. Tako je jedna skupina od 85 domaćinstava prebjegla u Dalmaciju i neko se vrijeme zadržala na području Zemunika. To je naselje dobilo naziv Krmpote ili Krmpoćani. Na tom području Krmpotići žive sve do 1605. godine, kada ih je većina odselila na imanja knezova Nikole i Jurja Zrinskih. (Stipan Pavičić, «Seobe i naselja u Lici»)
Ovo preseljavanje izvela je krajiška uprava pod vodstvom D. Frankola koji je preko Velebita upao u okolicu Zemunika, izveo oko 700 ljudi, od kojih 200 s oružjem i preko Senja ih odveo u Lič na imanje Zrinskih. Prihvatio ih je upravitelj J. Čikulin i dao im u ime Zrinskih povlastice kao ratnicima a ne kao podložnicima. U hreljinskoj crkvi položili su zakletvu uz popis prema kojem doznajemo da ih je bilo tri skupine: Krmpotići, Vojnići i Gvozdenovi ljudi. U prvoj skupini su bili najbrojniji Krmpotići i Butorčići (kasnije Butorci), pa Balinovići (Baleni), Miletići, Pećijanići (Pećanići), Markovići, Šimunovići, Mihovilovići, Burulovići, Mikulići, i drugi. U skupini Vojnića bili su Štojčevići, Pavličići, Jurjevići, Matijevići, Božići, i drugi, a u Gvozdenovoj skupini bili su Balinovići, Lovrići, Martinovići, Karanovi, Ilinići, itd. U drugoj skupini Krmpotića 1627. na područje Sv. Jakova i Krivog puta doselili su: Blaževići, Deranje, Filipovići, Jovanovići, Krpani, Pavelići, Pavličevići, Peričići, Prpići, Radoševići, Starčevići, Šojati, Tomići, Tomljenovići i Vukeljići. (Dragutin Pavličević, O pučanstvu Krbave, Like i Gacke, s posebnim osvrtom na Bunjevce, «Krbavska bitka i njene posljedice»)
Postupno i tijekom vremena Krmpotići su ulazili sve dublje u unutrašnjost Hrvatske, a neki od njih su otišli u Bačku, gdje ih i sada ima priličan broj. (Stipan Pavičić, «Seobe i naselja u Lici»)
Prema popisu stanovništva iz 1948. godine, u Hrvatskoj je tada živjelo oko 250 obitelji Krmpotića a bili su razmješteni u više od 50 naseljenih mjesta. Veljun kod Senja (54 obitelji), Senj (22), Senjska draga (4), Rijeka (8), selo Krmpotići kod Senja (17), Karlovac (7) i Zagreb (43 obitelji) su mjesta gdje je 1948. živio najveći broj Krmpotića.
U Buhovu, i Hercegovini, to je prezime nestalo. Sa apsolutnom se sigurnošću ne može kazati koji su rodovi izravni potomci roda Krmpotića. Ipak, postoje određena promišljanja kako su Sabljići i Cvitanovići, kao najstariji rodovi u Buhovu, kao i rodovi nastali od njih, izravni potomci ove stare hrvatske loze.
Rebići, su nekoć bili starosjedioci u Buhovu. Uspomenu na njih još i danas čuva stara čatrnja «Rebuša», kao i njihovo nekadašnje imanje koje se u narodu i danas zove «Rebićevina».
Rebuša
Najstariji pisani spomen ovog prezimena nalazi se u jednoj dozvoli makarskog biskupa fra Marijana Lišnjića kojom je, zbog svoje starosti, dopustio da se Ante Rebić može zarediti pred drugim biskupom, godine 1684. (dr. fra Karlo Jurišić, «Katolička crkva na biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine».)
Nakon oslobađanja Imotske krajine, 1717., veliki broj katoličkog pučanstva iz zapadne Hercegovine prebjegao je na to područje. Među njima bile su i tri obitelji Rebića iz Buhova, a zemlju i smještaj dobile su u Vinjanima donjim kod Imotskog. Karlo Rebić, sa 17 članova svoga kućanstva dobio je 33 kanapa zemlje za obradu, Ivan Rebić (6 članova obitelji) dobio je 12 kanapa zemlje i Ilija Rebić (3 člana obitelji) dobio je 6 kanapa zemlje na obradu. (fra Vjeko Vrčić, «Plemena Imotske krajine»)
U vrijeme Dragičevićevog popisa (1743.) i Bogdanovićevog popisa (1768.) u Buhovu su zatečene po dvije obiteljske zadruge Rebića.
Negdje oko 1780. iz Buhova je odselio Andrija Rebić i nastanio se u selu Poljari kod Dervente. ( dr. fra Andrija Zirdum, «Plehan»)
Potom je iz Buhova u Kruševo kod Mostara odselio i Jakov Rebić, koji se 1770., oženio Anicom Spužević. Kako je Jakov bio iz Buhova u Kruševu su njegovi potomci prozvani nadimkom «Buhovac», što je vremenom preraslo u prezime. Buhovci, nekoć Rebići, danas žive u Jasenici i Rodoču kod Mostara gdje imaju preko 30 domaćinstava. (Nikola Mandić, «Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici»)
Jedan od najpoznatijih izdanaka ovog roda u prošlosti bio je fra Andrija Rebić (Andrieas Rebic). Rođen je u Buhovu oko 1710. U pismohranu franjevačkog samostana u Kreševu ostalo je zapisano da je Andrija Rebić (Andrieas Rebic), franjevac rođen u Buhovu, umro 29.09.1783. u Kreševu. Za života je obavljao mnoge svećeničke dužnosti a između ostalog bio je i definitor provincije Bosne srebrene. (Provinciae ex Definitor).
Post je objavljen 05.01.2009. u 09:55 sati.