dok večer zašiva zvijezde
DOK VEČER ZAŠIVA ZVIJEZDE
Pričala si mi jednom, majko,
kako si šivala dugmad u trikotaži.
Preko šest stotina u jednoj smjeni,
šest dana u tjednu, iglom i rukom,
dan za danom, godinu za godinom.
I kako bi se vraćala kući kasno na večer.
Uzbrdo, pješke, u selo po mene i brata
kod svoje majke, koja nas je čuvala,
a mi, čekajući te... pozaspali,
sestra se tek ima za roditi.
Prisjećaš se toga dok sa svojom samoćom
sjediš na terasi i gledaš u tamnoplavo nebo.
Na njemu neka nevidljiva ruka zašiva zvijezde
i to takvom lakoćom i spretnošću da joj zavidiš.
Možda je, majko, naš život samo unutrašnjost
nečijeg kaputa i prava je ljepota s one strane,
a mi, gledajući te konce što drže dugmad,
mislimo da vidimo zvijezde... možda,
ali..., ne treba zavidjeti nebu, jer zvijezde,
ma koliko lijepe bile, svake večeri izađu iste,
a ti si svoju dugmad zašivala stalno iznova.
Zato pusti noćas neka nebo zavidi tebi.
Za onih preko šest stotina u jednoj smjeni,
šest dana u tjednu, iglom i rukom,
dan za danom, godinu za godinom
Oznake: dragan gortan poezija
07.10.2014. u 23:31 | 5 Komentara | Print | # | ^skretničar sreće
SKRETNIČAR SREĆE
Nikad vam neću saznati ime, a ni vi moje
(što će ovoj pjesmi donijeti određenu čar).
Stajali ste na peronu željezničke postaje
nervozno pušeći i rukom krijući žar
kao da vam nijedan dan života ne preostaje
(i da za vas uopće ne postoji sutra)
čak se i siva boja vašeg mantila utapala
u sivilo koje je vladalo tog zimskog jutra.
Promatrao sam vas kroz zamagljen prozor
svog kupea. Vaš je izraz odavao borbu
koja se u vama vodila, a u putnu torbu
do vaših nogu složili ste cijeli život
prepun sumnje i straha, ali se vaše lice
pod koprenom dima i smrznutog daha
u tom zimskom jutru doimalo bajkovito.
Osjetih neobjašnjivu prisnost pa poželjeh
izaći i reći vam kako taj smjer u koji kanite
ne donosi sreću, kako to pouzdano znam
jer upravo stigoh odatle, i da ne preuranite
u odlukama i kako je život preoštra kama
na koju se porežu oni što se prejako vežu
ali moj vlak krenu i već za tren ne vidjeh
ženu već samo sjenu u kojoj se žario žar
a kad je zgasnuo i on, samo polja, polja,
polja pod snijegom…
Nikad vam nisam saznao ime, a ni vi moje
(što je ovoj pjesmi dalo određenu čar),
ali sjetim se, Vas se sjetim, tako, u neke zime,
kad mi na prozoru iznikne srebrno cvijeće,
(i kad se u jutru rastapa zadnja noćna tama),
i pitam se tada… je li skretničar sreće
tog jutra bio milostiv i prema vama?
(d.gortan)
Oznake: dragan gortan poezija, tuga
26.08.2014. u 17:34 | 2 Komentara | Print | # | ^U šuštavoj travi, pod malim drvom
U ŠUŠTAVOJ TRAVI, POD MALIM DRVOM
o kako smo bili mladi
u to davno ljetno veče
kad smo pod krošnjom trešnje
slušali potok gdje lijeno teče
kad ne dospjeh te poljubiti nježno
jer sram mi zalijepi usne
a i mogla si ostati vani... samo,
dok večer se mrakom ne zgusne
pa si pohitala kući
dolje... niz cestu
tek prozborivši tiho
sutra... na istom mjestu
a ja ostadoh ležat pod krošnjom
gledajući gdje se krijesnice roje
a možda su to umirale zvijezde
padajući u travu, zbog nas dvoje
o, kolike li samo godove
to drvce svom presjeku doda
i kolike li mu od tada plodove
odnesu ptice i nabujala voda
da ne zavoljeh nikad nijednu
kao tebe... ljubavlju prvom,
ljubavlju čistom, u to davno veče
u šuštavoj travi, pod malim drvom
i kad me danas iz stvarnosti
prene misao pa tamo ponese
u meni vatre neugasle vremenom
još živim zvijezdama krijese
*
Oznake: dragan gortan poezija
22.08.2014. u 22:56 | 4 Komentara | Print | # | ^sve se sazna
SVE SE SAZNA
tvoje oči prepune snova
u njima odsjaj neba od olova
(nad gradom u kome se sve sazna)
i jedna ulica… prazna… prazna
i kiša će… samo što nije
a mi… dva lista što ih vjetar vije
(u gradu u kome se sve sazna)
i tvoja ruka… mazna… mazna
znaš…
postanemo li ljubavnici
naš život bit će ples na žici
a na kraju…
(jer uvijek se na kraju sazna)
s kišom past će… kazna… kazna
*d.gortan*
Oznake: dragan gortan poezija
17.08.2014. u 21:31 | 4 Komentara | Print | # | ^