Cheesteeleeshte

Samo kratak postovni interludij - počeo je psovati pod utjecajem lošeg društva, a pošto nisam još na godišnjem, sve shvaćam ozbiljnije... dobro, i par osobnih istina za podijelit s onima koji su istom sosu, ne i sa onim idealnim roditeljima kojima sve navodno ide po planu, barem kad to ponosno izjave ili nam prikažu mališana na sat vremena. Anyway...predajte se, draga nenacistička većino roditelja što dijelite isto neobrano grožđe. Jer, ma što činili, biti će ovako:

- kada prvi put iz vaših usta izleti "jebemu" - damage done. Od svega što ste ikad rekli, veselo će ponavljati baš to u svim društvenim prilikama, a u beskraj poticane "hvala" i "do viđenja" obavezno previđati. Upotpunjeno sa dodatnim znanjima iz jaslica poput "pizdek" , ili materinski dodatak na originalno "jebemu", a cijelu će frazu posebno precizno i razgovjetno izgovoriti pred vašim poznanicima
- tek kad već prolije tekućinu, razbaca hranu i razvitla igračke unaokolo, vaš će još malo pa dvogodišnjak (ne bez zadovoljstva) ustanoviti "što si to napravio, kakav nered"
- "ne ne ne - NE to raditi" je idealna brojalica i zabava za dijete koju će rado ponavljati, dok radi upravo to što je zabranjeno
- "nemoj plakati" će doduše revnosno i samoinicijativno, ali suznim očima ponavljati, uvijek u trenucima kada slijedi još plača
- tek kad već počne puniti pelenu tražiti će kakati na kahlicu, a u osjetljivom trenutku kad ćete mu je baš skinuti, dovršiti će posao na vaš tepih i uzeti plastičnu igračku Noo-nooa koji će "posisati nered" a odmah nakon toga ići u mladunčetova usta
- kada dođe do frižidera, te ga počne otvarati i uvijeno pitati "da vidimo koga ima, pudinga?" - znači da je već odlučio kako će isti jesti i nijedna vojska na svijetu, a najmanje s vaše strane pripremljeni jabuke i karfiol, tu želju ne mogu zaustaviti
- kada imate slikovnicu bez teksta, a vaša je bolja polovica smislila tekst za istu - neka vam ga negdje napiše, jer ćete naići na molećive oči koje čekaju, negodovanje da tako ne ide, da ne velim ispravljanje kod vaše nevješte improvizacije. Naučite tekstove pjesama iz istih razloga. Princ je, uz naravno sve tekstove sa CD-a "najljepše dječje pjesme" - u potpunosti savladao i npr. Dedićeve "Tvoje nježne godine", kod koje zapnem na prvom stihu i dobijem je za upozorenje, cijelu izbiflanu.
- vezano uz to, backup-irajte sve nosače djetetu omiljenih zvukova i vizuelnih medija, jer će u njegovim grabežljivim rukama doživjeti masakr, a nakon toga će baš tražiti projekciju istih. Već izlizana Mozartova "Exultate Iubilate" kazeta, predstavlja latentnu prijetnju negodovanja, ako brzo ne smislimo backup.
- "gdje si stavio trokut/spužvu/tih-dana-omiljenu-stvar-bez koje-se-ne-može-nikud" kojom na prvi pogled sam sebe preispituje, zapravo znači skoro dizanje uzbune i alarma za zametnutom stvari. Svaka ponuđena, makar i najsličnija alternativa bit će odbačena sa ""nije to pravi trokut/spužva/tih-dana-omiljena-stvar-bez koje-se-ne-može-nikud". Ništa nego kupiti dva istovjetna seta svakog predmeta kojim se koristi i izbjegavati razgovore na temu "ej, jesi možda vidjela negdje njegov trokut...". Baš kao i makar slučajno, spominjanje (ako ste spremili gorespomenute jabuke i karfiol) - hrenovki, sladoleda ili pudinga. Djeca imaju sluh psa goniča i upornost progonećeg vuka u ostvarivanju cilja.
- kada (napokon) kaže "idemo ajati", misli zapravo na kratko leći i odmoriti se, nakon čega slijedi naredba "pali muziku" i sumanuti ples, tutnjanje po stanu gore-dolje, skakanje po krevetu i sofi, otvaranje frižidera i guranje čudnih predmeta u video i dvd

Još malo pa slijede jednako učinkoviti razgovori "ne ići duboko", "ne se igrati sa tuđim suncobranom/kanticom/grudnjakom/bazenom", "već si u vodi 5 sati, dođi papati" i "obuci natikače" sa njegovim "moja kantica moj bazen", "još se kupati" i "skinuti natikače" volejima....

Potaknulo me jučer navečer, jednim okom sam uočio na HRT-u "Snivaj, zlato moje" a na RTL-u npr. srpski "Mi nismo anđeli." Ne, ovo nije zamišljeno baš kao klasična (i već prilično otrcana) pljuvaonica svega kaj je u 15-ak zadnjih godina snimljeno, ali doista (većina?) hrvatskih filmova ima neke zajedničke točke, da ne velim sastojke i recepturu. Ne uspoređuju mi se također ovdje dvije gorespomenute kinematografije, samo kratko... Srpska se nažalost već godinama fura na staroj slavi nekoliko filmova iz 90-ih, hrvatska se od kraja 90-ih popravila s pokojim filmom koji je dobro prošao na raznim stranim festivalima i recimo u grubo, sada su tu negdje...

No, ontopic - ima nekoliko klasičnih, upornih i iscrpljujućih obrazaca i sastojaka za mnoge (novo) hrvatske filmove. Pa da otkrijemu sastav te "suhe tvari" - za one cliche -izirane filmeke, a o nekim od dobrih kojih je, sad' osobno tvrdim bilo (pa me popljujte...) - drugi put.

1. Socijalne post-ratne tugaljive drame

Poplava tih jednoličnih bedastoća kao da još uvijek ne jenjava. Sastojci za te gulaše su uvijek isti, samo je pitanje kako ih tko zakuha u nekakav kvazi-recept
Prototip: "Isprani", "Ispod crte, "Crvena prašina", "Tu"... itd itd...
Dakle, od sto posto filma, sastojci su:

- 20 % života siromašne obitelji uz prugu i s pumpom za vodu u dvorištu
Jesemu, ko da cijela Hrvatska živi u jednim te istim potleušicama uz prugu, dajte neki variety, recimo barem da žive u velikom stanu u centru ZG-a, ali nemaju struje...
- 10 % oca koji ima PTSP i neriješenu obiteljsku situaciju
Primjer iz prototipa: u noći, neobrijan i sjeban od PTSP-a zuri i zuri kroz prozor prema nekoj željezničkoj brklji u blizini...i zuri i zuri...i puši i puši.... i onda polako u sobu ulazi sin...pa ga gleda... pa se gledaju....,pa ga pita: "Oče, što ti je?".... a ovaj i dalje šuti.... pa se gledaju... pa otac opet pogleda prema pruzi, pa napokon izusti "Ništa".... Fakat - ništa.
- 15 % sina razmetnoga koji je zapravo dobar dečko i bivši odlikaš i ima curu s kojom sanja bolji život, ali ga je situacija prisilila i okolnosti koincidencijom navele da se uplete u mutne poslove
- 2 % brižne majke izmučenog lica koja dane provodi u pregači za štednjakom za drva, s vestom prebačenom preko leđa i uvijek spremnom turskom kavom koju toči gostima, zabrinuto ispitivajući sina što se dešava
Prototip: Nada Gaćešić
- 10 % mafijaša/tranzicijskog bogataša kojeg obično glume crnomanjasti glumci i koji je obično loš & preglumljen miks nekakvog srbijanskog gangstera, Hercegovca i kvartovskog dokoličara
- 5 % putovanja mnogih aktera filma automobilom nekuda, u bolji svijet, bla....
- 5 % nepotrebnih krupnih planova, sporih zumirajućih kadrova, zavjesa nošenih propuhom i panoramskih totala koji sugeriraju kao nešto poetično
- 1 % nekakvog mučeničkog seksa u misionarskoj pozi na nasipu iza pruge
- 10 % korumpiranog policajca/direktora/lokalnog moćnika kojeg obično glumi Gregurević
- 7 % aluzija na politiku ali se ne bi šteli preveč mešati i izjašnjavati
- 8 % ukočeno glumljenih svađa u kojima nitko nikom ne upada u riječ i nervnih slomova koji rezultiraju nijemim krikom i sporim kliženjem aktera nadolje niz zid na koji su naslonjeni
- tek 2 % od ukupno glumaca koji govore dijalektom koji im je zapravo materinji
- 5 % vremena filma koje obavezno otpada na odjavnu špicu gdje uočiš da je na filmu radilo i državnu cicu cicalo više ljudi nego što ima zaposlenika u velikoj uspješnoj tvrtki
Dobro, ovo zadnje vrijedi za sve obrasce hrvatskog filma...

2. "Plesnjaci" filmovi

"dobra stara vremena plesnjaka ili općenito odrastanja u socijalizmu" filmova koje snimaju režiseri na pragu svojih 60-ih - o 60-im godinama prošlog stoljeća kada su bili mladi i ludi
Prototipovi: "Kraljica noći" ," Fergismajniht", "Snivaj, zlato moje", "Ne dao bog većeg zla"
- 30 % robotski deklamirajućih dječjih glumaca... najgora kazna za gledatelja mazohista koji je uopće došao u kino je kad "glume" naša draga nevina dječica koje odrasli tjeraju na to...
- 20 % plesnjaka i "kako je počeo rock" u režiserovoj rodnoj ne znam, Špišić-Bukovičkoj selendrici
- 13 % prvih ljubavi i prvog seksa smotanih teenagera s naočalama koji to, jel'te sudbonosno, ljeto o kojem se priča - kao stasavaju u odrasle
- 13 % zločestih milicije/UDBA-e/partijskih funkcionara koji proganjaju ili glavnog junaka ili nekog njegovog iz familije
- 8 % bolesničkih kreveta, ležanja, sušičavog kašljanja i šaputanja sudbonosnih životnih savjeta na uho
Igor s pravom pita ima li neke bolesti u hrvatskom filmu od koje se ne kašlje?
- 10 % tuča, razbijenih noseva, čuvanja časti ali i nadilaženja svih prepreka
- 2 % kupanja u lavoru ili nekoj kaci u kuhinji ili nekoj mitskoj šoderici
- 2 % već spomenutih, u vremenu nepromijenjenih, zabrinutih ali mudrih majki za štednjakom, koje život nije štedio

3. "UDBA" filmovi

Prototip: "Bjegunac", "Priča iz Hrvatske", "Krhotine", "Život sa stricem", "Garcia"...

- 30 % progona, zatvora i Golog otoka
- 20 % kožnih mantila, brčića, valovitih zalizanih frizura i Titovih slika u uredima + obligatornih
- 10 % Gregurevića u maslinastoj uniformi s epoletama
- 20 % bijega u inozemstvo i povratka
- 20 % vjernih žena i dobre djece koji strpljivo čekaju (ili istražuju istinu) cijelo vrijeme prikazanog vremenskog razdoblja od 50-ak godina u kojem brašnaste maske trebaju dočarati proces starenja glumaca

4. Filmovi o domovinskom ratu

U biti podžanr obrasca 1, ali fokusiran na ratnu patnju. Što bi vi gledaoci patili samo u stvarnom ratu, ima da patite i u kinu! God forbid malo profesionalno režiranih akcijskih kadrova da bar bude zanimljivije.
Prototipovi: "Vukovar se vraća kući", "Bogorodica", "Svaki put kad se rastajemo", "Božić u Beču", "Cijena života" blaaa.....
- 40 % posttraumatskog stresnog sindroma prikazanog zlovoljom (igra Filip Šovagović)
- 20 % scena gubitka glavnog junaka kada sve u slow motionu leti u zrak
- 30 % jednih te istih šajkača i litara rakije u rukama likova koji izgledaju kao iz Matakovićevih stripova. Da, znam, bilo je hrpa takvih i u stvarnosti ali dajte smanjite tu krajnju karikiranost. Elementarne uvjerljivosti radi.
- 10 % već univerzalnih zabrinutih majki uz štednjak

5. Povijesni, napose partizani i ustaše filmovi

Prototipovi: "Duga mračna noć", "Đuka Begović", "Četverored"...
- 20 % ustaša koji dođu u selo i eto ajde, rade sranja
- 20 % partizana koji dođu u selo i rade sranja
- 20 % partizana koji poslije rata rade sranja
- 20 % očijukanja, quickija u sjeniku i ljubavi koje je na kraju sjebala politika
- 20 % tamburaša, pijanstava i seoskih zločina u afektu

Editirani dodatak: 6. Umjetnički artsy fartsy

Pokušaji malih Ivica da budu hrvatski Tarkovski. Ti filmovi imaju najzlehudiju sudbinu jer obično je broj suradnika (kao i u svakom hrvatskom filmu, veći od broja zaposlenika Plive) manji od broja gledatelja koji zalutaju u kino na projekciju. Ako do projekcije uopće dođe, fascinira me činjenica da se neki filmovi nikad ni ne prikažu. Za čije babe brašno onda snimati?

Prototipovi: Nausikaja, Sami, Nebo-sateliti

- 30 % šutnje. Šutnja je umjetničko zlato.
- 20 % neopterećenosti poruke ikakvom pričom. Priča - fuj!
- 10 % enigmatičnih žena iracionalnog ponašanja, jer samo takve mogu biti izvor inspiracije & čežnje
- 5 % rezigniranih muškaraca koje glumi onaj drugi Nola, što neobrijani i obučeni u dronjke bezvoljno okolo klimataju
- 5 % uznemirenih ekstrovertiranih muškaraca, obučenih u poluvojne-cirkusantske uniforme koji se deru i izvode bijesne gliste
- 10 % imaginarnog svijeta snimljenog u bivšoj tvornici vatrogasne obuće predviđenoj za rušenje i pripadajućoj joj livadi
- 10 % ispranih boja i čudnih kuteva kamere oh so značajnijih od života
- 10 % nedostatka suvislog kraja ili zaključka. Ideja je nastala na kavi (obično tek kako će genijalno izgledati prvi kadar), a u tom stupnju razrađenosti je ostala i do kraja. Jer, art film se očito snima instiktima, ne ratio-m ;)


Najbolji su crossoveri, kada se sastojci iz raznih kategorija pomiješaju i naprave neprobavljivi bosanski lonci. U svakom slučaju, nisam možda ovdje javno trebao iznijeti te vitalne sastojke za stvaranje vlastitih recepata za uspjeh, ali molim, izvolite - okoristite se i napravite svoj vlastiti prosječni hrvatski film.

K'o što rekoh o onim dobrima nisam (možda ih stavim u komentar), a također niti o komedijama. Ne zato što su ne znam kako loše (ili dobre) nego zato kaj stvaraoce hrvatskih komedija jednostavno treba pustiti na miru da bez pritisaka napokon naprave nekaj solidno, obzirom da je sve bolje od socijalnih drama i gore nabrojanih kategorija. Stavite mi makar kiseli, ali osmijeh na lice.

Još da Krsto Papić i stara garda požive....Fakat, gdje je npr. Zoran Tadić i zakaj on niš' ne snima od one (nažalost ne baš uspjele, ali držim palčeve za dalje) "Treće žene"?

Samo kratak ulet, jer ne odolih obzirom da sam taj klasik baš danas dobio od jedne kolegice na poslu. Klasik skoro kao prekjučerašnji Šokotin "danas svi igraju nogomet".
Svi, ama baš svi koji su mi ga ikad priuštili, naveli su to ponosnim, da ne velim hvastajućim tonom. I sad, ako smijem subjektivno primijetiti, to sam uglavnom dobivao od profesionalnih svađalica & dramatičara. Odličan izgovor.

Ne ulazim u stvarnu potrebu da ljudi budu iskreni i to je odlična stvar, pa se i trudim na tom polju - kad (pogrešno ili ne) procijenim korist i smisao. Ali ovi što ga vole "skresati", gotovo da su prisvojili tu društvenu potrebu za iskrenošću, da ne velim zloupotrijebili za pravdanje svoje neobuzdane naravi. Svaki krelac koji bi se posvađao & nije niti saslušao argumente - nekmoli promislio, odmah potegne tu pljucu. Je li uopće dobro uvijek i svagdje reći sve što ti je na umu? Poboljšavamo li tako svijet, da ne velim učimo li uopće na taj način? Trebamo li se ponekad prilagoditi drugima - ili je to "izdaja ideala"? To sve nema veze s iskrenošću kao širim pojmom, ali samokomplimentirajuće "kresanje" tu Iskrenost kao implicira - i bezecira za sebe.

U svakom slučaju, ljudi i inače vole sliku svoju. A tek kako vole imati definitivni & konačni zaključak o mnogim stvarima . Fasciniran sam kad po raznim Big Brotherima vidim razmažene teenagere i sva bića koja još u stvarnosti nisu kročila u svijet ikakve zrelosti, a već rečenice ponosno počinju sa definitivnim "znaš, ja sam ti takav i takav". Ja nemam hrabrosti za sebe to reći niti dan danas, jebi ga. Niti sam valjda toliko introspektivan.

U jednom smislu škvadra koja je definitivno, ponosno i zacementirano shvatila da je eto baš Takva, riješila je jedno od bitnijih filozofskih pitanja vlastitog bitka "tko sam i kamo stremim". Što je mučilo i muči generacije i generacije najizvrsnijih mislilaca ljudskog roda. Baš zato skidam kapu, dečki i cure. Iskreno. Jer takvi su zaista lišeni tantalovih muka svih preispitivanja u živlenju.

A super su mi i svi oni, mahom prihvaćeni, konačni cliche-i poput "mi žene varamo iz (povrijeđenih) emocija - a vi jer ste pohotne svinje". Al' dobro, svijet je tako ljudima onda jednostavniji i neke zagonetke rješivije.

Nije možda baš tak' radikalno, no jedan američki zabavljač je rekao "Anyone who makes up their mind before they hear the issue is a fucking fool."

Ma ne samo od ove nesnosne vrućine, nego mislim i općenito u zadnje vrijeme...

- Supružnica moga srca je s punicom ispratila maloga u jaslice i dok su se spuštali Kaptolom negdje oko 9 ujutro, ugledali na ulici parkiran dostavni kombi sa sva četiri žmigavca; a pokraj njega naslonjeni na zidić, ravno na pločniku - praši se sredovječni par. Fukaju se dakle (jebedu) - seks u javnosti, da budemo finiji. Bećar u dostavnom kombinezonu spustio gaće i udri transparentno kako bi rekli političari, usred turističke zone. Pred prolaznicima, gornjogradskim gospođama koje idu na plac, možda pokojim turistom - i mojom punicom . Koja je brižno procijedila: "idemo na drugu stranu ulice, da ih ne ometamo"

Kopča je s pravom pitao: "dobro, kaj taj tip dostavlja? seks?" Fakat, rješenje za napaljene Zdenke iz kvartovskog dućana koje jednostavno ne mogu izdržati i u vrijeme gableca naruče jedan brzi, za van, ispred dućkasa. A snalažljivi poduzetnik isporuči robu

- Pričao mi poznanik kako je na parkiralištu njegove firme u Palmotićevoj, na sred površine okružene zgradama jedna gospođa, također sredovječna, uzela prazniti crijeva. Ne negdje sa strane ili uza zid npr., nekmoli da se sjetila da u centru grada odmah iza ugla postoji hrpetina birceva s WC-ima koji bi je ugostili - gospođa udarila veliku nuždu urbi et orbi - pa da svi zainteresirani dobro vide, jel'te.

- vele da je na Thompsonovom koncertu bilo klinaca što su nosili brand new dijelove ustaških uniformi, pa se sad za to krive SVI živi, osim policije. Koja je po običaju mrtva hladna prolazila pokraj na brzinu stvorenih štandova oko stadiona s kojih se to dilalo. U stilu "dosta je da sam dežuran, đe bi još i nešto radio, ih'" ... No, rade se sada o tome i fucking sociološke rasprave, a zapravo da je murja radila svoj posao klinčadija ne bi mogla napuhanu balončinu svojih hormona ispraznit' u te ustašluke, već bi jednostavno morali tražiti drugi izričaj. Zapravo, najnadrealniji detalj bio mi je podatak da su mnoge štandove s ustašlucima uspostavili cigani, tj. Romi iz Dubrave, koje je više od činjenice da su im preci bili gorivi materijal u II svjetskom ratu - golicala zarada. O tempora o mores.

- susjed u dvorištu preko puta mog dvorišta već godinama (desetljećima zapravo) okupira isto, stavio dva pit bull-a, bulldoga, koji vrag, iz kasetaša trešte narodnjaci 0-24, a navečer svađe, krš boca i (žučljive) terevenke, tako da odjekuje po vascijelom dvorištu. Da sam mu ja prvi susjed (ovako je podnošljivo s pristojne daljine) već bih ga robijao, ali šonje u njegovoj zgradi to domobransko-Jambreški trpe. Već spomenuta policija je bila na više dojava nego je zvijezda na nebu, no milicija/policija uvijek za dlaku (zapravo cijeli brk) izbjegne teret te omrznute im učinkovitosti. Zapišu situaciju lijepo u Lipa Mill blokić, trajno arhiviraju i doviđenja druže. Uvijek bolje prođu oni koji su u ofenzivi a pametniji "koji popuštaju" ostaju pušioničari, uz ovakve zaštitnike. E - ali sada se Tulumdžiji pridružila i studentica s juga koja renta stan u mojem ulazu, dapače vrata do vrata. Sreća da nema dobru (glasnu) glazbenu opremu, tako da r'n'b pomiješan sa raznim Draganama & njezinim falš cviljenjem na naglasku najbližem onom Anđe Vlajinje - decibelski još ne zagađuje okolinu do točke netrpeljivosti. Civilizacijski napredak.

- opet su ponovili iz Ureda za javno zdravstvo da su Zagrebački parkovi opasno zagađenim psećim bakterijama i glistama, posebno oni u koje idem s Malim Princem. Do te mjere da se ne preporuča niti trudnicama grupno vježbanje u parku, zbog mogućih teških oštećenja zdravlja fetusa. Apeliram na ostatak zdravog razuma, što vlasnika pasa što gradskih vlasti - i na svoj post od prije koji mjesec gdje sam već podbadao to mrtvo kljuse. Pokupite ta govna. Napravite veliki pseći pješčani WC, do something. Vratite parkove i travu nama (ljudskim bićima i djeci). Pliz?

- Solo propovjednici na Trgu počeli su u zadnje vrijeme urlati, maše čovo Biblijom k'o sjekirom, tako da bi, ako bi bio u blizini i propustio sagnuti glavu, zaradio garantiranu dekapitaciju. Ne zaostaje ni ona žena što sa kamenog podesta zapomaže da se sa griješnih staza svi svrstamo na dobitnu stranu. To je sve lijepo u svojoj biti, ali ne valja vam posao. Najmanje će zbog toliko vaše prolivene žuči usput konvertirati neki nadrogirani tajkun u prolazu. Ili sponzoruša stati i pokajati se nasred ceste, te ganuta govorancijom, baciti u prvu šahtu zlato s ruku i fancy mobitel, i pohitati s Fendi torbicom u Caritas.

Inače ljudi o'ladite u zadnje vrijeme. Sve više onih na koje naletim nabrijani su na stotu, da ne pričam kako se svi žale - što na burnout sindrom (oh yeah, nowi papjular izraz), što na pritisak materijalne situacije jer su ih dotukli krediti za treći auto a Pevec im je zaračunao preveliku kamatu, kad su od tavana do podruma opremali viksu na moru (o moru, odmoru ali i viksama drugi put) ; što na kapitalistički izumljene deadline (reći rok je tak proizaično, ne? ) koji ih melju. Bah, to već i napisah prije, pola tog "stresa" je ionak' najčešće drugo ime za neorganiziranost i preveliko sastančenje - gdje se svi zapravo nakon 5 proćerdanih sati tek dogovore da su kolektivno u stresu i frci.
Jer povodljiv i njurotik kakav jesam - od svih tih brn-aut spika počnem odmah štrikati i ja

Nemojte da uzmem dostavni kombi, provezem se ovim gradom & upalim sva četiri.

Nisam dugo ništa zapisao, melju obaveze, ali i kućna mala klinika predvođena odabranicom srca s (četvrti puta u par godina) iščašenim ramenom i Princom koji jednostavno pokupi svaki virus sa ceste. Life is a bitch and then you die.

Al dobro... more je još daleko pa će bit vremena i za morske jadikovke. Još uvijek sam u ZG i umjesto morskom stajaćicom, tu i tamo se relaksiram u nekom društvu.
E sad... svi sigurno imaju barem jednog frenda Nagovarača. OK, nagovarati nekoga na nešto od čega osobno, ako već ne obojica, imate koristi - ali Nagovarači o kojima pričam obično nemaju nikakve opipljive koristi od toga da se i ti olešiš s njima, plešeš na svadbi, najedeš ili odeš kuda te upute - ali svejedno oni žele da baš to napraviš. Mislim, to ne znači da svi mi ponekad skliznemo u kožu Nagovarača na neki drek.

Pij

Koliko puta sam puta za stol dobivao pive koje nisam želio, ili bi mi sudrug s kojim sam izašao van, puhajući mi srdačno i konspirativno alkoholne pare u uho i grleći me, nagovarao "pij, ma daaj, još jednu, evo još jednu malu" . Koliko puta sam samo, kao pravi domobran Jambrek, popustio. Mislim, ne libim se popiti alkohol niti se gnušam istog, ali iz principa mi nije jasno koja je njemu korist da se i ja napijem ili pijem koliko i on i istom brzinom? Tu računam i sve rodbine i ugošćavanja i svinjokolje i sve prigode gdje se obično čuje:
"Tu se niš' ne pije, tu se samo razgovara"
"Zakaj cjevčiš tu pivu, daj dovrši da zavrtimo novu rundu"
"Zašto mala piva/mali pelin, pa nisi pola čovjeka"
"Za mene jednu odraslu, za njega onda dječju kad neće normalnu"
"Ajmo naiskap, što si stao na pol čašice"
"Evo još samo jedna putna"

Ma uživajte ljudi, budite križanci Vikinga i engleskog navijača, budite "muško", whatever, zabavljajte se - to je sve fajn, ali zakaj se ja, koji baš i nisam baždaren, moram onda, kao kad sam nekoliko puta bio nagovoren, vući četveronoške po cesti, sramotiti po ulici, rigati i klatariti se. Što ne mogu izbjeći. Zašto je njima tek tada duša na mjestu?

Ostanite još malo

To često čujem na kućnim sjedeljkama. "Kaj već idete?!" Pa tek smo se opustili?.. I u najboljem i najduhovitijem društvu dođe vrijeme kad iz nekog razloga zaželiš ići. E onda počne domaćinsko nagovaranje (mi pak, na vlastitu sramotu, s olakšanjem nosimo kapute i otvaramo vrata čim netko spomene da bi možda išao ). Nema veze što smo na kauču od popodne i što već kukuriču pijetli i što su sve teme, koje obuhvaćaju hrvatsko izdanje Wikipedije, iscrpljene. "Evo još malo, niste vidjeli DVD s vjenčanja, još putnu.... Sjednite, pa sutra se ne radi..." Posjedovanje malog djeteta mogao bi biti idealan lijek protiv toga, izvučeš se na klinca. Ali po onima koji imaju stariju djecu vidim da brzo to zanemare & očekuju od tebe isti standard. I prije nego Princ naraste.
"Dođite na Novu godinu, pa može klinac spavati i kod nas. Slabo spava u tuđem okruženju i još uvijek cica? Ma zaspaće on, vidjet ćete. A i suprugica ga može podojiti kad god zaželi". Super hvala, provod iz snova, da iznovogodišnje buke i dima osluškujemo zvukove iz sobe negdje na kraju hodnika, a ujutro kad se probudi, skakućemo oko njega & njegovih potreba bez da smo sklopili oči te noći.
Ali nema veze, bitno je da "dođemo". Da se "malo opustimo". "Pa to vam i treba".

Ili nezgoda kad si negdje vani i imaš frenda s autom. Ali koji bi još ostao. Dok sam bio mlađi, to je bila gnjavaža. Ili je u disku blok njemu dobre glazbe koji počinje tek iza dva ili je neka intriga s nekom "koja ga gleda" a on nikako da se odluči zbariti. Ili mu je baš generalno super i ostao bi još usred nedođije bez tramvaja, busa i općenito civilizacije.

Jedi

To su obično starci i rodbina. Nikad dovoljno sigurni da si jeo u skladu s njihovim postavljenim standardima.
"Pa dajte si prigrizite. Sad ste jeli doma? Ma dajte, pa mama je sad skuhala friško. Pa probajte. Pa dajte. "
Ili tete i kume koje panično s kuhinjskih vrata iza kojih se još uvijek vije gusti dim beskonačnog kuhanja hrane koje je još u toku, mašu rukama i upozoravaju:
"Ječte deca, ječte, zakaj se sramite?!"
A obično cijelo vrijeme i ostanu iza tih vrata, jer forma ipak preteže sadržaj zajedničkog druženja.

Ili oni domaćini koji natrpaju stol i onda motre jesi li odmah navalio. Ako nisi, nešto nije u redu, možda bi nešto drugo, imamo drugi sir, one fine nareske, možemo nešto ispeći, sok gazirani negazirani plavi crveni voćni kavu čaj mineralnu - samo recite, recite, ne sramite se, ma ne ne nije problem.

Ma sjedi čovječe da pričamo ako smo se već doteglili u goste! Siti smo i napojeni argument, u redu smo - uglavnom ne pale. Dok ne probaš sve.

Pleši

Obično na svadbama. Tete i kume koje nikad u životu nisi vidio ("kak se ne sjećaš tete Štefice, pa ona te čuvala dok si bio dijete?")
"Pa zašto vi mladi ne plešete?" ili varijanta "Pa jedini ne plešete, a tako ste lijepi par"
Ili te krenu učiti dvokorak.
"Opusti se, samo prati moje noge". A ostatak rodbine škica iza cvjetnih aranžmana i ima zagarantiranu zabavu, naravno.

Ili na konferencijama, kad bude završna večera i alkohol uzme danak, pa te šefovi, kolege i poslovni partneri uzmu vući na ples ili ispitivati slična pitanja. Uredski neurotici pušteni s lanca mogu biti jednako uporni.

Odite tamo i tamo

To su oni koji žive od pozitivnih odjeka svojih dobrih djela, nakon što ti udijele savjet da je tamo i tamo jeftinije, bolje, zabavnije i dr. Imaju sve obavijesti, brojeve telefona. "Odite si tamo, stvarno je super". "Jeste bili? Zašto niste? Stvarno odite. Možemo i zajedno drugi vikend da vidite. Ne ozbiljno, nije nam problem. Morate otići tamo".

I po vlastitom primjeru povremenog nagovarača ali i nagovaračke žrtve, znam koliko su zapravo te stvari kontraproduktivne. Ali, ko što rekoh - life is a bitch.

Mislim da se riječ malo ofucala i ispuhala, da ne velim profuknjačila u zadnje vrijeme, a ako nekom ionako rijetkom čitaču bloga stanem na žulj zbog donjeg mišljenja, whatever. O seljačiji i sličnome, drugi put - ne stane u ovaj post.
I jeb'ga, iako je neka veza s prethodnim upisima o umjetnosti i sl., opet se omakla politika .

Danas i svaki reperski debos sa zlatnim lancem & rimama "rokanje, opako, murija, mafija" i jer je spomenuo "asfalt" u pjesmi, zove svoj svjetonazor ili glazbu "urbanom". Riječ je također postala previše povezana uz puko ogorčeno protivljenje nečemu ili svemu ostalom - umjesto da bude kreativna ili graditeljska, u svim vidovima ovog gradskog životarenja ovdje. Čitam u dnevnim novinama kako je "najbolji domaći urbani band Jinx održao povratnički koncert u Tvornici". Čisto sam znatiželjan, ima li nekog logičkog, pozitivno određenog sadržaja u tom epitetu, osim negativnog određivanja prema nekakvim "ostalima"? Je li negativno određivanje zdrav temelj? Zato nam i je "urbana kultura" u onoj stvari. Ogorčena.

Vozim se prije nekog vremena na biciklu kroz grad i negdje kod Runjaninove (onaj pješački prolaz do ETF-a i dalje ka Filozofskom) i zaustave me dvojica policajaca u civilu. Mladići, onako sportski obučeni - i zamole me da se skinem s bicikla i dam ga na pregled, broj šasije i sl. Već sam vidio dan ranije da slično rade u Varšavskoj i rado se odazvao, obzirom koliko se bicikala nakralo svih ovih godina u gradu i koliko do sada ništa nisu poduzimali oko toga.
I eto nje.
Na city-bike -u, s retro sunčanim naočalama, nesimetričnom frizurom (ima i podvarijanta dreadlocksice skupljene u neku maramu koja izgleda kao šumska gljiva), šarenim dokoljenkama, franđama po zapešću i lanenom torbom (knjige za faks?) na kojoj je aktivistički bedž.
Trouble.
Zaustave i nju te počne paljba.
- "Koji vam je, tko ste vi, zakaj me zaustavljate, kakva policija, ne vjerujem, pa kaj ak imate značku, otkud vam ideja da me tu zaustavljate"
- "Pregled bicikala. imamo akciju"
- "Pa nisam ga ukrala, ja imam građanska prava. Političari gamad kradu milijune, a nas u rođenom (to se uvijek naglašava) gradu tu maltretirate"
- "mi samo molimo vaš bicikl na pregled, zašto ste takvi"
- "jer se bojim policije i nemam povjerenja u vas, iživljavate se na građanima a puštate velike lopove"
- " ali a...li..."

Kako objasniti toj anti-establishment građansko-pravnoj frikuši da je to i u njezinom interesu, kad je ona nesretna već i samim tim što se policija barem nešto sjetila raditi?

Sjećam se anti-McDonalds prosvjeda u Jurišićevoj prošle godine, nije nužno pitanje "urbane kulture", ali gorčina je istekla iz istog izvora građanskog bunta. Ja s klincem u grad, a oni udrili lupat u neke bubnjeve, fućkat u fućke i blokiravat' prolaz, napose onima koji ulaze u taj kapitalistički hram žderanja (pre)malih sendviča. I dok kod trulih kapitalista barem imaš transparentno kaj si pojeo i u nekom standardu čistoće (ako već nemaš mašte za što drugo) - nisam vidio niti jedan prosvjed ispred Beljuljijevih zmazanih štandova s čevapima od mačaka i pasa avlijanera na svim tržnicama ovog grada. Halo, Beljulji ne samo da potencijalno masakrira nevine dvorišne životinje i potplaćuje sanitarnu, nego i vama, kad umorni od prosvjeda pred McDonaldsom navratite na pobjedničke ćevape ili kod Beljuljijevog zeta u pekaru na burek, uvaljuje letalnu dozu masnoća nepoznatog porijekla i dodataka. Ali, kad je on tako cool....

Svaki dan se na bicu vozim i po Cvjetnom placu do posla. Iskreno, još od davno prije nisam do kraja shvatio sve one "urbane" prigovore odjek čijeg masovnog kokodakanja i dan danas čujem, što su tada (napokon, rekao bih) taj trg iznivelirali i pretvorili u pješačku zonu. Otkud masi toliko arhitektonske ekspertize i kaj je tu na stvari, ali fakat iskreno - ne znam.
Za ove pak današnje masovne prosvjede oko Horvatinčić - feuda u dvorištu tamo, bi fakat bilo dobro da čujem i neku konstruktivnu, osim prigodnih antiBandićevskih parola. Što dakle, staviti onda u onaj zjapeći smetlarnik od bivšeg kina Zagreb i one narkomanske barake u tom zapuštenom i tek jednom od tisuću svrsi neprivedenih donjogradskih dvorišta - kad već ne taj nesretni shopping prolaz i podzemnu garažu? Ajte malo proaktivnog pristupa, umjesto već viđenog paljenja svijeća i patetičnog kričanja Urše Raukar o imaginarnom "spasu" nečega. Ima valjda među tim intelektualcima i kreativaca....

Inače, kada su onaj kolnik i pločnik poravnali i popločali, te se Cvjetnim trgom moglo proći pješke ili bicom bez napora, što se tu kao - "izgubilo"? Šarm podignutih kolovoza? Žal što se fićekima više ne može voziti po Margaretskoj, koji konkretno đon?

A u vezi sudbine kina Zagreb za kojim žalim i ja, u oči mi je upalo licemjerje prisutno u njegovim zadnjim danima, s hodočašćima na potpisivanje famozne peticije protiv zatvaranja - svih onih gomila koji u to kino nisu kročili više od desetljeća, ali su prvi napravili mrtvački ozbiljnu facu u čast "spasa" kina.
I onda u onim ZG besplatnim novinama intervjuiraju potpisnike peticije zašto je potpisuju, te kad su zadnji puta bili u tom kinu. Svi redom klimaju glavama i govore o "devastaciji kulture", "strašno", "to je simbol Grada, urbanog života", "kulturocid" ali REDOM bez iznimke odgovaraju i "ne sjećam se kad sam zadnji puta bio", "prije 15-ak godina", "jednom ali već je prošlo puno", "nikad"(!) i sl.
JA sam npr. do zadnjega išao u to kino i nagovarao druge da idu, jer za razliku od Cinestara i sličnih, nije bila gužva za nabaviti karte. Gužve nije bilo jer niti tih potpisnika peticija nije bilo, pa da ga istinski onda čuvaju i djelima. Kad je kinu otkucala smrtna vura, bilo mi je jasno i zašto, konkurencija je opaka. Samo njima nije bilo jasno. Al nek' se protestira....

Na istom Cvjetnom neki dan bilo neko majmunovo i svirali navečer "Overflow" i "Elemental". Išao sam po bicikl koji sam ostavio u vrtiću još popodne i prođirao se kroz trg krcat veselom naravno, urbanom mladeži. Neki naslagali i bicikle na hrpe, prava opuštena atmosfera. BTW, o urbanoj svijesti i samih biciklista govori ne samo da je onaj moj kilometarski post o biciklističkim mukama u gradu ostao slabo komentiran, nego pogotovo inače sva ta mladežna sila (koja sezonu bicikliranja otvori u lipnju a završi u kolovozu) nije skoro pa ništ' poduzela da Zagreb dobije i istinski dostojne biciklističke staze, no - voda ispod mosta.... :(

I onda dođe kraj koncerta. Moraju završiti u pol jedanaest, gradski propisi. A mladić iz Elementala uzeo mikrofon da njegova ipak bude zadnja te praćen burnim pljeskom izusti:
"-Na ovim sada izborima pazite za koga glasate da se promijeni vlast, pa da se ovo više ne dešava, da u rođenom() gradu ne mogu svirati dulje od 11"
Ehej, ogorčeni - nisu sada lokalni izbori, što je domena takvih pitanja i propisa. Niti je lokalni gazda u Zagrebu HDZ, već SDP.
Pa pljucni, ali da i skužimo kog je borac za urbanu kulturu zapravo htio pljucnut.

Ajd još malo o sličnom... u subotu pak SDP mladi napravili majmunovo u Bogovićevoj i dok sam išao s placa predali mi ispred pozornice (gdje su neki u "gangsta" odijela obučeni rapperi iz Petrinje najavljeni od omnipresenta "moj dečko je gej" glasnogovornice urbane generacije Ide Prester, siktali o "sranju, mafiji, vokalnoj poplavi" i blja) - letak sa pitanjima koje prema njima muče urbane mlade do 30 u gradu i za koja bi oni odgovor od mene (hvala na komplimentu ) pa da bacim u škatulju. Najistaknutija od pitanja koja muče mlade, po njima su:

JA ŽELIM (Križićem označi)
- centar za mlade
- prostore za udruge mladih
- klub za mlade ( 0 % komercijala) (ček, nije li to sve basically the same?)
- više novca za programe mladih
- više sportskih sadržaja za mlade
- više kulturnih sadržaja za mlade
...........

Dragi moji rock and roll -eri, ma sve je to fajn, klubići, bandovi i slično s čim bi se hvala bogu da ih pitaš ionako isključivo bavili neki mladi - ali gdje je - i to na prvim mjestima na listiću - kvalitetnije, jeftinije i kompetentnije obrazovanje mladih; otvaranje radnih mjesta i dobre plaće za mlade; stambeni programi (ne samo krediti) za mlade i sl.? Mislite da ih to ne zanima - prvenstveno? Volio bih da se baš za te stvari više poteže mačka za rep, klubovima skidam kapu.

Da ne spominjem svoje opravdane, ali naravno, na ovom blogu, baš kao i u stvarnom životu, nepercipirane opsesije oko biciklističkih staza i placa koji radi popodne (Bandiću, sudruže s placa, znam da imaš preko tjedna potrčke ili ženu domaćicu koja ti donosi doma, ali 'oće l' bit' više što i za nas radne i platežno sposobne smrtnike?)- no to vrijedi za sve ljude. I neurbane i stare.

Ne palim se niti na građanski ekskluzivizam a nedaj bože ni lokal šovinizam, koji su oba zavodljivi i brzo prelaze iz realnosti u ekstreme. Danas si i neki od navijača uzimaju pravo branjenja čistoće ZG urbane kulture i svetog rata protiv mongloskih hordi dotepenaca - istovremeno pišajući po fasadama svetog grada pijani poslije tekme i isprejavši iste grafitima koji ga slave (da ne bi netko pogriješio pa pomislio da je negdje drugdje. ).
Biti građaninom u užem i širem smislu je lijepa stvar. Volite i njegujte prvenstveno svoje, ne bi li tek tada istinski procvjetalo i vjerujte, jedino tako skrenulo "krivovjernike" s puta. Slušajte ploče, svirajte rock i čuvajte ipak u sebi "bitaka plam" nauštrb dobrih ideja "za" a ne "protiv". Fakat me više umaraju crnjaci i konfrontacije u ovoj državi.

I mislim da je "urbano" prazna riječ. Osim ako mi je netko ne definira. Sadržajno pozitivistički, naravno.