Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
A da baciš kocku honey?
Gledaš oluju...kao perilicu koja nosi sve pred sobom. A s prljavštinom...
lišće nosi svoje razlomljene komadiće duše.
I svaki put kad se spotakneš u blato, negdje ostaviš svoj mali komadić.
Tko zna u kojim sve lokvama gledamo svoj obraz. Možda je baš ta lokva onaj komadić.
I onda...umjesto da pokupiš izgubljeni komadić, jedino što zamjećuješ u odrazu... ogromni je prišt na tvom čelu.
I odeš dalje...Rujući po prištu naravno.
I dani prolaze...vidiš ispred samo toliko kolika ti je dužina najvećeg i najprostijeg prsta.
Zato i ne možeš biti kriv što vidiš uvijek samo prišteve. Kriva je majka priroda, naravno.
Krivi su svi naravno.
And nothing else matters for you.
You've got your explanation for everything.
A možda je pravo objašnjenje ipak tu negdje iza kamena, čeka da prestaneš rovariti po čelu, i počneš rovariti po mozgu. Po novim pogledima na svijet...
Come on baby...što se može dogoditi? Možda i prištevi nestanu...
dok ne pokušaš, nećeš saznati tko si zapravo ti...
Ali ja uopce nisam prosta :D
samo me sunce udarilo u glavu. heh.
14.07.2008. u 11:28 | 30 Komentara | Print | # | ^
Bluzerica melje o ovcama i mačkama. Možda i nije skrenula.
I gledaš tako ljude, dan za danom.
Misliš dosta ti je svega, koje je ovo sranje, u koji sam to šund od filma upao.
A onda, sjetiš se, postoji druga strana svih tih pozornica.
Natakneš šešir na glavu, i zapjevušiš blues i ironično namigneš mačku u kutu. Bar nekom. Ionako smo svi životinje, pa se sve svodi na isto.
I namigivanje, i pišanje i pričanje.
Znaš da si prolazan, da se ne možeš reciklirat i da sve što povremeno izlazi iz tebe hrpa je govana.
A sve ostalo...možda i jest diskutabilno, ali kad pomisliš...ma, ne da ti se više. Dosta je glupih filozofija.
Može li ovaj put malo jednostavnije, ha?
Hajde, probaj.
Možda i nije tako teško.
...brojat ovce i čekat zalazak sunca. Ne čini se tako komplicirano. ...