Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
. Jednog dana šetajući Galerijom Slika .
Jednom su mi kazali da prelazak preko duge znači vječnu sreću.
Puno puta sam trčala prema tim neukrotivim bojama neba, no uvijek mi se činilo da sam bila za korak dalje čim sam više pokušavala uhvatiti tu nedohvatljivu dugu.
Makar sam svjesna da dugu neću nikada uhvatiti, u nekim drugim dimenzijama ja ću zauvijek ostati to malo dijete kojemu nikako nije jasno zašto to ne bi bilo moguće.
Baš kao što se ni neću zasititi onog crvenog vrtuljka na kojem mi je uvijek titrao osmijeh.
Zašto odbaciti smijeh zato što dolaze velike i ozbiljne stvari u zivotu? Sigurna sam da u svakoj od njih se nalazi djelić istkanog osmijeha koji kistom razvodnjuje sve te ozbiljne i stroge crte.
Ponekad nam je svima potreban taj osjećaj euforije jer smo sigurni da cemo uhvatiti dugu, ili se uspeti na svoj vrtuljak i pobjeći svim bojama ovog svijeta.
...Samo uzeti kist u ruke i poceti stvarati svoje boje sreće.
Svi smo mi slikari.
I svi mi slikamo istu Mona Lisu ali uvijek s nekim drugačijim osmijehom na licu.
Gone away
Krvavi mjesec palio je nebo zloćudnim odsjajem.
Sve je bilo isto. I cesta, i kuće i ona mačka od jučer.
Hodala sam zarobljena u vlastitom usporenom filmu, i kao da sam osjećala svaki sekund svog sporog koraka.
;
Sjedila sam na svom prvom pravom biciklu.
Bez onih ružnih pomoćnih kotačića s kojima sam se uvijek osjećala kao da nikada neću moći osvojiti svijet.
Teško je zaboraviti taj osjećaj slobode. Kao da te više nitko ne može u ničemu spriječiti.
A ceste su tako vrludave. Ponekad nam svima zatrebaju, koliko god se opirali padu.
;
Pred mojim očima ocrtavala se poznata slika stare, žute crkvice i velikih borova koji su uvijek šumili nekim svojim tajanstvenim jezikom.
Kako je samo zabavno bilo igrati se skrivača i misliti kako te nikada neće moći pronaći.
A život je ponekad opasna igra. Težak je posao biti u ulozi srne misleći kako te lovac nikada neće pronaći.
Nisu svi lovci ubojice.
Ponekad se nađe i onaj koji će je samo dovesti do bunara čiste, pitke vode, i dotaknuti je svojom toplinom.
;
Teško je zaboraviti te čudne zelene oči.
Kao da nikada ništa nisu skrivale, a ipak je u njima ostajalo nešto neotkriveno.
Vidjela sam i lovca i srnu odjednom, i bicikl koji juri nepoznatim livadama ne gubeći nadu pri bolnim padovima.
Krvavi mjesec palio je nebo zloćudnim odsjajem.
Ništa nije bilo isto.
Ni cesta, ni kuće ni ona mačka od jučer.
Negdje u svim tim slikama izgubile su se čudne zelene oči. Pretvorile su se u srnu i otišle.
Otišle su.
Loosing Reality
Usijanim nebom, poput kakve fatamorgane, crna je ptica parala teški zrak svojim usamljenim, sporim letom.
Nismo li ti i ja iste, kaži mi?
Samo letimo, sudarajući se s tisućama tuđih sudbina i tražimo put do svog malog djelića neba.
* * *
Stajala je pred ogledalom.
Čudno je zapravo kako joj se uvijek isto lice pokazivalo pred tim reflektivnim čudom, kad je u tom licu živjelo na tisuće raznih svjetova i uvijek nove slike proživljenih Otkucaja.
Samo na trenutak, trepavice su se spojile, a onda je opet otvorila oči.
Nestao je.
Jedan je neponovljivi sekund njenog života otišao s neke druge strane ovog ogledala a ona je još uvijek stajala na istom mjestu.
U očima je bljesnula svjetlost.
Možda će i ona jednom uspjeti otvoriti vrata nečijeg ogledala i zaviriti u ocean nečijih nadanja.
* I možda će netko pronaći ključ njenog ogledala i pokazati joj kako izgledaju njeni snovi iza druge strane beskraja.*
* * *
Gledala je u udaljene blještave točkice jednog grada.
Gore, gdje je gotovo mogla dotaknuti nebo,
pod njenim se nogama prostirao neki sasvim drugačiji svijet.
Zatvorila je oči i ovog puta prepustila drugima
neka traže mirni kutak pod izgubljenim svemirom.
Njoj je ovdje bilo baš dobro.