Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?

Monolozi i dijalozi

Sjela sam na klupu i počela promatrati nebo.
Bila je to jos jedna u nizu hladnjikavih noći, ali bar su se zvijezde vidjele.
Nije ih bilo previše te noći, kao da se ni njima nije dalo obavljati posao po tako čmrljavom vremenu.

Ipak, one najrevnije su došle.
I puno toga su mi te noći ispričale.
Bila je to mala tiha ispovijed jednog sićušnog bića dolje u mravinjaku zvanom Zemlja, i beskrajnog univerzuma gdje Tišina počiva vječni san.

Htjela sam vikati, dozivati, biti sigurna da će me čuti netko gore. Bilo tko.
Htjela sam prekinuti tu vječnu tišinu zbog koje mi nebo ponekad zna tako ići na živce.
Kažite nešto. Bilo što.
Znam da sve znate. Sve je zapisano u vama, a vi tako mudro šutite, i nikome ništa ne odajete.
Svaki vaš odsjaj i svaki vaš ugasli plam jedna je duša manje. Vi o svemu odlučujete, a mi smo samo marionete koje plešu na vašu muziku.
Čija je cesta sada na redu, gdje ćete se rađati, a gdje umirati?


Toliko pitanja imao je za postaviti taj jedan mali, sićušni mrav onim velikim šefovima gore.

Nije se dogodilo ništa čime bi se pokazalo da me zaista netko gore čuo. Nije pao nikakav znak s neba.
(Možda previše gledam filmove...)

A onda sam po zadnji put uprla pogled u taj Beskraj.
Gasila se i zadnja zvijezda.
Ipak, u očima mi je napisala odgovor:

Hajde na spavanje.
I mi smo samo marionete nečeg višeg. Sve u ovom svijetu ima svoju hijerarhiju, a oni koji su na vrhu, zapravo su na dnu.
Laka ti noć.


A onda sam otišla, krećući se u ritmu kojeg je navila neka moja zvijezda negdje Gore.


Image Hosted by ImageShack.us




25.03.2007. u 13:35 | 37 Komentara | Print | # | ^

Korak po korak

Znam da je ova štafeta vjerojatno već odavno napravljena, ali evo, ja je izvlačim odnekud iz šešira i pišem.

Dakle, zašto imam ovakav nadimak?
Pa, bllankk je nadimak nastao čisto iz nekih meni nepoznatih razloga.
Otvarala sam blog, i budući da su sva normalnija imena već bila zauzeta, odlučila sam napisati ono što vjerojatno nikome ne bi palo na pamet. Blank = prazno. (prazno ime, prazno mjesto. A onda ga ja zauzmem :)
I tako...Jos malo ukrasih i nacifrah, pa je na kraju moj krasan pseudonim ispao takav kakav jest. Sviđao se vama ili ne :p
Mogu si mislit kako je tek onim jadnicima koji sad otvarajui blogove.
Oni više ni najgluplja imena ne mogu uzeti. Sve je vec pobrano :D

Ime bloga?

E, o tome sam već malo pažljivije razmišljala.
I nisam dugo morala.
Ime je došlo nekako samo po sebi.
Znala sam otprve koja će biti namjena ovog bloga. Pisanje životnih crtica inspirirano pravim životom. I svijetom jedne osobe.
A budući da su sve te crtice činile jednu veliku cestu koju sam neprestano gradila i nadopunjavala, ime je zabljesnulo preda mnom samo od sebe.
Jer svaki čovjek ima svoju cestu, zvanu Život.
I svi je nastojimo proći sa što manje ožiljaka i ozljeda, a sa što većom prijeđenom kilometražom.


I evo me sada tu, brojim kilometre, a u kratkim stankama između nebrojenih koraka koje sam već napravila, ja se sakrijem u svoju malu oazu i iz hladovine pišem doživljaje prijeđenih puteva.

A sada vas pozdravljam, i mašem iz hladovine ogromnih kokosovih palmi.

Vrijeme je da vaša dopisnica skoči na noge lagane i opet počne nabijati kilometražu.
Do idućeg javljanja, ostajte mi u dobrom stanju, nepoderani i bez ikakvih većih automehaničarskih popravaka.
Jer, cesta je duga, znate...


Image Hosted by ImageShack.us


P.S. nadam se da ce mi se gospe od cukra (iliti zhena dijete:) javit i objasnit mi sto to ne valja s njezinim blogom jer mi se nikako ne moze ucitat. grrr. :)

11.03.2007. u 19:10 | 48 Komentara | Print | # | ^

Spremam u kartonsku kutiju i arhiviram. Časni sud je na pauzi.


Šećem cestom dok me tople zrake kupaju svojom svjetlošću.

Toliko nepravde, toliko tuge i toliko smijeha može se sakriti u jednom proljetnom danu.

I sve je prohujalo kraj mene.
Onaj čovjek koji me svojim Trnom pogodio tako da je i suza kapnula.
Vidjela sam svojim očima kako je u proljetnom lahoru prohujao i onaj telefonski razogovor pun nekih neočekivanih, razigranih nota.
I onaj topli prijateljski osmijeh.
I rečenica: «Falila si.»
Čak i ona neugodna bockanja koja mi ponekad tako idu na živce.


Gledam ih kako šeću tik pokraj mene.
Dobre i Loše emocije.
Da ih samo čujete...Koje se to bitke vode.
Svatko bi htio uže na svoju stranu.
Moje Loše emocije žestoko brane svoje stajalište i smatraju da je baš danas onaj dan kada bi Tuga trebala prevladati.
A one Dobrice još uvijek se opiru tim nasrtajima, a čak i vrijeme je na njihovu stranu stalo.

Traže suca...
Ali vidim da se baš nitko ne želi mješati u tu krvavu bitku.


A ja...
Šećem Sunčanom stranom ulice ostavljajući svoje sjene da se i dalje biju.
Nabacih smješak na lice. Uživam u Trenutku.
Sudski spor ćemo ostaviti malo postrance.
Ionako sve ide sporo u ovoj državi.

Ah...Divnog li dana!
Nije li?


Image Hosted by ImageShack.us


06.03.2007. u 17:28 | 39 Komentara | Print | # | ^

*Flashback*


Image Hosted by ImageShack.us


Redoslijed bijelih, pravilnih zubiju.
Smijeh.
Grleni, topli...mogla se zaljubiti u taj njegov smijeh.
Šteta, ponekad joj je u životu ipak malo više potrebno.


Flash.

U šarenoj, veseloj haljinici trčala je kroz vlati trave kao da joj je to zadnji dan života.
Ipak, u svojoj sićušnoj ruci još uvijek čvrsto je držala netom nabrane visibabe koje su poslušno klimale svoje glavice ukorak s brzonogom djevojčicom.

Još uvijek je miris te trave negdje u Njenim nosnicama...


Flash.

Ponosno je jurila kroz puteljak sa svojim novim, ružičastim biciklom, misleći kako je sada više nitko ne može zaustaviti...
Mahnula je oblacima. «Jeste li za utrku možda?», izazivala je bijele nakupine na nebeskoplavom svodu.

Jurila je kao nikada do sada.
Bila je tako nadmoćna.

Uvijek je morala do dućana pješice, i tek kada ju je majka silom natjerala po kruh i mlijeko, lijeno se protegnula zijevajući od dosade i ljutnje.
A sada je u minuti mogla prijeći sav taj dosadan put...Ah...kako li je dan postajao nekako neobično obojan!

A onda...
Ti mali, oštri kamenčići ispriječili su joj put kao najviši vrhovi ogromnih planina.
Zakasnila je, nije se više mogla zaustaviti...
Osjećala je Beskonačnost dok konačno tijelom nije lupila u tlo.
Suze su potekle...Ležala je u prašini...Oblaci su je već odavno pretekli...I svi su susjedi vidjeli tu nespretnu malu djevojčicu kako leži na podu, crvena od stida.

Otada je puno više pazila da joj njen mali nosić previše ne zaluta među Oblake.


Flash.

Sjedila je s najdražim medvjedićem udobno umotana u naslonjač, gledajući na televiziji kako se dvoje glumaca ljubilo.
«Bljak. Vidi ih mama, kak pretačeju slinu.
Ma fuj...»

Ta njena mala glavica nikako nije mogla shvatiti zašto je odraslima to bilo tako zabavno.
Baš nikako.


Flash.

Ležala je u mraku, zaklopljenih očiju.
Smiješila se svojim uspomenama.
I dopustila im je da je odvedu...u maraton najboljih filmova njene prošlosti.
Još je samo trebalo kokice pripremiti.

Image Hosted by ImageShack.us

03.03.2007. u 21:28 | 26 Komentara | Print | # | ^

¨¨Skupljajući krhotine¨¨


Dosta sam rijetko znala došetati do najdražeg mi mjesta ovdje gdje živim, ali kad sam se našla tamo, onda bi to bio nekakav neobičan doživljaj...tako me ispunjavao.

A taj moj mali kutak zvale su se kamene školske stube na staroj, stogodišnjoj školi.
Najdraže mi se noću bilo tamo naći.

Image Hosted by ImageShack.us

Sjela sam na te stare, oronule stube, koje su već toliko bile izlizane podnoseći na sebi stotine i stotine malih, dječjih nogu.
Koliko li su samo toga mogle mi ispričati!
Priče o zaljubljenim parovima,
i crvenim obrazima dječjih lica koja su upravo tamo zapečatila svoj prvi poljubac.
Priče o nerazdvojnim prijateljima koji su svake noći radili vesele pijanke,
priče o tolikim svađama i pomirenjima.
Priče o tužnim sanjarima i onima koji su bili miljama daleko od tuge.

Da ne postoji Biblija, pomislila bih kako je ovo jedina stvar na planeti koja je toliko dugo «živjela» i toliko toga prošla.


Sjela sam na stube i uprla pogled u nebo. Na tisuće malih, svjetlucavih točkica smiješilo mi se odozgo u toj vreloj noći.
To je mjesto bilo jedino gdje sam mogla doživjeti svijet oko sebe u punoj veličini. A nebo ni na jednom mjestu nije tako prekrasno blistalo kao tamo.

Tako mirno...
Tako sigurno Utočište.

A sada ih gledam, kako su nestale u prašini starih priča i zaboravljenih duhova.
Moje je Utočište nestalo, a s tog mjesta rugale su mi se glanc-nove popločane stube natkrivene ružnim malim krovom.

Ni zvijezde nisu mogle više prodrijeti kroz njih, nebo je potpuno nestalo, a svaka ona crtica i ogrebotina prašnjavih stuba nestala je s lica zemlje. Kao da tu nikada nije postojalo ništa, a kamoli tolike godine starih legendi i proživljenih sjećanja.


Kao zalutali putnik u nekoj stranoj zemlji, odvratila sam pogled od tog mjesta. Škola je još uvijek bila tamo, prkoseći svojom veličinom.
Možda zato nije doživjela sudbinu svojeg sudruga.

Razoreno Utočište moje duše sada je izgledalo kao hrpa polomljenih cigla.

A ja sam morala početi graditi sve iznova i iznova.
Ciglu po ciglu.

Jednog dana možda će te krhotine opet zablistati pod vedrim noćnim nebom.


01.03.2007. u 16:34 | 31 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Prosinac 2014 (2)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (7)
Prosinac 2007 (8)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (5)
Ožujak 2007 (5)
Veljača 2007 (7)
Siječanj 2007 (12)
Prosinac 2006 (12)
Listopad 2006 (2)
Rujan 2006 (2)
Kolovoz 2006 (4)
Srpanj 2006 (1)
Lipanj 2006 (6)
Svibanj 2006 (24)
Travanj 2006 (10)
Ožujak 2006 (18)
Veljača 2006 (2)
Siječanj 2006 (19)
Prosinac 2005 (10)
Studeni 2005 (1)


*samo vršcima prstiju dotičem realnost. Sve ostalo dimenzije su nepoznatih svjetova.*









































































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se