Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
**Waiting**
Na trenutak sam zaklopila oči.
U prostoriji punoj ljudi, žamora i glasova, moj svijet kao da se tog momenta nalazio negdje vrlo daleko od stvarnosti.
Ah, kako li sam samo željela da se vrijeme pomakne,
Da se te proklete kazaljke na satu zavrte negdje daleko, daleko....
Kako li je samo teško biti tu sada...ovdje...postojati i čekati da dođe ono vrijeme kada će tuga nestati.
Znate, ono vrijeme za koje kažu da uvijek dođe.
Ono koje zacjeljuje rane
Samo postojati. I čekati.
Buditi se iznova svakog jutra s istim probadanjem negdje duboko unutar svog bića i spoznati da je još uvijek tako prokleto blizu. Ta bol.
I da još uvijek nije otišla, nestala.
I da ono vrijeme još uvijek negdje očigledno štrajka i nikako da se dovuče do mog života.
I tako se buditi. Iz jutra u jutro. I svake se noći nadati da će nove sunčeve zrake nešto drugačije donijeti. Novi miris u jutarnjem zraku, novi nalet vjetra i da će s njime doletjeti to Vrijeme.
Što je najbolje, uvijek dođe.
Ali najgore je biti u onom vremenskom kavezu kada jednostavno ništa drugo ne preostaje nego samo čekanje. Sve se brzo događa, i ono prije Boli, i ono poslije Boli, ali za vrijeme Boli...
O tome nitko ne govori.
Samo se nada, taj mali čovjek, pun slomljenih snova i novih očekivanja.
Sjeo je na morski kamen gledajući suton negdje s neke zaboravljene luke.
I čeka...kupio je kartu već odavno...ali njegov brod nikako da dođe i da ga povede u svijet za kojeg su mu svi tako mnogo pričali...onaj svijet u kojemu se Vrijeme napokon pojavilo.
I proći će mnoge zvjezdane noći, bezbrojne oluje i oštri mrazovi.
Ali on će još uvijek čekati neumoljivo u toj maloj luci tvrdoglavo gledajući u daljinu, pogledom uprtim u nepreglednu pučinu.
Čekajući svoj brod.