Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
*Pouči me iz života svojega*
Gledala sam je.
Veliku, sluzavu kišnu glistu kako se izvija po kišom namočenoj cesti.
Nikad nisam voljela gliste.
Budile su u meni neki osjećaj gadljivosti.
Približila sam joj se. Gotovo da sam nosom dotakla tlo. Sad sam bila njene visine.
Kako je svijet izgledao velik!
Samo prijeći jednu običnu cestu njoj je predstavljalo pustolovinu cijelog njenog malog i kratkog života.
Zamisli samo, kolike su je opasnosti vrebale...Nesigurnost i Strah postavljale su joj prepreke na svakih nekoliko centimetara.
Ali nisam primijetila Bijelu Zastavu u njenoj blizini.
I dalje je neumorno puzala prema svom odredištu rušeći sve one barijere koje joj je Strah postavio.
*
Gledala sam ga.
Velikog, crnog pauka koji je sklonište našao u mračnom kutku moje sobe.
Vidjela sam, napravio je udoban dom.
Mrežu je lijepu ispleo, da samo staneš i diviš se tom remek-djelu.
Morala sam usisati ipak tu paučinu.
Ali, pauka nisam htjela.
Bio bi to tužan završetak za jednog tako vrijednog stvora.
Zamisli, graditi svoju kuću iznova i iznova, iako znaš da će je jednog dana opet neka cijev usisavača odnijeti u prah.
Ali nisam vidjela Bijelu Zastavu ni kraj njegovog porušenog doma.
Uzela sam jednu veliku staklenku i on se, nošen Sudbinom, pomireno popeo u tu staklenku. Nije se ni osvrnuo na svoje porušene ostatke nekad veličanstvene mreže.
Čemu da se osvrćem kad mi je to ionako neće vratiti...
Čula sam neki sitni glasić.
Odnijela sam ga van. Na lijepo prostrano dvorište. Žurno je krenuo. Čeka ga novi dan, toliko Neizvjesnosti i toliko planova...on mora nastaviti. Nema vremena plakati za nečim što je nepovratno izgubljeno.
*
Vidjela sam je.
Veliku ogromnu muhu kako se zaletavala u staklo mog prozora, bezuspješno pokušavajući odletjeti van.
I kako li je samo uporna bila...Toliko se puta zaletjela i pala da sam pomislila kako će vjerojatno u agoniji svog sićušnog malog života pri pnovnom padu odustati i umrijeti od tuge.
Ali nije.
Neumorno se zaletavala, ponovno i ponovno...i ponovno.
Nigdje nije bilo na vidiku one Bijele Zastave.
Otvorila sam prozor.
A ona, u milijuntom pokušaju, zaletavajući se, ovog puta na prepreku nije naišla.
Sretno je odzujala, a u prolazu sam čula kako netko govori...
Čak i kada nema nade, sreća se uvijek nasmiješi onima koji od svog sna ne odustaju.
Hvla ti što si ovog puta ti bila izabranica moje Sreće.
*
Zatvorila sam prozor.
Bilo je prohladno.
A mene je još toliko posla čekalo.
Usisavač je neumoljivo radio, a prašina je neobrisano ležala na mom stolu.
Požurila sam.