Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
An angel with broken wings
Noćas bih mogla pisati najtužnije stihove...
...probuditi se u najtužnijim snovima...
...sanjati gorke uspomene...
...ljubiti odavno slomljene želje...
...pustiti suzu preslanu za sve proživljeno noćas...
Željela bih pisati o ljudima bez licaa, o onima i s previše lica, o onima koje je sebičnost posve obuzela.
Ali ne mogu, ponestaje mi snage.
Previše je to tužnih priča za jednu običnu djevojčicu Slomljenih Krila.
Posrćem. Padam.
Noćas ja sam još jedan anđeo slomljenih krila u nizu.
Pustite me, ne dižite me.
Ovo je moj pad.
A krila svoja isplesti ću tek kada mi vrijeme srca dopusti to.
Neka sada, u tišini ove duboke noći
Samo kaplja suze slane bude mi drug
U vječnim otkucajima neostvarenih snova.
(Patetika. Žalost. Tuga.
Ma tako mi je svejedno kako ovo zvuči.
Jer raširenih krila prema samoći Tuge
ja ne vidim ništa noćas.
I mašem s palube nekog broda
Što odvodi me u zemlju prepunu
tužnih Uspomena.
Doviđenja, srest ćemo se negdje putem...)
**
Sjećam se, ovo sam bila napisala nekoliko dana prije Stare godine...Bio je to gadan dan...ali dan koji je dosta toga promijenio u meni. Shvatila sam neke ljude oko sebe i okolinu sam počela promatrati drugačijim očima.
Onim očima koje se nikada neće uklopiti u takvu sliku i okolinu...
No jednim velikim dijelom bilo mi je neopisivo drago zbog toga.
Ne znam da li me shvaćate...
Ponekad je jako teško riječima prenijeti neke misli i osjećaje, stoga znam da neke stvari jednostavno ne mogu biti izrečene razumljivim jezikom.
Svejedno...Obnovila sam svoja krila.
I opet sam vratila smiješak na lice.
I tako to ide. Iznova i iznova.