Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
Zašto ne bi počeo stvarati novog Da Vincija?
Ljudi moji ja nikad još u životu nisam vidjela ljepšu jesen! Evo, već će polovica listopada, a sunce jos prži na sve strane.
Ne volim kiše i blato i hladnjikavost i sve te nedostatke koje jesen donosi, ali moram priznati da to doba ima neke svoje vraške čari kojima se ne mogu oduprijeti.
Šareno lišće koje pada na sve strane, miris pečenih kestena na ulici i onaj zrak koji te tako oštro ubada kao da želi iščistiti moja pluća od onih zagušljivih i smrdljivih prostorija u kojima moram boraviti svakog dana.
Da se mene pita, kad već stalno moram boraviti u nekim zatvorenim prostorijama, bar bi spavala vani. Krevet bi preselila u dvorište i zaspala gledajući zvijezde onako umotana i ušuškana u toplu dekicu. E to ja zovem snom!
* * *
Pitam se zašto nekim ljudima treba toliko vremena da se pokrenu, da se pomaknu s mrtve točke u kojoj, kao da stoje ukopani i paralizirani poput nemoćnih invalida.
Zašto svi misle da će se stvari riješiti same od sebe, da samo treba stati u središte i promatrati kako se svijet događa? A oni? Kao da se to njih ne tiče, oni žive u nekom drugom razdoblju, čekaju neko drugo (bolje) vrijeme.
I opet se zapitam zašto ljudi misle da je bolje vrijeme bilo prije pedeset i kusur godina i zašto neki misle da bolje vrijeme tek treba doći?
Čemu sva ta iščekivanja, gledanja u prazno i stalna njurganja o tome kako je svijet nesavršen?
Zašto za promjenu, ne bi postao aktivan stanovnik ove Zemlje i učinio nešto za nju i za sebe? Umjesto neprestanog cendranja, zašto ti dragi čovječe ne bi uspravio pogled prema nebu i zapisao si neku ulogu pod ovim zvijezdama? Osim, naravno, one uloge statične lutke u muzeju punom prašine i zaboravljenih uspomena?
Muzeji su samo za povremene posjete, ali i ne tvoje radno mjesto. Muzeji su tu da se prisjetimo, a ne da živimo, zatočeni u njima. Zar nema prilika da sada počneš stvarati nešto vrijedno, umjesto da samo gledaš prošle, davne vrijednosti?
Kako možeš? Pitam se samo, kako možeš?
Hajde, pokreni se, izmijeni se, učini nešto jer padamo u zaborav.
Dok ne pokušaš, nećeš saznati tko si zapravo ti...pokreni se, izmijeni se.
I zato dragi moj, čekam te na kolodvoru da zajedno uhvatimo vlak za najbližu stvarnost i pokušamo nadoknaditi izgubljeno.
Znaj da će te uvijek netko uhvatiti za ruku. Čak i kada misliš da si zaglibio preduboko. Nekima je vjerojatno potrebno najprije dotaći dno da bi se počeli uspinjati stepenicama.
P.S. Hajde, baci već jednom one požutjele fotografije uslikane u vrijeme tvojih baka i djedova! Zar ne bi bilo zabavnije da stvoriš nove?
;)
