Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
Knjige pune sjećanja
Pitam se koliko sam već knjiga ispunila u svom životu. Nebrojenih listova, na tisuće stranica...da, moj život.
Kao mala vjerovala sam da čovjek umirući dolazi pred Božji sud. Uvijek sam taj «sud» zamišljala kao sudnicu s jednim velikim nosatim starcem koji pred sobom drži ogromnu knjigu. A da u toj knjizi piše svaki detalj čovjekova života, svaki njegov pokret, riječ i djelo. Jer, kako bi Bog mogao zapamtiti tolike podatke?...pa mora to valjda imati negdje zapisano!
Još uvijek se nasmiješim sama sebi kad se toga sjetim, ali moram vam reći da djetinja mašta nije ništa manje u zaostatku od odraslog čovjeka kad su u pitanju takve stvari. Jer nitko zapravo ne zna ništa kako je to Gore.
Možda se jednog dana pokaže sve ovo točnim :)
Oduvijek sam svoj život doživljavala kao jedan veliki serijal knjiga, ali koji nikad nije posložen po redu...neki dijelovi su ostali u nekom zapećku, možda na nekom zaboravljenom tavanu gdje se odlaže sva ona prošlost koju nije vrijedno tegliti za sobom.
Neke su pak, tik ovdje do mene, na polici da mi se nađu pri ruci ako ih zatrebam...A neke nosim svakodnevno. I upravo takve imaju najveću vrijednost.
Ne, nisu mi teške. Jer ih želim nositi sa sobom gdje god da krenem, i ne želim se nikada rastati od njih; od svojih emocija, ljudi i događaja koji su obilježili moj život onakvim kakvim ću ga uvijek prikazivati i znati da sam to Ja.
Ali, tko zna, možda bi neke knjige ipak trebalo malo izvući iz nekog zabačenog kutka, obrisati prašinu i prelistati požutjele stranice...Tek toliko, da se uvjerim kako su još uvijek tu. Ne radi prisjećanja, već na učenju vlastitih propusta...
Pa mogla bih krenuti, što kažete? Možda ću naići na neke stvari koje bi me oduševile...kao mrvice pokraj puta...sitne da ih ne možeš okom zamijetiti...ali opet tako čarobne...
05.05.2006. u 11:08 | 2 Komentara | Print | # | ^