Cijeli život potraćen na traganje za izgubljenim životom… jučer kao da nije ni postojalo, a danas je već prošlost, to shvaćam dok bježim od sutra.
Znate da se pokušavam promijeniti, smijem se , tokom dana zauzimam veselu pozu, i držim je…i nikom ne pričam o onome što se događa sa mnom… nije da nemam povjerenja… zapravo ,ne znam možda je to, ali mrzim da me ljudi žale…
što se to događa sa mnom...
neke stvari se nikad ne mijenjaju, boli me što moram sama sebi priznati da sam ta stvar ja...
u mojoj glavi postoji jedan odvojeni svijet. prije sam ga koristila za bijeg od stvarnosti, ali mislim da sad moram pobjeći od njega....postala sam nesposobna za realnost, za normalan život...
nakon dugog vremena upornog bježanja, sada je već postao moja jedina stvarnost...taj moj svijet.
želim otići odavde, živim za taj dan, dišem za taj dan kada ću se maknuti s ovog mjesta...
gađenje...jeza...odvratnost...
prisutni u svakoj misli, riječi, dijelu, osjećaju...
odbojnost prema prisutnim,
a strast prema iluzijama
pa zatim sve to prožvakano sa novom dozom odvratnosti i gađenja
potreba za samoćom ,
za samostalnosti s jedne,
a dječja uplašenost i priželjkivanje potpore i zaštićenosti s druge strane...
sputanost slobode, vezanost za tlo,
borba sa samom svrhom u borbi..
negdje, u meni ...
samo mali dio te slagalice izgubljene unutar ovog labirinta…
