bigg

 15.06.2006., četvrtak

Letenje – ozbiljna znanstvena studija

Čovjek je oduvijek bio fasciniran letenjem. Razlog za to je svakako činjenica da ljudska bića uopće nemaju krila, niti bilo koji drugi organ pogodan za odizanje od tla na ikakvu značajniju visinu. Samim time, onaj tko bi mogao letjeti postao bi veća faca od onog tko ne može. Dobar primjer te pojave je činjenica da su velike face oni koji mogu letjeti u Njemačku na Svjetsko prvenstvo, za razliku od onih jadnika koji samo pješice otplaze do najbliže birtije i tamo s ostalim pijancima skaču oko plazma televizora. Elem, Bog je Adamu, nakon naprekidnog i dugotrajnog moljakanja, stvorio noge te mu rekao "Eto, sad možeš hodati. Za početak mi trkni do trgovine na ćošku po pivu". Prvo što je potom neposlušni mladac napravio bilo je to da se okrenuo oko sebe, ugledao u zraku neko biće koje leti i rekao "E tata, a zar ne bi bilo bolje da mi kupiš krila pa da mogu letjeti kao ona tamo životinja?". Bogu je već bio pun nos drskog, razmaženog klinca i njegovih prohtjeva (koliko već sveprisutno bestjelesno biće može imati pun nos) te ga je po hitnom ga je postupku potjerao od kuće, ne bi li se mladac malo brinuo sam o sebi. Suprotno opće uvriježenom mišljenju da se tu radilo o nekoj jabuci. Sve to vrijedi ukoliko je moguće vjerovati feminističkoj varijanti Biblije u izdanju udruge B.a.b.e. Životinja koju je neposlušni mladić ugledao bio je Criorhynchus, vrsta pterosaura. Pterosauri inicijalno nisu uopće letjeli, sve dok prije oko sto i pedeset milijuna godina (u vrijeme kad je Hrvatska zadnji puta imala dobru košarkašku reprezentaciju) među Diplodocusima nije zavladala moda sjedenja na Pterosaurima. Očitih razloga za taj modni trend nije bilo, budući da Pterosauri uopće nisu svojim oblikom predstavljali udobnu sjedalicu, a k tome bi i ispustili dušu čim bi 27 metara dugačak i 9 tona težak Diplodocus sjeo na njih. Kao i svaka druga moda, i ova je bila totalno besmislena i bezvezna, temeljena na čistoj objesti i činjenici da su to Diplodocusi mogli činiti jer su bili puno jači od Criorhynchusa. Sličan primjer objesti u kasnijoj povijesti bio je garum koji su koristili Rimljani, ali to je već druga priča. Elem, Pterosaurima je totalno dojadilo da oni debeli glupani sjedaju na njih i od čistog su očaja razvili krila. Već kroz nekoliko generacija letali su sreto iznad vode i kljunom grabili ribu. Te s vremena na vrijeme u organiziranim grupama precizno iz zraka kakali po očajnim Diplodocusima. Bez obzira na početni neuspjeh, čovjek nije tako lako odustao od fiks ideje o letenju. Nastavak priče dogodio se brzo nakon što je lokalni tajkun s Knososa zvan Minos (inače i sam potomak tajkunske obitelji – sin Zeusa i Europe) imao neugodnu obiteljsku aferu. Naime, u jednom poslu vezanom uz preprodaju živih goveda Knosos je zeznuo svog partnera Posejdona. Kad je Posejdon skužio da ga je Minos preveslao totalno je podivljao i iskoristio svoje nemale sposobnosti da se osveti, učinivši da se Minosova žena Pasifa zaljubi u bika. "Sve što je ljudsko nije mi strano, pa i šire." reče Pasifa i nedugo potom rodi sina kasnije naširoko poznatog pod imenom Minotaur. Minos je bio van sebe od očaja. Osim što je Minotaurov izgled vrlo jasno odavao činjenicu o bračnoj nevjeri koja je prethodila njegovom rođenju, sam momak bio je vrlo neugodne naravi. Pored toga što su mu maniri za stolom bili krajnje neuljuđeni, činjenica da bi tu i tamo nekog od gostiju za ručkom unaprijedio u svoj ručak bila je totalno socijalno neprihvatljiva u krugovima tog vremena. Minos je nakon jednog takvog incidenta totalno izgubio glavu i od lokalnog građevinskog poduzetnika (tvrtka "Dedal i sinovi") naručio izgradnju Labirinta, u koji je odlučio zatvoriti Minotaura i riješiti svoje probleme jednom za svagda. Nakon završetka izgradnje Labirinta Dedal i Minos su upali u konflikt oko plaćanja radova te je Minos naumio riješiti dva problema jednim udarcem. Tako su Dedal i njegov priglupi sin Ikar završili u istom tom Labirintu koji su napravili, skupa s Minotaurom. Dedal je znao da iz Labirinta nije moguće naći izlaz (proklinjao je sam sebe i svoju temeljitost u poslu) te je odlučio naći drugi put van. Od purpen pjene, nekoliko letava i izolacijskog najlona napravio je krila za Ikara i sebe. Unatoč totalno blesavoj ideji (nitko više u povijesti nije uspio poletjeti mašući parom umjetnih krila) njih dvojica su se vrlo uspješno podigli od tla i zaputili se preko mora što dalje od prokletog mjesta i svih njegovih peripetija. Nažalost, purpen pjena je bila neka jeftina, iz treće ruke, kinesko porijeklo pa preko Peveca, te je u letu ispucala. Dedal se jedva nekako dokopao obale, a nesretni je Ikar sletio ravno Posejdonu u krilo. I poslužio kao grickalica uz prijenos utakmice. Koliko god se činilo da je Minosu sve krenulo od ruke, ni on nije imao puno sreće. Njegova kći Arijadna zatelebala se u grčkog momka Tezeja. Tezej je na Knosos došao u svojstvu gastarbajtera, a posao mu je bio da posluži kao hrana Minotauru (to je bila ideja Tezejevog oca, kojem je dosadilo balavčevo razmaženo ponašanje). Kad je Tezej trebao ući u Labirint, Arijadna mu je dala jedno svoje klupko. Na njen nagovor Tezej je jedan kraj zavezao na ulazu i hodajući po zakukuljenim i zamumuljenim hodnicima razmotavao ga s ciljem kasnijeg lakšeg izlaženja. Što se točno unutra desilo ne zna se zasigurno, postoje samo neuvjerljive Tezejeve priče, ali se zna da je po izlasku mladac zgrabio Arijadnu i prvim brodom zbrisao doma. Tezejev otac bio je Egej, grčki kralj. Jednog popodneva on se tako šetkarao uz obalu mora, baš po vrhu neke litice, i smišljao kakvo da ime nadjene tome moru dolje. Radilo se o dosta nezgodnom problemu, budući da su ga do sada zvali "ono more bez imena" i trebalo je svakako naći neko praktičnije rješenje. Ako ništa drugo, moralo se smisliti ime prije nego ga smisle Turci, koji su živjeli na drugoj obali iste vodene površine. Pa neće valjda more zvati nekako po Turski?! I razmišljajući tako Egej je ugledao svog sina kako se vraća brodom, i ne samo da se gnjida vraća, već sa sobom dovodi nekakvu žensku. Egeju je puklo pred očima i odmah se bacio u provaliju, skončavši tako na veliku žalost Turaka, koji su od tog dana more morali zvati po grčkom kralju. Ali i na veliku radost Tezeja, koji je – ni orao ni kopao – postao kralj. Činjenica da se Grci i Turci još uvijek tuku oko vodene granice na istom tom moru govori u prilog vjerovanju da se ljudi u zadnjih nekoliko tisuća godina nisu ništa opametili. Iduća osoba koja se, početkom šesnaestog stoljeća, zanimala za letenje bio je Leonardo da Vinci. On se, doduše, zanimao za još puno stvari. Antropologiju, antropometriju, slikarstvo, pisanje u naopakom smijeru i slično, ali glavni mu je užitak bio proučavati ptice, konstrukcije njihovih kostiju i krila. Nacrtao je nekoliko vrlo zanimljivih crteža mašina za letenje, ali prije nego što ih je uspio realizirati u fizičkoj formi na putu mu se ispriječio Dan Brawn. Spomenuti gospodin bio je neetično piskaralo koje je u radovima da Vincija uočio priliku da napiše nekakvo komercijalno smeće i dobro ga proda. Tako je nastao "da Vincijev kod", knjiga koja je unatoč činjenici (ili baš zbog nje) da je totalno besmislena i da nema nikakve podloge u stvarnosti požnjela nevjerojatan uspjeh. I još k tome je doživjela ekranizaciju, koja je nadvisila svoj izvornik činjenicom da je bila još gore komercijalno smeće, koliko se god to činilo nemoguće. Vidjevši što je gospodin Brown napravio, Leonardo je podivljao i pobacao u smeće sve svoje crteže te se preacio na slikarstvo. Kako nije bio baš umješan slikar, na svome autoportretu izgledao je kao žensko. Ta nezgodna pojava totalno je raspalila maštu opće populacije glasača, inače vjernih obožavatelja rada gospodina Browna, te je autoportret pod imenom "Mona Lisa" također doživio enorman komercijalni uspjeh. Leonardo je potom očajan jednostavno odustao i prepustio se piću, što je bio očit i najbolji izbor s obzirom na okolnosti. Leonardove crteže iz smeća je izvadio Faust Vrančić, naše gore list. Taj naš Faust, kao ni Leonardo niti mnogi drugi nazovi pametni ljudi svog vremena, također nije znao čime bi se htio baviti. Malo je bio filozof, malo fizičar, malo inžinjer, malo biskup... U svakom slučaju, na temelju odbačenih crteža on je napravio hrpu svojih, od kojih je povjesti letenja najviše doprinio Homo Volans - ilitiga Leteći Čovjek - koji je zapravo prva ideja padobrana. Faust je bio i pravnik, ali jako loš, pa nije zaštitio autorska prava na svoju ideju. Tako sada mnogi proizvode padobrane, a on iz toga ne dobiva niti kune tantijema. Prvi koji su crteže pretvorili u stvarnost bili su braća Wright, tamo negdje krajem devetnaestog stoljeća. Ti su momci imali firmu koja je proizvodila bicikle, ali im posao nije išao baš dobro. Problem je bio u tome što je jedan od braće, Wilbur Wright, bio pomalo šunut u glavu i stalno izmišljao nekakve čudesne konstrukcije koje su izgledale toliko neuobičajeno da ih nitko nije htio kupiti. A da ne govorimo o tome da se na njima uopće nije moglo voziti. Jednom mu je čak palo napamet da napravi bicikl koji može letjeti, na što je iznerviran pametniji brat totalno puknuo mozgom. Na opće čuđenje, leteći bicikl je poletio i iz toga je kasnije ispao dobar posao. Naravno, ljudi ne bi bili ljudi da se nisu vrlo brzo sjetili kako taj praktičan izum letjelice teže od zraka iskoristiti u neku plemenitu svrhu, kao što je recimo efikasnije ubijanje nekih drugih ljudi iz političkih, financijskih ili nekih trećih razloga. Tako je tokom prvog svjetskog rata momak pod imenom Rittmeister Manfred Albrecht Freiherr von Richthofen, poznatiji pod nadimkom Crveni Barun (što dolazi od boje njegovog Fokker Dr.I Dreidecker aviona), izvojevao 78 "zračnih pobjeda". To znači da je samo u zračnim bitkama pobio makar toliko ljudi koliko je aviona porušio. Naime, s obzirom na kvalitetu i opremljenost onovremenih aviona svaki pad automatski je značio smrt svih u njemu. Čini se da bi netko tko potamani tolike osobe trebao biti smatran ubojicom (ipak je svatko od nas jedinstveno i neponovljivo biće vlastite svijesti, osobnosti i važan je svojoj obitelji), ali kad su ga momci iz Antante napokon skinuli s neba priredili su mu ogroman pogreb uz sve počasti i proslavili ga kao heroja. To je otprilike kao kad bi Bad Blue Boysi umlatili Niku Kranjčara, a potom plesali s njegovim ostacima na Trgu Bana Jelačića, izvikujući "Niko majstore" i "Jebote, kol'ko nas ima". Čak ni Boysi nisu toliko glupi, rekao bih... Danas ljudi shvaćaju koliko je Crveni Barun bio u pravu u svojim svjetonazorima i koliko je lijepo ubijati. Također, shvatili su da je njegov stil, koliko god bio umješan i lepršav, bio prilično neefikasan. Stoga su se bacili na unaprijeđenje letjelica, doguravši prilično daleko. Tako recimo jedan moderni YF-23 Black Widow II avion ima aerodinamiku koja mu istovremeno omogućava strahovitu sposobnost manevriranja i nevjerojatnu brzinu letenja, gotovo da nema odraza na radaru, a može nositi oružja za potamaniti nekoliko tisuća ljudi u jednom naletu. I sve to za bijednih 691 milijun dolara, koliko je koštala izrada prvog prototipa. Sreća je što još uvijek ima pametnih ljudi koji znaju da bi bilo totalno glupo te novce baciti u neke druge svrhe, recimo izliječiti i nahraniti svu umiruću djecu svijeta. Danas se avioni ne koriste samo za ubijanje, nego i za neke manje važne svrhe. Recimo, za prijevoz putnika. Letenje avionom najudobniji je i najbrži način putovanja. Funkcionira tako da minimalno sat vremena prije leta morate doći na aerodrom i predati svoju torbu. Potom gubite vrijeme po aerodromskim birtijama pijući besmisleno skupa pića ili trošite novce u besramno skupim duty free shopovima (to pogotovo vrijedi kad se vraćate s nekog poslovnog putovanja i pokušavate svojoj obitelji kupiti dar kojim ćete se iskupiti za zanemarivanje). Prije ulaska u avion prolazi se sigurnosna kontrola. To je ono kada skidate kaiš jer zvoni na detektoru metala pa vam hlače padaju do koljena pred svim prisutnim ljudima, kada vam plijene vaš novi švicarski nožić ili grickalicu da ne biste njima oteli avion, kada vam izuju cipele nakon cjelodnevnog sastančenja, a miomirisi se prospu metrima u krug, praćeni prizorom "krumpirića" koji je izletio kroz rupicu na prednjem dijelu čarape. To je ono kada vas netko prepipa po cijelom tijelu ne vjerujući da zapravo detektor zvoni zbog šarafa u koljenu koje ste zaradili na operaciji prednjeg križnog ligamenta. Osim sigurnosne tu je i carinska kontrola. To je pak ono kada ekipa što stoji u redu "EU Passports" sa podsmjehom gleda na nas bokce koji stojimo u "Non EU Passports" liniji. Nakon ulaska u avion sjedate u svoje preusko sjedalo (više mjesta ima u Čazmatransovom autobusu) i vežete se pojasom koji bi vas trebao spasiti ako dođe do kakvog zla. Mo'š mislit. Atmosfera u prepunom avionu pomalo podsjeća na onu iz filma "Tko to tamo peva" zbog djece koja vrište, navijača koji pjevaju i nervoznih ljudi koji se pokušavaju uskim prolazom progurati do vrata od vecea. Tada gasite mobitele i polijećete. Svakome, a pogotovo onima koji su iskusili letenje u doba prehlade, oči pokušavaju izletjeti iz duplji od nagle promjene pritiska. Dok glođete bezukusne sendviče nervozne vas stjuardese uslijed turbulencija zalijevaju bezukusnom kavom. U vrijeme jačih turbulencija jača i kolektivni duh te se produbljuje vjera svakog pojedinca, a čitav se avion udružuje u molitvi. Na pola puta pilot supijanog glasa mrmlja na više jezika nešto što nitko ne razumije, a na kraju putovanja zapikira avion pod strmim kutem i uz tresak vas prizemljuje. Na odredištu umorni, shrvani, ali sretni što ste živi ustanovljavate da je vaša torba otišla za Burkinu Faso i da će doći za tri dana, taman kad vi odletite dalje. Ali nema veze, važno da je bilo udobno i brzo. I da je koštalo svega nekoliko tisuća kuna. Sve u svemu, mislim da je Adam trebao puno gore proći kad mu je letenje prvi puta palo na um.

- 15:35 - Komentari (10) - Isprintaj - #

 07.06.2006., srijeda

Mongolija

Moja dugogodišnja prijateljica bila je na putovanju Mongolijom i napisala putopis. Jako mi se svidio te sam je uz malo truda uspio namoliti da mi dopusti objaviti ga na mom blogu. Uživajte. 13-22.05.2006., putnika 2 (moj muž - MM i ja), prijeđeno 1923 km 13.05.2006. SUB Na malom aerodromu u Ulaan Baataru dočekala nas je Nicole Kidman na velikom plakatu te sunčano vrijeme i 12 C. Nakon obavljenih formalnosti na izlazu tražimo Mejeta, našeg vozača i vodića, kojeg jedino znamo preko e-maila. Mejet nekako čudno govori engleski, no s vremenom smo se naviknuli i sve bolje razumjeli, a budući da zna i ruski, kuži ponešto i hrvatski. Prvi dojam Ulaan Baatara nije baš.....najbolji. Grad je ofucan, i zapravo je pola selo pola grad. Jednim dijelom duboko u prošlosti, s "divnim" soc-relističkim zgradama, iz koje kao prst u oko strše moderne zgrade. Uz zidane zgrade, ljudi na periferiji najnormalnije žive i u njihovim tradicionalnim šatorima tzv. ger. Cijeli dojam jako kvare tvornički dimnjaci i toplana. U gradu živi skoro polovica cijelog stanovništva u zemlji (ukupno ih je oko 2,5 mil). Smjestili smo se u isto tako ofucanom hotelu koji je zaudarao po kloru, ali je soba bila čista s toplom vodom i wc-om....koje na neko vrijeme više nećemo vidjeti. Odlazimo na glavni trg, Sukhbaatar, koji trešti od muzike jer fakulteti imaju prezentaciju za maturante. Trg okružuje zbrčkana soc-realistička arhitektura koja se izmijenjuje s nekakvim imitacijama evropske arhitekture. U sredini se propinje konj noseći "heroja revolucije" koji je proglasio nezavisnost od Kine. Nakon mongolske nacionalne knjižnice (malo udovoljavanje mojoj profesionalnoj deformaciji knjižničara), slučajno smo naletili na samostan Choijin Lama. Tipična kineska arhitektura u lošem stanju, no unutra je pravo blago - mnoštvo skulptura i zastrašujuće TSAM maske koje se iznose u posebnim ceremonijama. Nakon toga kreće shopping klope za idućih 8 dana. Uf, hrana je jeftina, ali daj ti znaj kaj treba kupiti. Na kraju je ispalo da smo dobro isplanirali, jest da su mi suhe kobasice već išle na vuha van, ali gladni nismo bili, a vode smo kupili i preveć. Mejet je imao kuhalo, no uglavnom smo radili instant nudle, instant pire, čaj i kavu. 14.5.2006 NED Krećemo u akciju ! Sve natrpavamo u ruski džip, pokret i....nismo daleko stigli. Prvo posjet Gandan samostanu koji je najveći i najvažniji budistički samostan u Mongoliji. Baš smo stigli kad su svećenici počeli molitve u svim hramovima, pa smo se jedino mogli nalukavati s vrata. U glavnom bijelom hramu, nalazi se impresivan, 25 m visoki kip bude, ali se ne smije slikati. Nakon toga konačno izlazimo iz grada i ubrzo se krajolik mijenja. Niska trava koja još nije zazelenila, naime premda je svibanj proljeće u pravom smislu još nije počelo. Stada ovaca, koza, konja marljivo brste. Povremeno se pojavljuju gomile kamenja s plavim vrpcama, što u prvi mah izgleda ko oveća hrpa smeća, no kasnije saznajemo da su to tzv. ovoo odnosno mjesta za molitvu koja se obično rade na vrhovima brežuljaka ili na prijevojima. Cesta je još uvijek asfaltna, no postaje sve lošija, poskakujemo po rupetinama. Za ručak stajemo u nekoj birtiji u nečemu što pokušava biti selo. Mejet mi preporuča mongolsko jelo tsuivan što su zapravo pečeni rezanci s komadićima povrća i mesa. Nije loše, ali dosta masno. Za piće pak neka kombinacija toplog posoljenog mlijeka i čaja - süütei tsai. Hm, da se popit, ali da je baš super i nije. Prvo prenoćište je Hogno Han, gostinjski ger. To je ger koji nomadi iznajmljuju, a razlikuje se od turističkog gera po tome što nema ni wc ni tuš. Budući da je svibanj još dosta hladan i zapravo predsezona, većina turističkih gerova ne radi, pa smo morali u gostinjske gerove. Jest da sam pročitala literaturu, a i mnoga iskustva po internetu, no ipak mi se nije svidio poljski šekret bez vrata. Kako je cijeli dan dosta puhalo tih par dasaka ipak je kakav takav zaklon. Ujedno mi je postalo jasno i zakaj je jedan tip savjetovao da si žene ponesu kišobran, jer ako ne postoji poljski wc, onda se ide kud koji mili moji, a kako je ravnica nemaš se gdje ni zakloniti. Naravoučenije: ako vidiš nekoga tko čuči, ne prilazi, jer je dotični zapravo na wc-u. Predvečer nam je neka žena pokazala par hramića koji su tamo obnovljeni prije par godina nakon kaj su Rusi sve porušili 1930-tih godina. Farba im otpada pa svejedno izgledaju staro. Svetište je važno mjesto jer je tu dolazio i Dalaj Lama. Prva noć u geru je dobro prošla, no unatoč mojoj ganz novoj i toploj vreći za spavanje, ipak mi je bilo šljiva. Skoro je teško zaspati od nečujne tišine. 15.5.2006. PON Uz doručak raspravljamo o stanju u Mongoliji, utjecajima Kine i Rusije i sl. Krećemo prema Kharakorinu po začuđujuće dobroj cesti. Kharakhorin ili Karakorum je od 1220.g. prijestolnica Džingis Kana. Glavna stvar je Erdene Zuu tj. prvi budistički samostan u Mongoliji. Samostan je imao oko 100 hramova i oko 1000 svećenika, no sve su to lijepo očistili Staljinisti - Rusi i mongolski KGB 1930-tih g., te su ostala samo tri hrama. Cijeli kompleks okružuje 109 bijelih pagoda što je iz daljine baš slikovito. Tamo smo naišli na zbigecane maturante koji su se došli slikati i na prodavače kojekakvih drangulija koje su većinom kupili u Kini, a što im ne smeta da prodaju priče o njihovom nepobitnom mongolskom porijeklu. Vodićica je u fajn visokim štiklama hodala po šoderu i tvrdoj zemlji vodajući nas po hramovima i odgovarajući na naša pitanja o budizmu. Kasnije smo skužili da je opća pojava da žene, u nazovi gradovima, suvereno u štiklama piće po grbavoj zemlji i šoderu. Sve za modu. Da se približavate gradu može se jasno vidjeti i po letećim plastičnim flašama i vrećicama....otpad nikako nije riješen. Sunčano vrijeme se naglo počelo pogoršavati pa dok smo se dopeljali do nomadske obitelji gdje smo prenoćili, već je jako puhalo i navukli su se tmurni oblaci. Nomadi su krenuli podizati dodatni ger jer su došli i neki Talijani pa smo i sami sudjelovali u tome. Za podizanje gera, sklapanje kreveta i dovlačenje par komoda potrebna je vura vremena. U sredini gera je peć čiji dimnjak ide kroz otvor na vrhu gera koji je uvijek otvoren. Peć se loži osušenim konjskim izmetom kojeg ima na svakom koraku. Uopće u pustinji ima životinjskog dreka na sve strane da bi ga mogli izvozit. Na sreću brzo se osuši od sunca i vjetra pa ne smrdi. Ah da, wc je bio široko polje, a za pranje su poslužile vlažne maramice kojih smo imali u dovoljnoj količini i bez kojih bih sasvim sigurno imala živćani slom. Tek što je ger podignut počeo je jaki vjetar koji se ubrzo stišao pa je MM otišao jahati konja na "udobnom" drvenom sedlu. Nakon njegovog povratka počela je prava pješćana oluja. Otvorili smo vrata gera i kad smo skužili da ne vidimo ni ogradu koja je bila na metar udaljenosti....lijepo smo se vratili natrag. Da je frka čulo se po groznom blejanju, mukanju i ostalim glasinama živina. Totalni kaos. Nomadi oblače del - duge ogrtače i odvajaju ovce od janjaca kako se prvi ne bi zalegli na potonje i ugušili ih. U tu zbrku ulijeće i MM u svojoj super kapi kineske policije koja štiti od pijeska, impresionirajući nomade kapom i vještim ganjanjem živina. Ko bi reko da je gradski dečko :) Brije ledeni vjetar do kostiju, a ja trebam na wc....vaaaaa. Ništa, trpi do stišavanja oluje. Za večeru su nam pripremili njihovu svakodnevnu klopu. Pažljivo sam promotrila kako se kuha.... u vrućoj vodi se prokuha sušena janjetina, koja se izvadi, onda se naprave mlinci koji se "upropaste" tako da se narežu i pobacaju u masnu vodu. Meso tj. kosti se glođu, naročito se jedu masni dijelovi. Masnoća na n-tu. Hrana baš za teške uvjete života. Uh, nama je palo ko cigla na želudac. Kad sam prešla spavat domaćica me pokrila nekom njihovom super vunenom dekom bez koje bi se sigurno smrznula pa sam fino prespavala noć...a moj je dragi otišel na nomadsku pijanku gdje je otac familije svakom muškom davao da ispije votku iz srebrne čaše. 16.5. UTO Ujutro je bilo bolje vrijeme, ali je još uvijek puhao ledeni vjetar. Domaćica gera je baš posebna žena koju sam uporno htjela slikati, ali mi je bilo neugodno budući da u vodićima i na internetu svugdje piše kako se nomadi ne vole slikati i uvijek ih treba pitati za dopuštenje. Svugdje isto tako piše da su baterije nomadima uvijek dobrodošao poklon pa sam joj poklonila baterije. Na koncu ju je Mejet pital jel ju mogu slikati. Žena je pristala no fotka baš nije najbolja, bah. Za doručak su nas ponudili s jučerašnjom masnom juhom, no naš želudac jednostavno ne može pojmiti toliku masnoću....te nekako odbijamo i jedemo samo masne kolače. Ostatak dana smo na dijeti jer jednostavno ništa nismo mogli jesti. Pozdravljamo se s nomadima i krećemo dalje, očajno je hladno pa samo povremeno stajemo za brzo fotografiranje. Uz tradicionalnu mongolsku muziku drmamo se po makadamu. Putem viđamo stada ovaca, koza, konja, deva....zanimljivo je da kada naiđe auto i zatrubi, živine umjesto da bježe od auta, trče baš pred auto....nije nam jasno zakaj... ko da žele postati ručak. Brzo smo došli do Ongiin Khida gdje noćimo u turističkom geru otvorenom samo za nas. Konačno tuširanje. WC baš ne radi kako spada, pa sam dignula poklopac od kotlića i apsolvirala spuštanje vode i punjenje kotlića povlaćenjem odgovarajućeg dijela. Vjetar se konačno stišava i toplije je. Tu su nekada bila 2 velika samostana od kojih su ostale ruševine.....za što su se pobrinuli Rusi. 17.5. SRI Vrijeme se poboljšalo i više nije hladno. Ceste u pravom smislu nema, zapravo se slijede neki stari tragovi.......u početku je dobro bez pretjeranog drmanja, no postaje očajno. Putem vidimo deve, antilope i planine različitih boja. Dolazimo do Bayanzaga ili Flaming Cliffs nazvane tako zbog svoje crvene boje. U tom su području pronađene brojne dinosaurosove kosti i jaja. Impresivne jarko crvene stijene nalaze se usred ničega. Rastrčali smo se po njima i oko njih, a nakon što smo napravili puno i preveć fotki odlučili smo tu i prezalogajiti. Ponovno loš put.... dolazimo do štandova s naslaganim kamenjem, no gazde nema. Odjednom se trčeći stvori neki klinac s digitronom na kojem nam pokazuje cijene za kamenje. Ubrzo se okupila cijela nomadska familija i jedno janje staro tek jedan dan. Kupujemo nešto kamenja, djeci dajemo malo keksa, a gazdi, naravno cigarete. Cigarete su uopće glavno sredstvo komuniciranja među muškaricima.....ponijeli smo dosta cigareta koje MM dijeli. Nakon duljeg tandrkanja među brdima se ukazuju pješćane dine, Khongoryn els. Dine su visoke do 800 m, 12 km široke i oko 100 km dugačke. To je zapravo dio kako si čovjek uglavnom zamišlja pustinju - gomile pijeska. Gobi je u većem dijelu kamena pustinja, šodra i kamenja kolko hoćes, te jadni buseni osušene trave i lišajevi. Interesantno je da uz dine teče potočić, raj za životinje, onda idu dine, a iza njih se nastavljaju, kao neka ograda, visoke planine. Kako je turistički kamp bio bezobrazno skup, odlazimo kod nomada. Bacamo stvari i odmah se idemo pentrati po dinama, slijedi nas pas, valjda si misli gle ove bedaste turiste još buju se zgubili. Pesi su podijelili funkcije, jedan je uvijek kod gera, a drugi uvijek oko stoke. U slast su pojeli tjesteninu i stari buhtl koji smo im dali pa su nas čuvali cijelu noć. Po noći kad sam išla na wc odjednom se stvorio pes preda mnom. Ja reko, čovječe pusti me na miru, a on ni makac....kaj ne vidiš da sam na wc-u. Nebo je bilo nevjerojatno zvijezdano i bilo je fajn zima. 18.5. ČET Ujutro se ponovno pentramo, ovaj put na sam vrh dina, dosta je vruće, a i samo pentranje je zahtjevan posao zbog propadanja u pijesak. Trebalo nam je sat i pol, a u povratku smo se malo i dezorijentirali među hupserima zbog kojih se ne vidi riječica i mostić gdje nas je čekal Mejet. Nakon toga krećemo u Yolyn am što je zapravo dolina usred pustinje Gobi s glečerom. Put do tamo je opet naporan, drmanje po ogromnom kamenju. U kratkoj stanci nam prilazi pastir na konju koji se došel raspitati jesmo li po putu vidjeli njegovog konja kojeg je zgubil. Koma, vidjeli smo konja i konja, a koji je od tih njegov, uf. Česta slika uz put su pastiri na motorima koji ganjaju svoje stado. Uopće gotovo uz svaki ger stoji i motor koji je postao glavno prijevozno sredstvo. U Yolyn amu zahladnjuje i naravno opet puše vjetar. Prvo razgledavamo muzejić s dinosaurosovim kostima i jajima, te nafutranim životinjama koje žive u Gobiu, a onda jedemo suhe kobasice.... Glečer je impozantan prvo uopće zbog same ideje da postoji u pustinji. Zimi je dugačak oko 10 km. Nismo išli baš do kraja, sklizali smo se po ledu, uz pomalo neugodan osjećaj da bi negdje mogli i propasti. Ponovno se drmusamo po nazovi cesti i dolazimo do najjužnijeg najvećeg grada (12500 stanovnika)- Dalanzadgad. Dosta nam je gerova, a i htjeli bi normalan wc, šmrc. Ko za vraga, novi hotel, na kojeg smo računali, je pun. Vozikamo se "velegradom" koji je kombinacija gerova ograđenih tarabama, i sivih, ofucanih zidanica, u potrazi za nekim hotelom. Neke ceste su i asfaltirane ! Plastično smeće leti na sve strane, a cestom žene nabadaju u štiklama i prolaze školarke s bijelim pregaćama. Grad podsjeća na one u kaubojskim filmovima. Vidimo neki Devshil hotel, no Mejet kaže da je kao zmazan. Nema veze, ako ima uporabivu kupaonicu. Kriteriji su nam vrlo niski. Soc-realistički hotel odaje i svoje bolje dane kad su tu odsjedali partijski rukovodioci za posebne prigode. U svakoj sobi nekaj ne štima, nema vode, nema tople vode, nema svjetla, nema tuša. U apartmanu konačno kao da sve radi, no na kraju ne štima vodokotlić. Žena nam daje zorne upute kako ugurati tuš u kotlić i tako ga napuniti. No dobro, nećemo biti izbirljivi, soba naizgled nije zmazana, a ima tople vode. Koje olakšanje. 19.5. PET Spavanje u hotelu je bilo prava stvar za punjenje naših baterija. Jako je vjetrovito, ali na sreću nije hladno. Svraćamo kod nekog tipa koji radi skulpture u drvetu i kamenu. Živi u gradskom geru što je očito po frižideru, neonskoj lampi, muzičkoj liniji i TV-u, te dodatku uz ger koji služi kao ulazni hodnik. Seoski gerovi u kojima smo bili za rasvjetu imaju svijeće, ili žarulje na akumulatore. Neki od njih imaju i TV, dosta često smo uz ger vidjeli i satelitsku antenu. Današnje odredište je Tsagaan Suvarga, gdje su Bijele stijene. Po putu vidimo gazele, Mejet ih ganja s autom kako bi ih MM uspio uslikati, no u zanosu gubimo put. Meni su se pogubili svi pravci, no Mejet nakon jedno 10 minuta uz pomoć svog GPS-a u glavi, nalazi put. Pićimo po grbavoj cesti dalje, tu i tamo nešto uslikamo, vjetar je sve jači. Kad smo došli do Bijelih stijena toliko je puhalo da je gore bilo opasno stajati pa razgledavanje ostavljamo za sutra. Kako nije bilo turističkog ger kampa, odlazimo u gostinjski ger. Četiri bijela gera stoje usred ničega. Ger je uredan, no kreveti su očajni. Konačno sam super spavala tek nakon što su mi usred noći popadale daske pa sam ostala visiti na gomili federa. Imamo i luksuzni poljski wc od pleha koji užasno vibrira i tutnji na vjetru, ali ima i vrata. MM je skuhal tjesteninu, navečer vrijeme kratimo povijesnim pričama. Mejet veli da svi Mongoli kad se rode imaju fleku na stražnjici, koja kasnije nestane, a ista stvar je navodno i kod Madžara. 20.5. SUB Unatoč dodatnoj deki po noći sam se smrzla. Ujutro je slabi vjetar pa ponovno idemo na Bijele stijene koje su, ako se bolje pogleda, zapravo šarene. Nakon foto sesiona idemo za Mandalgov. Putem razgledavamo malu špilju, jedemo, joooj, ponovno suhe kobasice, kod neke srušene i očito zapaljene zadružne zgrade, okružene s gomilom kostiju i dreka - vrlo pitoreskna slika, ali glad ne pita. Malo se gubimo po putu i srećemo nomade s konjima na pojilu. Jedan nomad u bunaru po dnu grabi nešto vode i dodaje ovima vani, a konji uredno stoje. Deve ko neke dame stoje postrani, ono pa ne treba nama voda. Mejet veli da se ljudi iz pustinje užasno boje vode, i kad dođu na sjever Mongolije, gdje je pak sve puno vode, umru od straha ako treba preskočiti neki potočić. A da stanu u vodu, neće ni u ludilu. Mandalgov je kao veliki grad, s oko 11000 stanovnika, tipičnog selo - grad izgleda. U hotelu nam nude kupaonicu gdje tuš nema kadu već se stoji na podu, a odmah do je wc školjka tako da je prilikom tuširanja sve otuširano. U drugoj sobi su tuš i wc odvojeni, ali gle, nema wc daske, u trećoj sobi nema tople vode i tako redom. Odlazimo u drugi hotel - Gobi, koji pristojno izgleda. Na recepciji je bila žena s debelim sunčanim naočalama što je bilo malo čudno, no kasnije se uspostavilo da ima oveću šljivu na oku. Žena jedno 10 minuta nije mogla otključati sobu, već smo htjeli otići u drugi hotel kad je konačno uspjela otključati. Soba dobro izgleda i ima normalan wc, ali je tuš u hodniku. Ne da nam se više tražiti pa ostajemo u tom hotelu. Tuširanje je bilo pravi doživaljaj, taman kad si čovjek namijesti tanki mlaz tople vode, netko drugi u hotelu otvori toplu vodu, pa se onda lijepo stoji pod tušem bez vode. Inače, tuširanje naplaćuju posebno. No dobro, i to se da preživjeti, ali kao uspomenu još imam štraftu na ruci uzrokovanu padom vrata i hrđavim čavlom koji me ogrebal. Naime, razdragane djelatnice hotela, jedna od njih i ona sa šljivom, su se našle naguravati ispred prostorije gdje je tuš pa je tako jedna odletjela na vrata koja su se pod njenom težinom srušila. Na sreću baš sam se obukla i neš mi je bila sumnjiva sva ta dernjava pa sam se maknula od vrata, ali nedovoljno brzo i daleko. Tuširanje mi na kraju nisu naplatili.....ajd bar neka satisfakcija. Navečer smo u sobi napravili instant nudle i žlabrali s Mejetom. 21.5. NED Nastavljamo drmusanje za planine Baga gazryn chuluu. Dočekuje nas razrušeni hram i čudne zaobljene stijene po kojima se lako može pentrati. Sunčano je, vjetar puše, ali ne prejako. Dalje se truckamo do slanog jezera koje se isprva u daljini pokazuje kao bijela traka. Gobi je većinom ravnica s razbacanim planinama. Čudan je osjećaj udaljenosti, vrlo je teško odrediti je li nešto daleko ili blizu. Oko jezera su mnogobrojni konji, a kako je tlo mekano ne može se prići do same vode. Izgleda da je tu kao neko groblje životinja jer je sve puno kostura, uglavnom krava i konja. Po sve očajnijem putu stižemo do izvora koji nema ni kapi, a oko njega se po šiljatim stijenama penju koze. Tu i jedemo, opet groznu dansku kobasicu roza boje.....to pak još nisam vidjela. Iduća stanica je Ulaan Baatar. Jadni asfalt koji se nenadano pojavio obznanio je da smo 20 km od grada. U hotelu nas čeka ista soba, krevet, kupaonica, topla voda, wc....aaaaa miline. Nakon kaj smo se malo skockali Mejet nas vodi u restoran Nomad na mongolski roštilj. Restoran je očito hit o čemu svjedoči i mnoštvo turista, a i odlična klopa. 22.5. PON Prije odlaska na aerodrom još smo skočili pogledati Zimsku palaču Bogd Khaana, koja je izgrađena krajem 19.st. u stilu kineske arhitekture. Tu je živio mongolski osmi živeći buda i posljednji kralj Jebtzun Damba Hutagt VIII. Palača je pretvorena u muzej u kojem su pohranjeni pokloni stranaca, zbirka prepariranih životinja, svečana odjeća, stare fotografije i sl. I za kraj malo soc-realizma, Zaisan memorial, na vrhu brda gdje je dobar pogled na grad. Rusi su napravili spomenik nepoznatim vojnicima i herojima; radi se o mozaiku s nabildanim ljudima i ženama čije su grudi ravno s plastične operacije. Budući da Mongoli baš i ne ljube Ruse, prikaz kako se sretno i veselo drže za ruke dok okolo lepršaju golubice mira pomalo je tragikomičan. Naposljetku info za put: Kako smo pronašli vozača džipa i troškovi. Naravno palo je dugotrajno surfanje i kontaktiranje mongolskih agencija, koje su sve redom bile uhhhhuuuu skupe. Najjeftinija agencija je po osobi tražila 1100 USD. U sveopćem internet neredu, zapravo i ne znam kako sam pronašla Mejeta, no kasnije sam pronašla i neku Švicarku koja je već putovala s njime, pa smo male popričale. Dakle, Mejet računa 80 USD po danu (u sezoni je 90 USD), ne po osobi ! Cijena puta je za oboje 640 USD. No, kako se treba nabaviti i hrana te platiti smještaj po putu + još suveniri i sl. gluposti, put bez avionskih karata, je za oboje koštao 1037 USD, što je kako konverter kaže 5,918.26 kuna ! Vrlo je teško pronaći vozača koji govori engleski, većinom smo sretali vozače koji nemaju pojma ni riječ, stoga smo zbog Mejeta bili povlašteni jer nam je on ujedno bio i vodič i saznali smo mnoge zanimljivosti o Mongoliji. za ponijeti: vlažne maramice, vlažne maramice i vlažne maramice, wc papir, wc papir i wc papir lampu koja se može instalirati na glavu - jako važno za noćno pišanje :) toplu vreću za spavanje flis vestu....a ta mi je život spasila. vunene veste baš nisu naj jer kroz njih vjetar fino puše neki šal, što li već, za eventualnu pustinjsku oluju za one s osjetljivim želucem - tablete protiv mučnine ! Drmusanje u džipu može biti gore od bilo kojeg broda dobru volju, psihičku spremnost za život bez kupaonice i wc-a :) potcrtano: da ne bi bilo zabune, nama je u Mongoliji bilo fenomenalno :))

- 10:32 - Komentari (11) - Isprintaj - #