Marketing
Letenje – ozbiljna znanstvena studija
Čovjek je oduvijek bio fasciniran letenjem. Razlog za to je svakako činjenica da ljudska bića uopće nemaju krila, niti bilo koji drugi organ pogodan za odizanje od tla na ikakvu značajniju visinu. Samim time, onaj tko bi mogao letjeti postao bi veća faca od onog tko ne može. Dobar primjer te pojave je činjenica da su velike face oni koji mogu letjeti u Njemačku na Svjetsko prvenstvo, za razliku od onih jadnika koji samo pješice otplaze do najbliže birtije i tamo s ostalim pijancima skaču oko plazma televizora. Elem, Bog je Adamu, nakon naprekidnog i dugotrajnog moljakanja, stvorio noge te mu rekao "Eto, sad možeš hodati. Za početak mi trkni do trgovine na ćošku po pivu". Prvo što je potom neposlušni mladac napravio bilo je to da se okrenuo oko sebe, ugledao u zraku neko biće koje leti i rekao "E tata, a zar ne bi bilo bolje da mi kupiš krila pa da mogu letjeti kao ona tamo životinja?". Bogu je već bio pun nos drskog, razmaženog klinca i njegovih prohtjeva (koliko već sveprisutno bestjelesno biće može imati pun nos) te ga je po hitnom ga je postupku potjerao od kuće, ne bi li se mladac malo brinuo sam o sebi. Suprotno opće uvriježenom mišljenju da se tu radilo o nekoj jabuci. Sve to vrijedi ukoliko je moguće vjerovati feminističkoj varijanti Biblije u izdanju udruge B.a.b.e.
Životinja koju je neposlušni mladić ugledao bio je Criorhynchus, vrsta pterosaura. Pterosauri inicijalno nisu uopće letjeli, sve dok prije oko sto i pedeset milijuna godina (u vrijeme kad je Hrvatska zadnji puta imala dobru košarkašku reprezentaciju) među Diplodocusima nije zavladala moda sjedenja na Pterosaurima. Očitih razloga za taj modni trend nije bilo, budući da Pterosauri uopće nisu svojim oblikom predstavljali udobnu sjedalicu, a k tome bi i ispustili dušu čim bi 27 metara dugačak i 9 tona težak Diplodocus sjeo na njih. Kao i svaka druga moda, i ova je bila totalno besmislena i bezvezna, temeljena na čistoj objesti i činjenici da su to Diplodocusi mogli činiti jer su bili puno jači od Criorhynchusa. Sličan primjer objesti u kasnijoj povijesti bio je garum koji su koristili Rimljani, ali to je već druga priča. Elem, Pterosaurima je totalno dojadilo da oni debeli glupani sjedaju na njih i od čistog su očaja razvili krila. Već kroz nekoliko generacija letali su sreto iznad vode i kljunom grabili ribu. Te s vremena na vrijeme u organiziranim grupama precizno iz zraka kakali po očajnim Diplodocusima.
Bez obzira na početni neuspjeh, čovjek nije tako lako odustao od fiks ideje o letenju. Nastavak priče dogodio se brzo nakon što je lokalni tajkun s Knososa zvan Minos (inače i sam potomak tajkunske obitelji – sin Zeusa i Europe) imao neugodnu obiteljsku aferu. Naime, u jednom poslu vezanom uz preprodaju živih goveda Knosos je zeznuo svog partnera Posejdona. Kad je Posejdon skužio da ga je Minos preveslao totalno je podivljao i iskoristio svoje nemale sposobnosti da se osveti, učinivši da se Minosova žena Pasifa zaljubi u bika. "Sve što je ljudsko nije mi strano, pa i šire." reče Pasifa i nedugo potom rodi sina kasnije naširoko poznatog pod imenom Minotaur. Minos je bio van sebe od očaja. Osim što je Minotaurov izgled vrlo jasno odavao činjenicu o bračnoj nevjeri koja je prethodila njegovom rođenju, sam momak bio je vrlo neugodne naravi. Pored toga što su mu maniri za stolom bili krajnje neuljuđeni, činjenica da bi tu i tamo nekog od gostiju za ručkom unaprijedio u svoj ručak bila je totalno socijalno neprihvatljiva u krugovima tog vremena. Minos je nakon jednog takvog incidenta totalno izgubio glavu i od lokalnog građevinskog poduzetnika (tvrtka "Dedal i sinovi") naručio izgradnju Labirinta, u koji je odlučio zatvoriti Minotaura i riješiti svoje probleme jednom za svagda. Nakon završetka izgradnje Labirinta Dedal i Minos su upali u konflikt oko plaćanja radova te je Minos naumio riješiti dva problema jednim udarcem. Tako su Dedal i njegov priglupi sin Ikar završili u istom tom Labirintu koji su napravili, skupa s Minotaurom. Dedal je znao da iz Labirinta nije moguće naći izlaz (proklinjao je sam sebe i svoju temeljitost u poslu) te je odlučio naći drugi put van. Od purpen pjene, nekoliko letava i izolacijskog najlona napravio je krila za Ikara i sebe. Unatoč totalno blesavoj ideji (nitko više u povijesti nije uspio poletjeti mašući parom umjetnih krila) njih dvojica su se vrlo uspješno podigli od tla i zaputili se preko mora što dalje od prokletog mjesta i svih njegovih peripetija. Nažalost, purpen pjena je bila neka jeftina, iz treće ruke, kinesko porijeklo pa preko Peveca, te je u letu ispucala. Dedal se jedva nekako dokopao obale, a nesretni je Ikar sletio ravno Posejdonu u krilo. I poslužio kao grickalica uz prijenos utakmice. Koliko god se činilo da je Minosu sve krenulo od ruke, ni on nije imao puno sreće. Njegova kći Arijadna zatelebala se u grčkog momka Tezeja. Tezej je na Knosos došao u svojstvu gastarbajtera, a posao mu je bio da posluži kao hrana Minotauru (to je bila ideja Tezejevog oca, kojem je dosadilo balavčevo razmaženo ponašanje). Kad je Tezej trebao ući u Labirint, Arijadna mu je dala jedno svoje klupko. Na njen nagovor Tezej je jedan kraj zavezao na ulazu i hodajući po zakukuljenim i zamumuljenim hodnicima razmotavao ga s ciljem kasnijeg lakšeg izlaženja. Što se točno unutra desilo ne zna se zasigurno, postoje samo neuvjerljive Tezejeve priče, ali se zna da je po izlasku mladac zgrabio Arijadnu i prvim brodom zbrisao doma. Tezejev otac bio je Egej, grčki kralj. Jednog popodneva on se tako šetkarao uz obalu mora, baš po vrhu neke litice, i smišljao kakvo da ime nadjene tome moru dolje. Radilo se o dosta nezgodnom problemu, budući da su ga do sada zvali "ono more bez imena" i trebalo je svakako naći neko praktičnije rješenje. Ako ništa drugo, moralo se smisliti ime prije nego ga smisle Turci, koji su živjeli na drugoj obali iste vodene površine. Pa neće valjda more zvati nekako po Turski?! I razmišljajući tako Egej je ugledao svog sina kako se vraća brodom, i ne samo da se gnjida vraća, već sa sobom dovodi nekakvu žensku. Egeju je puklo pred očima i odmah se bacio u provaliju, skončavši tako na veliku žalost Turaka, koji su od tog dana more morali zvati po grčkom kralju. Ali i na veliku radost Tezeja, koji je – ni orao ni kopao – postao kralj. Činjenica da se Grci i Turci još uvijek tuku oko vodene granice na istom tom moru govori u prilog vjerovanju da se ljudi u zadnjih nekoliko tisuća godina nisu ništa opametili.
Iduća osoba koja se, početkom šesnaestog stoljeća, zanimala za letenje bio je Leonardo da Vinci. On se, doduše, zanimao za još puno stvari. Antropologiju, antropometriju, slikarstvo, pisanje u naopakom smijeru i slično, ali glavni mu je užitak bio proučavati ptice, konstrukcije njihovih kostiju i krila. Nacrtao je nekoliko vrlo zanimljivih crteža mašina za letenje, ali prije nego što ih je uspio realizirati u fizičkoj formi na putu mu se ispriječio Dan Brawn. Spomenuti gospodin bio je neetično piskaralo koje je u radovima da Vincija uočio priliku da napiše nekakvo komercijalno smeće i dobro ga proda. Tako je nastao "da Vincijev kod", knjiga koja je unatoč činjenici (ili baš zbog nje) da je totalno besmislena i da nema nikakve podloge u stvarnosti požnjela nevjerojatan uspjeh. I još k tome je doživjela ekranizaciju, koja je nadvisila svoj izvornik činjenicom da je bila još gore komercijalno smeće, koliko se god to činilo nemoguće. Vidjevši što je gospodin Brown napravio, Leonardo je podivljao i pobacao u smeće sve svoje crteže te se preacio na slikarstvo. Kako nije bio baš umješan slikar, na svome autoportretu izgledao je kao žensko. Ta nezgodna pojava totalno je raspalila maštu opće populacije glasača, inače vjernih obožavatelja rada gospodina Browna, te je autoportret pod imenom "Mona Lisa" također doživio enorman komercijalni uspjeh. Leonardo je potom očajan jednostavno odustao i prepustio se piću, što je bio očit i najbolji izbor s obzirom na okolnosti. Leonardove crteže iz smeća je izvadio Faust Vrančić, naše gore list. Taj naš Faust, kao ni Leonardo niti mnogi drugi nazovi pametni ljudi svog vremena, također nije znao čime bi se htio baviti. Malo je bio filozof, malo fizičar, malo inžinjer, malo biskup... U svakom slučaju, na temelju odbačenih crteža on je napravio hrpu svojih, od kojih je povjesti letenja najviše doprinio Homo Volans - ilitiga Leteći Čovjek - koji je zapravo prva ideja padobrana. Faust je bio i pravnik, ali jako loš, pa nije zaštitio autorska prava na svoju ideju. Tako sada mnogi proizvode padobrane, a on iz toga ne dobiva niti kune tantijema.
Prvi koji su crteže pretvorili u stvarnost bili su braća Wright, tamo negdje krajem devetnaestog stoljeća. Ti su momci imali firmu koja je proizvodila bicikle, ali im posao nije išao baš dobro. Problem je bio u tome što je jedan od braće, Wilbur Wright, bio pomalo šunut u glavu i stalno izmišljao nekakve čudesne konstrukcije koje su izgledale toliko neuobičajeno da ih nitko nije htio kupiti. A da ne govorimo o tome da se na njima uopće nije moglo voziti. Jednom mu je čak palo napamet da napravi bicikl koji može letjeti, na što je iznerviran pametniji brat totalno puknuo mozgom. Na opće čuđenje, leteći bicikl je poletio i iz toga je kasnije ispao dobar posao.
Naravno, ljudi ne bi bili ljudi da se nisu vrlo brzo sjetili kako taj praktičan izum letjelice teže od zraka iskoristiti u neku plemenitu svrhu, kao što je recimo efikasnije ubijanje nekih drugih ljudi iz političkih, financijskih ili nekih trećih razloga. Tako je tokom prvog svjetskog rata momak pod imenom Rittmeister Manfred Albrecht Freiherr von Richthofen, poznatiji pod nadimkom Crveni Barun (što dolazi od boje njegovog Fokker Dr.I Dreidecker aviona), izvojevao 78 "zračnih pobjeda". To znači da je samo u zračnim bitkama pobio makar toliko ljudi koliko je aviona porušio. Naime, s obzirom na kvalitetu i opremljenost onovremenih aviona svaki pad automatski je značio smrt svih u njemu. Čini se da bi netko tko potamani tolike osobe trebao biti smatran ubojicom (ipak je svatko od nas jedinstveno i neponovljivo biće vlastite svijesti, osobnosti i važan je svojoj obitelji), ali kad su ga momci iz Antante napokon skinuli s neba priredili su mu ogroman pogreb uz sve počasti i proslavili ga kao heroja. To je otprilike kao kad bi Bad Blue Boysi umlatili Niku Kranjčara, a potom plesali s njegovim ostacima na Trgu Bana Jelačića, izvikujući "Niko majstore" i "Jebote, kol'ko nas ima". Čak ni Boysi nisu toliko glupi, rekao bih...
Danas ljudi shvaćaju koliko je Crveni Barun bio u pravu u svojim svjetonazorima i koliko je lijepo ubijati. Također, shvatili su da je njegov stil, koliko god bio umješan i lepršav, bio prilično neefikasan. Stoga su se bacili na unaprijeđenje letjelica, doguravši prilično daleko. Tako recimo jedan moderni YF-23 Black Widow II avion ima aerodinamiku koja mu istovremeno omogućava strahovitu sposobnost manevriranja i nevjerojatnu brzinu letenja, gotovo da nema odraza na radaru, a može nositi oružja za potamaniti nekoliko tisuća ljudi u jednom naletu. I sve to za bijednih 691 milijun dolara, koliko je koštala izrada prvog prototipa. Sreća je što još uvijek ima pametnih ljudi koji znaju da bi bilo totalno glupo te novce baciti u neke druge svrhe, recimo izliječiti i nahraniti svu umiruću djecu svijeta.
Danas se avioni ne koriste samo za ubijanje, nego i za neke manje važne svrhe. Recimo, za prijevoz putnika. Letenje avionom najudobniji je i najbrži način putovanja. Funkcionira tako da minimalno sat vremena prije leta morate doći na aerodrom i predati svoju torbu. Potom gubite vrijeme po aerodromskim birtijama pijući besmisleno skupa pića ili trošite novce u besramno skupim duty free shopovima (to pogotovo vrijedi kad se vraćate s nekog poslovnog putovanja i pokušavate svojoj obitelji kupiti dar kojim ćete se iskupiti za zanemarivanje). Prije ulaska u avion prolazi se sigurnosna kontrola. To je ono kada skidate kaiš jer zvoni na detektoru metala pa vam hlače padaju do koljena pred svim prisutnim ljudima, kada vam plijene vaš novi švicarski nožić ili grickalicu da ne biste njima oteli avion, kada vam izuju cipele nakon cjelodnevnog sastančenja, a miomirisi se prospu metrima u krug, praćeni prizorom "krumpirića" koji je izletio kroz rupicu na prednjem dijelu čarape. To je ono kada vas netko prepipa po cijelom tijelu ne vjerujući da zapravo detektor zvoni zbog šarafa u koljenu koje ste zaradili na operaciji prednjeg križnog ligamenta. Osim sigurnosne tu je i carinska kontrola. To je pak ono kada ekipa što stoji u redu "EU Passports" sa podsmjehom gleda na nas bokce koji stojimo u "Non EU Passports" liniji. Nakon ulaska u avion sjedate u svoje preusko sjedalo (više mjesta ima u Čazmatransovom autobusu) i vežete se pojasom koji bi vas trebao spasiti ako dođe do kakvog zla. Mo'š mislit. Atmosfera u prepunom avionu pomalo podsjeća na onu iz filma "Tko to tamo peva" zbog djece koja vrište, navijača koji pjevaju i nervoznih ljudi koji se pokušavaju uskim prolazom progurati do vrata od vecea. Tada gasite mobitele i polijećete. Svakome, a pogotovo onima koji su iskusili letenje u doba prehlade, oči pokušavaju izletjeti iz duplji od nagle promjene pritiska. Dok glođete bezukusne sendviče nervozne vas stjuardese uslijed turbulencija zalijevaju bezukusnom kavom. U vrijeme jačih turbulencija jača i kolektivni duh te se produbljuje vjera svakog pojedinca, a čitav se avion udružuje u molitvi. Na pola puta pilot supijanog glasa mrmlja na više jezika nešto što nitko ne razumije, a na kraju putovanja zapikira avion pod strmim kutem i uz tresak vas prizemljuje. Na odredištu umorni, shrvani, ali sretni što ste živi ustanovljavate da je vaša torba otišla za Burkinu Faso i da će doći za tri dana, taman kad vi odletite dalje. Ali nema veze, važno da je bilo udobno i brzo. I da je koštalo svega nekoliko tisuća kuna.
Sve u svemu, mislim da je Adam trebao puno gore proći kad mu je letenje prvi puta palo na um.
Post je objavljen 15.06.2006. u 15:35 sati.