07.06.2006., srijeda
Mongolija
Moja dugogodišnja prijateljica bila je na putovanju Mongolijom i napisala putopis. Jako mi se svidio te sam je uz malo truda uspio namoliti da mi dopusti objaviti ga na mom blogu. Uživajte.
13-22.05.2006., putnika 2 (moj muž - MM i ja), prijeđeno 1923 km
13.05.2006. SUB
Na malom aerodromu u Ulaan Baataru dočekala nas je Nicole Kidman na velikom plakatu te sunčano vrijeme i 12 C. Nakon obavljenih formalnosti na izlazu tražimo Mejeta, našeg vozača i vodića, kojeg jedino znamo preko e-maila. Mejet nekako čudno govori engleski, no s vremenom smo se naviknuli i sve bolje razumjeli, a budući da zna i ruski, kuži ponešto i hrvatski.
Prvi dojam Ulaan Baatara nije baš.....najbolji. Grad je ofucan, i zapravo je pola selo pola grad. Jednim dijelom duboko u prošlosti, s "divnim" soc-relističkim zgradama, iz koje kao prst u oko strše moderne zgrade. Uz zidane zgrade, ljudi na periferiji najnormalnije žive i u njihovim tradicionalnim šatorima tzv. ger. Cijeli dojam jako kvare tvornički dimnjaci i toplana. U gradu živi skoro polovica cijelog stanovništva u zemlji (ukupno ih je oko 2,5 mil).
Smjestili smo se u isto tako ofucanom hotelu koji je zaudarao po kloru, ali je soba bila čista s toplom vodom i wc-om....koje na neko vrijeme više nećemo vidjeti.
Odlazimo na glavni trg, Sukhbaatar, koji trešti od muzike jer fakulteti imaju prezentaciju za maturante. Trg okružuje zbrčkana soc-realistička arhitektura koja se izmijenjuje s nekakvim imitacijama evropske arhitekture. U sredini se propinje konj noseći "heroja revolucije" koji je proglasio nezavisnost od Kine.
Nakon mongolske nacionalne knjižnice (malo udovoljavanje mojoj profesionalnoj deformaciji knjižničara), slučajno smo naletili na samostan Choijin Lama. Tipična kineska arhitektura u lošem stanju, no unutra je pravo blago - mnoštvo skulptura i zastrašujuće TSAM maske koje se iznose u posebnim ceremonijama.
Nakon toga kreće shopping klope za idućih 8 dana. Uf, hrana je jeftina, ali daj ti znaj kaj treba kupiti. Na kraju je ispalo da smo dobro isplanirali, jest da su mi suhe kobasice već išle na vuha van, ali gladni nismo bili, a vode smo kupili i preveć.
Mejet je imao kuhalo, no uglavnom smo radili instant nudle, instant pire, čaj i kavu.
14.5.2006 NED
Krećemo u akciju ! Sve natrpavamo u ruski džip, pokret i....nismo daleko stigli. Prvo posjet Gandan samostanu koji je najveći i najvažniji budistički samostan u Mongoliji. Baš smo stigli kad su svećenici počeli molitve u svim hramovima, pa smo se jedino mogli nalukavati s vrata. U glavnom bijelom hramu, nalazi se impresivan, 25 m visoki kip bude, ali se ne smije slikati.
Nakon toga konačno izlazimo iz grada i ubrzo se krajolik mijenja. Niska trava koja još nije zazelenila, naime premda je svibanj proljeće u pravom smislu još nije počelo. Stada ovaca, koza, konja marljivo brste. Povremeno se pojavljuju gomile kamenja s plavim vrpcama, što u prvi mah izgleda ko oveća hrpa smeća, no kasnije saznajemo da su to tzv. ovoo odnosno mjesta za molitvu koja se obično rade na vrhovima brežuljaka ili na prijevojima.
Cesta je još uvijek asfaltna, no postaje sve lošija, poskakujemo po rupetinama. Za ručak stajemo u nekoj birtiji u nečemu što pokušava biti selo. Mejet mi preporuča mongolsko jelo tsuivan što su zapravo pečeni rezanci s komadićima povrća i mesa. Nije loše, ali dosta masno. Za piće pak neka kombinacija toplog posoljenog mlijeka i čaja - süütei tsai. Hm, da se popit, ali da je baš super i nije.
Prvo prenoćište je Hogno Han, gostinjski ger. To je ger koji nomadi iznajmljuju, a razlikuje se od turističkog gera po tome što nema ni wc ni tuš. Budući da je svibanj još dosta hladan i zapravo predsezona, većina turističkih gerova ne radi, pa smo morali u gostinjske gerove. Jest da sam pročitala literaturu, a i mnoga iskustva po internetu, no ipak mi se nije svidio poljski šekret bez vrata. Kako je cijeli dan dosta puhalo tih par dasaka ipak je kakav takav zaklon. Ujedno mi je postalo jasno i zakaj je jedan tip savjetovao da si žene ponesu kišobran, jer ako ne postoji poljski wc, onda se ide kud koji mili moji, a kako je ravnica nemaš se gdje ni zakloniti. Naravoučenije: ako vidiš nekoga tko čuči, ne prilazi, jer je dotični zapravo na wc-u.
Predvečer nam je neka žena pokazala par hramića koji su tamo obnovljeni prije par godina nakon kaj su Rusi sve porušili 1930-tih godina. Farba im otpada pa svejedno izgledaju staro. Svetište je važno mjesto jer je tu dolazio i Dalaj Lama.
Prva noć u geru je dobro prošla, no unatoč mojoj ganz novoj i toploj vreći za spavanje, ipak mi je bilo šljiva. Skoro je teško zaspati od nečujne tišine.
15.5.2006. PON
Uz doručak raspravljamo o stanju u Mongoliji, utjecajima Kine i Rusije i sl.
Krećemo prema Kharakorinu po začuđujuće dobroj cesti. Kharakhorin ili Karakorum je od 1220.g. prijestolnica Džingis Kana. Glavna stvar je Erdene Zuu tj. prvi budistički samostan u Mongoliji. Samostan je imao oko 100 hramova i oko 1000 svećenika, no sve su to lijepo očistili Staljinisti - Rusi i mongolski KGB 1930-tih g., te su ostala samo tri hrama. Cijeli kompleks okružuje 109 bijelih pagoda što je iz daljine baš slikovito.
Tamo smo naišli na zbigecane maturante koji su se došli slikati i na prodavače kojekakvih drangulija koje su većinom kupili u Kini, a što im ne smeta da prodaju priče o njihovom nepobitnom mongolskom porijeklu.
Vodićica je u fajn visokim štiklama hodala po šoderu i tvrdoj zemlji vodajući nas po hramovima i odgovarajući na naša pitanja o budizmu. Kasnije smo skužili da je opća pojava da žene, u nazovi gradovima, suvereno u štiklama piće po grbavoj zemlji i šoderu. Sve za modu.
Da se približavate gradu može se jasno vidjeti i po letećim plastičnim flašama i vrećicama....otpad nikako nije riješen.
Sunčano vrijeme se naglo počelo pogoršavati pa dok smo se dopeljali do nomadske obitelji gdje smo prenoćili, već je jako puhalo i navukli su se tmurni oblaci. Nomadi su krenuli podizati dodatni ger jer su došli i neki Talijani pa smo i sami sudjelovali u tome. Za podizanje gera, sklapanje kreveta i dovlačenje par komoda potrebna je vura vremena. U sredini gera je peć čiji dimnjak ide kroz otvor na vrhu gera koji je uvijek otvoren. Peć se loži osušenim konjskim izmetom kojeg ima na svakom koraku.
Uopće u pustinji ima životinjskog dreka na sve strane da bi ga mogli izvozit. Na sreću brzo se osuši od sunca i vjetra pa ne smrdi.
Ah da, wc je bio široko polje, a za pranje su poslužile vlažne maramice kojih smo imali u dovoljnoj količini i bez kojih bih sasvim sigurno imala živćani slom.
Tek što je ger podignut počeo je jaki vjetar koji se ubrzo stišao pa je MM otišao jahati konja na "udobnom" drvenom sedlu. Nakon njegovog povratka počela je prava pješćana oluja. Otvorili smo vrata gera i kad smo skužili da ne vidimo ni ogradu koja je bila na metar udaljenosti....lijepo smo se vratili natrag. Da je frka čulo se po groznom blejanju, mukanju i ostalim glasinama živina. Totalni kaos. Nomadi oblače del - duge ogrtače i odvajaju ovce od janjaca kako se prvi ne bi zalegli na potonje i ugušili ih. U tu zbrku ulijeće i MM u svojoj super kapi kineske policije koja štiti od pijeska, impresionirajući nomade kapom i vještim ganjanjem živina. Ko bi reko da je gradski dečko :)
Brije ledeni vjetar do kostiju, a ja trebam na wc....vaaaaa. Ništa, trpi do stišavanja oluje.
Za večeru su nam pripremili njihovu svakodnevnu klopu. Pažljivo sam promotrila kako se kuha.... u vrućoj vodi se prokuha sušena janjetina, koja se izvadi, onda se naprave mlinci koji se "upropaste" tako da se narežu i pobacaju u masnu vodu. Meso tj. kosti se glođu, naročito se jedu masni dijelovi. Masnoća na n-tu. Hrana baš za teške uvjete života. Uh, nama je palo ko cigla na želudac.
Kad sam prešla spavat domaćica me pokrila nekom njihovom super vunenom dekom bez koje bi se sigurno smrznula pa sam fino prespavala noć...a moj je dragi otišel na nomadsku pijanku gdje je otac familije svakom muškom davao da ispije votku iz srebrne čaše.
16.5. UTO
Ujutro je bilo bolje vrijeme, ali je još uvijek puhao ledeni vjetar. Domaćica gera je baš posebna žena koju sam uporno htjela slikati, ali mi je bilo neugodno budući da u vodićima i na internetu svugdje piše kako se nomadi ne vole slikati i uvijek ih treba pitati za dopuštenje. Svugdje isto tako piše da su baterije nomadima uvijek dobrodošao poklon pa sam joj poklonila baterije. Na koncu ju je Mejet pital jel ju mogu slikati. Žena je pristala no fotka baš nije najbolja, bah.
Za doručak su nas ponudili s jučerašnjom masnom juhom, no naš želudac jednostavno ne može pojmiti toliku masnoću....te nekako odbijamo i jedemo samo masne kolače.
Ostatak dana smo na dijeti jer jednostavno ništa nismo mogli jesti.
Pozdravljamo se s nomadima i krećemo dalje, očajno je hladno pa samo povremeno stajemo za brzo fotografiranje. Uz tradicionalnu mongolsku muziku drmamo se po makadamu. Putem viđamo stada ovaca, koza, konja, deva....zanimljivo je da kada naiđe auto i zatrubi, živine umjesto da bježe od auta, trče baš pred auto....nije nam jasno zakaj... ko da žele postati ručak.
Brzo smo došli do Ongiin Khida gdje noćimo u turističkom geru otvorenom samo za nas. Konačno tuširanje. WC baš ne radi kako spada, pa sam dignula poklopac od kotlića i apsolvirala spuštanje vode i punjenje kotlića povlaćenjem odgovarajućeg dijela.
Vjetar se konačno stišava i toplije je.
Tu su nekada bila 2 velika samostana od kojih su ostale ruševine.....za što su se pobrinuli Rusi.
17.5. SRI
Vrijeme se poboljšalo i više nije hladno. Ceste u pravom smislu nema, zapravo se slijede neki stari tragovi.......u početku je dobro bez pretjeranog drmanja, no postaje očajno. Putem vidimo deve, antilope i planine različitih boja. Dolazimo do Bayanzaga ili Flaming Cliffs nazvane tako zbog svoje crvene boje. U tom su području pronađene brojne dinosaurosove kosti i jaja.
Impresivne jarko crvene stijene nalaze se usred ničega. Rastrčali smo se po njima i oko njih, a nakon što smo napravili puno i preveć fotki odlučili smo tu i prezalogajiti.
Ponovno loš put.... dolazimo do štandova s naslaganim kamenjem, no gazde nema. Odjednom se trčeći stvori neki klinac s digitronom na kojem nam pokazuje cijene za kamenje. Ubrzo se okupila cijela nomadska familija i jedno janje staro tek jedan dan. Kupujemo nešto kamenja, djeci dajemo malo keksa, a gazdi, naravno cigarete.
Cigarete su uopće glavno sredstvo komuniciranja među muškaricima.....ponijeli smo dosta cigareta koje MM dijeli.
Nakon duljeg tandrkanja među brdima se ukazuju pješćane dine, Khongoryn els. Dine su visoke do 800 m, 12 km široke i oko 100 km dugačke. To je zapravo dio kako si čovjek uglavnom zamišlja pustinju - gomile pijeska. Gobi je u većem dijelu kamena pustinja, šodra i kamenja kolko hoćes, te jadni buseni osušene trave i lišajevi. Interesantno je da uz dine teče potočić, raj za životinje, onda idu dine, a iza njih se nastavljaju, kao neka ograda, visoke planine.
Kako je turistički kamp bio bezobrazno skup, odlazimo kod nomada. Bacamo stvari i odmah se idemo pentrati po dinama, slijedi nas pas, valjda si misli gle ove bedaste turiste još buju se zgubili. Pesi su podijelili funkcije, jedan je uvijek kod gera, a drugi uvijek oko stoke. U slast su pojeli tjesteninu i stari buhtl koji smo im dali pa su nas čuvali cijelu noć. Po noći kad sam išla na wc odjednom se stvorio pes preda mnom. Ja reko, čovječe pusti me na miru, a on ni makac....kaj ne vidiš da sam na wc-u.
Nebo je bilo nevjerojatno zvijezdano i bilo je fajn zima.
 
18.5. ČET
Ujutro se ponovno pentramo, ovaj put na sam vrh dina, dosta je vruće, a i samo pentranje je zahtjevan posao zbog propadanja u pijesak. Trebalo nam je sat i pol, a u povratku smo se malo i dezorijentirali među hupserima zbog kojih se ne vidi riječica i mostić gdje nas je čekal Mejet.
Nakon toga krećemo u Yolyn am što je zapravo dolina usred pustinje Gobi s glečerom. Put do tamo je opet naporan, drmanje po ogromnom kamenju. U kratkoj stanci nam prilazi pastir na konju koji se došel raspitati jesmo li po putu vidjeli njegovog konja kojeg je zgubil. Koma, vidjeli smo konja i konja, a koji je od tih njegov, uf.
Česta slika uz put su pastiri na motorima koji ganjaju svoje stado. Uopće gotovo uz svaki ger stoji i motor koji je postao glavno prijevozno sredstvo.
U Yolyn amu zahladnjuje i naravno opet puše vjetar. Prvo razgledavamo muzejić s dinosaurosovim kostima i jajima, te nafutranim životinjama koje žive u Gobiu, a onda jedemo suhe kobasice....
Glečer je impozantan prvo uopće zbog same ideje da postoji u pustinji. Zimi je dugačak oko 10 km. Nismo išli baš do kraja, sklizali smo se po ledu, uz pomalo neugodan osjećaj da bi negdje mogli i propasti.
Ponovno se drmusamo po nazovi cesti i dolazimo do najjužnijeg najvećeg grada (12500 stanovnika)- Dalanzadgad. Dosta nam je gerova, a i htjeli bi normalan wc, šmrc. Ko za vraga, novi hotel, na kojeg smo računali, je pun. Vozikamo se "velegradom" koji je kombinacija gerova ograđenih tarabama, i sivih, ofucanih zidanica, u potrazi za nekim hotelom. Neke ceste su i asfaltirane ! Plastično smeće leti na sve strane, a cestom žene nabadaju u štiklama i prolaze školarke s bijelim pregaćama.
Grad podsjeća na one u kaubojskim filmovima. Vidimo neki Devshil hotel, no Mejet kaže da je kao zmazan. Nema veze, ako ima uporabivu kupaonicu. Kriteriji su nam vrlo niski. Soc-realistički hotel odaje i svoje bolje dane kad su tu odsjedali partijski rukovodioci za posebne prigode. U svakoj sobi nekaj ne štima, nema vode, nema tople vode, nema svjetla, nema tuša. U apartmanu konačno kao da sve radi, no na kraju ne štima vodokotlić. Žena nam daje zorne upute kako ugurati tuš u kotlić i tako ga napuniti. No dobro, nećemo biti izbirljivi, soba naizgled nije zmazana, a ima tople vode. Koje olakšanje.
19.5. PET
Spavanje u hotelu je bilo prava stvar za punjenje naših baterija. Jako je vjetrovito, ali na sreću nije hladno. Svraćamo kod nekog tipa koji radi skulpture u drvetu i kamenu. Živi u gradskom geru što je očito po frižideru, neonskoj lampi, muzičkoj liniji i TV-u, te dodatku uz ger koji služi kao ulazni hodnik. Seoski gerovi u kojima smo bili za rasvjetu imaju svijeće, ili žarulje na akumulatore. Neki od njih imaju i TV, dosta često smo uz ger vidjeli i satelitsku antenu.
Današnje odredište je Tsagaan Suvarga, gdje su Bijele stijene. Po putu vidimo gazele, Mejet ih ganja s autom kako bi ih MM uspio uslikati, no u zanosu gubimo put. Meni su se pogubili svi pravci, no Mejet nakon jedno 10 minuta uz pomoć svog GPS-a u glavi, nalazi put. Pićimo po grbavoj cesti dalje, tu i tamo nešto uslikamo, vjetar je sve jači. Kad smo došli do Bijelih stijena toliko je puhalo da je gore bilo opasno stajati pa razgledavanje ostavljamo za sutra. Kako nije bilo turističkog ger kampa, odlazimo u gostinjski ger. Četiri bijela gera stoje usred ničega. Ger je uredan, no kreveti su očajni. Konačno sam super spavala tek nakon što su mi usred noći popadale daske pa sam ostala visiti na gomili federa. Imamo i luksuzni poljski wc od pleha koji užasno vibrira i tutnji na vjetru, ali ima i vrata.
MM je skuhal tjesteninu, navečer vrijeme kratimo povijesnim pričama. Mejet veli da svi Mongoli kad se rode imaju fleku na stražnjici, koja kasnije nestane, a ista stvar je navodno i kod Madžara.
20.5. SUB
Unatoč dodatnoj deki po noći sam se smrzla. Ujutro je slabi vjetar pa ponovno idemo na Bijele stijene koje su, ako se bolje pogleda, zapravo šarene.
Nakon foto sesiona idemo za Mandalgov. Putem razgledavamo malu špilju, jedemo, joooj, ponovno suhe kobasice, kod neke srušene i očito zapaljene zadružne zgrade, okružene s gomilom kostiju i dreka - vrlo pitoreskna slika, ali glad ne pita.
Malo se gubimo po putu i srećemo nomade s konjima na pojilu. Jedan nomad u bunaru po dnu grabi nešto vode i dodaje ovima vani, a konji uredno stoje. Deve ko neke dame stoje postrani, ono pa ne treba nama voda. Mejet veli da se ljudi iz pustinje užasno boje vode, i kad dođu na sjever Mongolije, gdje je pak sve puno vode, umru od straha ako treba preskočiti neki potočić. A da stanu u vodu, neće ni u ludilu.
Mandalgov je kao veliki grad, s oko 11000 stanovnika, tipičnog selo - grad izgleda.
U hotelu nam nude kupaonicu gdje tuš nema kadu već se stoji na podu, a odmah do je wc školjka tako da je prilikom tuširanja sve otuširano. U drugoj sobi su tuš i wc odvojeni, ali gle, nema wc daske, u trećoj sobi nema tople vode i tako redom. Odlazimo u drugi hotel - Gobi, koji pristojno izgleda. Na recepciji je bila žena s debelim sunčanim naočalama što je bilo malo čudno, no kasnije se uspostavilo da ima oveću šljivu na oku. Žena jedno 10 minuta nije mogla otključati sobu, već smo htjeli otići u drugi hotel kad je konačno uspjela otključati. Soba dobro izgleda i ima normalan wc, ali je tuš u hodniku. Ne da nam se više tražiti pa ostajemo u tom hotelu. Tuširanje je bilo pravi doživaljaj, taman kad si čovjek namijesti tanki mlaz tople vode, netko drugi u hotelu otvori toplu vodu, pa se onda lijepo stoji pod tušem bez vode. Inače, tuširanje naplaćuju posebno. No dobro, i to se da preživjeti, ali kao uspomenu još imam štraftu na ruci uzrokovanu padom vrata i hrđavim čavlom koji me ogrebal. Naime, razdragane djelatnice hotela, jedna od njih i ona sa šljivom, su se našle naguravati ispred prostorije gdje je tuš pa je tako jedna odletjela na vrata koja su se pod njenom težinom srušila. Na sreću baš sam se obukla i neš mi je bila sumnjiva sva ta dernjava pa sam se maknula od vrata, ali nedovoljno brzo i daleko. Tuširanje mi na kraju nisu naplatili.....ajd bar neka satisfakcija.
Navečer smo u sobi napravili instant nudle i žlabrali s Mejetom.
21.5. NED
Nastavljamo drmusanje za planine Baga gazryn chuluu. Dočekuje nas razrušeni hram i čudne zaobljene stijene po kojima se lako može pentrati. Sunčano je, vjetar puše, ali ne prejako.
Dalje se truckamo do slanog jezera koje se isprva u daljini pokazuje kao bijela traka. Gobi je većinom ravnica s razbacanim planinama. Čudan je osjećaj udaljenosti, vrlo je teško odrediti je li nešto daleko ili blizu.
Oko jezera su mnogobrojni konji, a kako je tlo mekano ne može se prići do same vode. Izgleda da je tu kao neko groblje životinja jer je sve puno kostura, uglavnom krava i konja.
Po sve očajnijem putu stižemo do izvora koji nema ni kapi, a oko njega se po šiljatim stijenama penju koze. Tu i jedemo, opet groznu dansku kobasicu roza boje.....to pak još nisam vidjela.
Iduća stanica je Ulaan Baatar. Jadni asfalt koji se nenadano pojavio obznanio je da smo 20 km od grada.
U hotelu nas čeka ista soba, krevet, kupaonica, topla voda, wc....aaaaa miline.
Nakon kaj smo se malo skockali Mejet nas vodi u restoran Nomad na mongolski roštilj. Restoran je očito hit o čemu svjedoči i mnoštvo turista, a i odlična klopa.
22.5. PON
Prije odlaska na aerodrom još smo skočili pogledati Zimsku palaču Bogd Khaana, koja je izgrađena krajem 19.st. u stilu kineske arhitekture. Tu je živio mongolski osmi živeći buda i posljednji kralj Jebtzun Damba Hutagt VIII. Palača je pretvorena u muzej u kojem su pohranjeni pokloni stranaca, zbirka prepariranih životinja, svečana odjeća, stare fotografije i sl.
I za kraj malo soc-realizma, Zaisan memorial, na vrhu brda gdje je dobar pogled na grad. Rusi su napravili spomenik nepoznatim vojnicima i herojima; radi se o mozaiku s nabildanim ljudima i ženama čije su grudi ravno s plastične operacije. Budući da Mongoli baš i ne ljube Ruse, prikaz kako se sretno i veselo drže za ruke dok okolo lepršaju golubice mira pomalo je tragikomičan.
Naposljetku info za put:
Kako smo pronašli vozača džipa i troškovi. Naravno palo je dugotrajno surfanje i kontaktiranje mongolskih agencija, koje su sve redom bile uhhhhuuuu skupe. Najjeftinija agencija je po osobi tražila 1100 USD.
U sveopćem internet neredu, zapravo i ne znam kako sam pronašla Mejeta, no kasnije sam pronašla i neku Švicarku koja je već putovala s njime, pa smo male popričale.
Dakle, Mejet računa 80 USD po danu (u sezoni je 90 USD), ne po osobi ! Cijena puta je za oboje 640 USD. No, kako se treba nabaviti i hrana te platiti smještaj po putu + još suveniri i sl. gluposti, put bez avionskih karata, je za oboje koštao 1037 USD, što je kako konverter kaže 5,918.26 kuna !
Vrlo je teško pronaći vozača koji govori engleski, većinom smo sretali vozače koji nemaju pojma ni riječ, stoga smo zbog Mejeta bili povlašteni jer nam je on ujedno bio i vodič i saznali smo mnoge zanimljivosti o Mongoliji.
za ponijeti: vlažne maramice, vlažne maramice i vlažne maramice, wc papir, wc papir i wc papir
lampu koja se može instalirati na glavu - jako važno za noćno pišanje :)
toplu vreću za spavanje
flis vestu....a ta mi je život spasila. vunene veste baš nisu naj jer kroz njih vjetar fino puše
neki šal, što li već, za eventualnu pustinjsku oluju
za one s osjetljivim želucem - tablete protiv mučnine ! Drmusanje u džipu može biti gore od bilo kojeg broda
dobru volju, psihičku spremnost za život bez kupaonice i wc-a :)
potcrtano: da ne bi bilo zabune, nama je u Mongoliji bilo fenomenalno :))
|
- 10:32 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
|
