Bešpelj
nedjelja, 13.04.2008.
Zaljuljana bešika
Jedna od rijetkih stvari koje su se sačuvale i ostale od rata je ova zipka, ili kako smo mi u Bešpelju govorili bešika.
Zanimljivo je da se uopće ne sjećam da smo ju mi imali i gdje je bila dok smo živjeli na Bešpelju. Vjerojatno je bila negdje skrivena na tavanu, pa kad se strop srušio-došla je u prvi plan.
S obzirom da je kuća bila srušena, bešiku su braća stavili u kućar (pušnicu) koji je ostao čitav.
Za potrebe fotografiranja iznijeli smo bešiku vani na travu, prošle godine za vrijeme posjete Bešpelju.
U bešiku se, u starija vremena, stavljao jastuk od slame, a u novija 
jastuk od perja ili vune.
Glava djeteta se stavljala na stranu na kojoj je izrezan križ.
Djetetu se, da mu ne bude dosadno, znalo objesiti na konac nanizane perlice ili čak dugmad koja su zveckala.
Mame, bake ili tko je već čuvao bebe, obično bi plele ili radile neki drugi ručni rad, a kad bi djete zaplakalo dovoljno je bilo samo nogom zaljuljati bešiku i umiriti dijete. Djetetu su se, naravno, i pjevale razne uspavanke.
Starija sestra mi je rekla za ovu:
Lila buba
Nema (ime djeteta) zuba
Jedan bio
Pa se izgubio
A ja se sjećam ove, općepoznate 
Tašun, tašun tanana
I svilena marama
Buji, paji malena
Pjeva mala Jelena
Ili mala varijacija iste:
Tašun, tašun tanana
I svilena marama
U marami šećera
Za (ime djeteta) večera.
Kad su mame trebale obaviti neki posao, onda su znale nama klincima reći da pripazimo na djete.
Sjećam se jedne zgode (ne znam uopće koje je djete bilo u pitanju i s kim sam bila u društvu) da smo ja i još netko trebali čuvati nečije djete. I tako on/ona s jedne, a ja s druge strane bešike ljuljali smo i ljuljali….tko će više i bolje-sve dok dijete nije ispalo iz bešike.
Ne znam što je jadno dijete tada doživljavalo i da li danas ima kakve posljedice 
, ali znam da smo nas dvije/dvoje dobili svoje.
Evo bešike još jedanput iz drugog kuta
