balkanska krcma

Grimizno slovo

Načula sam sinoć jedan razgovor o djevojci koja je nečija ljubavnica. Svi su se zgražali nad tim, osuđivali je, samo što je nisu linčovali. Razgovor sam samo «prisluškivala» pa se nisam mogla uključiti u raspravu, da ne završim ja na lomači zbog zabadanja nosa u tuđe stvari. Ja djevojku ne osuđujem. Ni ne žalim je, dajem joj za pravo. Jedini krivac u toj situaciji je gospodin. Njemu bi trebalo našiti grimizno slovo. Navodno pun ljubavi za svoju djevojku/ženu, ponizan pred njom, drži je uza se jer mu je dobra kućanica, dobro pegla, dobro kuha i što je najvažnije, u svakom slučaju ga voli. Vjerno ga čeka kući dok je on na poslovnim večerama i dočekuje ga sa smiješkom, ni ne sluteći da je njen gospodin upravo poševio svoju ljubavnicu i da se ne može pomaknuti zbog kama sutra poza a ne zbog sjedenja nad kompjuterom. Prevarena žena dobije kućanstvo i umornog muža. Privid obitelji. Ljubavnica dobije dobar sex, bocu vina i ne mora s njim provesti noć slušajući njegovo hrkanje, niti mora prati njegovo prljavo rublje. Između prevarene žene i ljubavnice, biram ljubavnicu. Ona ipak iskorištava gospodina, ako je pametna, ucjenom može štošta izvući iz njega. Naravno, ne izravno ona. Za sve postoje diskretni načini. On je to i zaslužio. Ili budi vjeran ženi koju si izabrao ili živi slobodnjačkim životom. Treće ne priznajem. Ljubavnica s početka priče je živjela slobodnjačkim životom. Ona nije ništa skrivila, nikog nije prevarila, samo je uzela ono što joj je život pružio – hedonizam.
Jasno da ne zagovaram preljub. Samo branim djevojku. Moj zadnji momak s kojim sam bila u vezi mi nije vjerovao kad sam rekla da nikad nisam prevarila momka. Zar je to tako nevjerojatno? Ne, dragi, ja ili jesam ili nisam. Nemam potrebu dokazivati svoj ego ševeći svakog koga poželim. I bilo bi lijepo kad bi svi bili poput crnog roba iz Heineove pjesme: «Od roda sam onih, Azra, što umiru kad ljube.» Nisam varala. Jer žene nisu učili da se udaju za djevce a spavaju sa žigolima, kao što su odgajali naše muškarce. Po Platonu smo svi mi polovica jednog principa koja traži svoju drugu polovicu. Kad nađem svoju drugu plovicu, spojit ću se s njom tako da se više nikad ne rastavimo. Ne nađem li odgovarajuću polovicu, neću se pokušavati nerazdvojno sastavljat s njom. Probat ću je, kao cipelu za koju znam da mi ne odgovara ali sam znatiželjna kako će mi stajati na nozi. Tako je i djevojka ljubavnica probala gospodina. Možda joj je bilo lijepo gledati ga kraj sebe, možda joj je odgovarao u krevetu. Otići će od njega, tražiti svoj pravi dio koji joj pripada. Ali on je svoju cjelinu razbio. Njega se treba osuđivati.