14.04.2008., ponedjeljak

Komentari

LA FIESTA E FINITA!!!!!

Image Hosted by ImageShack.us


Nije ovo, dragi moji blogeri, the end ove serije postova. Ne. To je the end ovoga bloga.

Kaže se da s nečim treba prestati kad je najljepše. Ja ovu odluku baš i nisam donio u pravo vrijeme. Trebao sam prije. No bolje i sada nego prekasno. Vidim da više ne mogu držati korak sa očekivanjima. Zato vam svima, koje sam na ovom mediju smio sretati od 28.10.2005. godine, zahvaljujem na prijateljstvima, susretima, lijepim riječima i dobronamjernim kritikama.

Želim vam puno zdravlja, ustrajnosti, vremena i izdržljivosti i sve vas od srca puno pozdravlja

baća Iva!


P.S. Ovo je bio moj 410-ti post!

Image Hosted by ImageShack.us

- 00:01 -

Ukupno Komentara (194)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

12.04.2008., subota

Komentari

NEK SE SPOMINJA I PAMTI!

8. PRAVOUŽITNICI


Svi sad stali njeka svoja stara prava tražit: svoju zemlju oduzetu, šume, kuće, dućane, birtije, meane, fabrike...., pa zašt ne bi i pravoužitnici, pravožitnici, a to su 'ni što su roditi u pravi-pravcati graničarski familija, čiji su đedovi i prađedovi, šukunđedovi i šukun-šukunđedovi na čardake išli, čuvali Posavinu "sa stari čardaka i branili hrabro od Turaka! I đedovi svoju krv su lili da čuvaju naš zavičaj mili!"

Image Hosted by ImageShack.us

Graničari ispod čardaka u Štitaru

Kad je Granica ukinita, razvojačita, 1873. godine, reklo se: "Granica je propala, Paurija nastala!" Naši su graničari prestali bit vojnici, mjesto na čardake, uvedena je opća vojna obaveza, postali su civili, a mjesto vojne uprave, uvedena je u Granicu civilna, građanska uprava. Mjesto oficira, vladali su civilni činovnici, ko i priko Dilja i Paurije.

Veliko bogatstvo Granice bile su njene stare hrastove šume. Tjeli su se ti šuma Mađari dokopat i sjeć ji, al ji je general Mollinarv u tom spričijo.

Šuma je u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj granice bilo 100 milja, 6.653 jutara i 1478 kvadratnih fati. Od tog, država si je uzela 41,83 milje, a graničarima je ostavila na uživanje 58,17 milja. I, zbilja su to uživali.

Te šume ostavite bivšim graničarima date su na upravljanje Imovnim općinama, koje su osnovane u prijašnjim sjedištima regimenti. Tako su Vinkovci postali sijelo Brocke imovne općine, a Nova Gradiška, Gradiške imovne općine. Do Drugog svjetskog rata i morda još koju godinu potlje, pravoužitnici su besplatno dobivali drva za loženje (šta vi mislite, kako bi to danas vriđelo (vrijedilo)?), pa su građu dobivali, japija se reklo (za Granice davalo se rašća koliko trebaš), a daroviti đaci dobivali stipendije od Imovine. Tako je to bilo, pa što ne bi i danas?!


Image Hosted by ImageShack.us

Dida Mato Alković - Šumarev (1912. godište) iz Bukovlja, numero 2 i sad živi u kuće čelo puta koju je njegov đed 1900. godine napravijo s građom dobivenom od imovine općine.

"Na štaciju (željezničku postaju) u Garčin je ošo i dali mu gratis rogove za kuću, grede, vince, sve izrezano, samo nek majstor kroji. Daske, letve i ušake mu nisu dali. Samo se gornja građa davala, morali su vidit da si počeo gradnju, pometo ušake na podsjeke. I tako je svaki pravožitnik dobivo od Imovine. Samo, kasnije se dobivalo u stojećem stablu, u šume na čekiću (označena stabla), pa si sam sici (sijeci), reži.

Dobivali su pravožitnici i po dvanajst meteri ogreva džabe, a koja je jača zadruga bila, dobivali i šesnajst meteri drva. E, više ji svita u kuće bilo.

Pravožitnici su i marvu terali u žirovinu, u šume, i ništ plaćali nisu. Onda su imali pravo utorkom i petkom suva drva po šume kupit. Bukovci išli u šumu Cerovac poviš Ješevika.
Image Hosted by ImageShack.us

Svati iz Bukovlja

Ja sam u Brod u gimnaziju išo i imo sam stipendiju od 1.000 dinara, a Šima Alkovića dobivo 1.500", kaže dida Mato, pa nastavijo - "do 1918. godine graničari su i sol gratis fasovali (dobivali), a onda je došo "Gedžo" i to je ukinijo, a kad su 1945. došli "drugovi", "oslobodili" su graničare, pravožitnike svega."

Pripovidalo se, kaže dida Mato, daj' i Brodu, kad je 1927. godine struju uvađo, financirala Brocka imovna općina.
Eto, u Imovnim općinama bilo je veliki novaca, pa ko j' bliže kase bijo, dobro mu se za prste zalipilo. Graničare se varalo, novce trajbalo. Trošilo se na cure, pilo, kartanje. Pjevalo se

U curice svilena rubina,
Kupila joj Brocka imovina!

Našli smo i jednu dugačku pjesmu o tom. Bijo je to istiniti događaj, ondašnje su novine pisale. Evo, vako. Ivan Stojanović rodom iz Babine Grede, fešter (od njemačke riječi Förster – lugar, šumar) vinkovački, pobjegao je 4. veljače 1894. godine u Peštu, al da j' samo to, al on je i kasu šumarije ispraznijo i 5.000 forinti odnijo. Trošijo je na seke Privlačanke i duže vremena potkradao kasu šumarije.

Sam je Ivo u misli smislijo
i po malo iz kase vadijo...
Za curice đavo desetice,
Za junferke đavo pedesetke.
Privlačanke sad tuguju seke
Što im Ivo u Vinkovci nije.
I još k tome među sobom sbore,
Gdi si Ivo, alaj nam je krivo,
Da bez tebe mi mladost gubimo
Što ti Melo lice ne ljubimo,
Što te Ivo u Vinkovci nema,
Tebe nema, pala nam je ciena.
Pismo piši, da znademo gdisi!

Image Hosted by ImageShack.us

Bukovlje – snaše dočekuju goste

I tako seke kukumavče za lipim Ivom, sjećaje se kako ji je na pivo vodijo:

Crna zemljo triput okreni se,
Dragi Ivo gdi si, pokaži se!
Mila mamo alje slatko pivo,
Stoj kupijo Stojanović Ivo.
Baš sam pila di gospoda glede
Plaća Ivo iz Babine Grede.

Al najviše ja za Ivom tugovala jedna starija majstorica, dobro držeća i iskusna. Sűza i sűza je za Ivom proljala i mjesec dana od jada ležala. Curama je bilo krivo što se Ivo s njom spetljo i vako ju proklinju:

Nek boluje svaka babetina,
Koja ljubav sa mladićem ima,
S gospodinom sa osobom finom.
Da joj srce nikad nepriboli,
Kad je rada daju mladić voli!

Tako su novci imovni općina, novci od šuma, još onda trošiti, pa nastavile ji i drugovi trošit, al još je ti graničarski, pravoužitnički šuma ostalo. Nek se istraži koje su to šume, koliko ji ima, pa kom pripadaju nek se i vrnu (vrate).


Image Hosted by ImageShack.us

Bukovlje


Bojimo se samo da ovim novu seljačku bunu ne izazovemo. Majke ti!


Nastavlja se


- 00:05 -

Ukupno Komentara (22)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

10.04.2008., četvrtak

Komentari

NEK SE SPOMINJA I PAMTI!

7. I GUSKE PEGLAJE, ZAR NE?


Image Hosted by ImageShack.us


Subota, pijacom u Brodu između klupa perjari (kupci perja) odaje i sve na trube, na baterije, telale (viču):
"Perje kupujemo, novo i staro, kući dolazimo! Perje kupujemo, novo i staro...!" - pišu adrese snaši, koje oće perje prodat.

Snaša Marija - Marička Štronjski, iz Donje Bebrine, pogađa se s jednim perjarom i njegovom ženom. Slušamo razgovor. Perjar jednu cinu nudi, ona svoju ne spušća. Onda on zagrizo, navaljijo, oće snašu Mariju, odma, u Bebrinu vozit, daleko mu odpodne čekat. Al ona još prodaje ima, kokošji jajaca na klupe prid njom, gušća mast u staklenim flašama. Neće ona. Perjar nudi da sva njena jajca i mast gušću kupi, samo da već jednom krenu. Tako i bilo.


Image Hosted by ImageShack.us


Kad smo u Bebrine vi dana bili i snašu Mariju smo obišli. Ona u bašće nakopala, u ladnu zemlju rani krompir sadi, pa šta iznikne. Pitamo za perje?
"Ošlo u Kikindu, devet kila sam prodala, al cinu, od šest milijona, nisam spušćala. Perjar pet davo. Ta zbilja sam lipo perje imala, sve sitno, a ko snig bilo. Samo sam jednu gusku šarku imala.

Perjar probo cinu spušćat, zagrabijo u džaku, reko, rado da j' njekako i krupno. A ja krila uvik porežem, pa i peruške se mogu prodat, treba ženama za trpeze mest, daske za misit od brašna isto omest, šporete čistit... Kako-kad zašta ustreba.


Image Hosted by ImageShack.us

Čijalo - © Zlatni dukat

To je treće perje. Guske se dvaput na živo čupaje, a zaklane se umoću u bilu krpu, il maramu kaku, pa peglaje po leđi, peglaje po trbuvu, svud. Onda se perje lipo i začas očupa. A kožica u guske ostane lipa i izgledna, ne rastrga se"..


Image Hosted by ImageShack.us

Momak i cura iz Donje Bebrine

Sad još jednu više znamo, roba se pegla, curice se peglaje:

Cura legla, oče da se pegla,
Nema pegle, dok baja (momak) ne legne!

A eto i guske peglaje, zar ne? Curice naživo, a guske zaklate, ni slučajno naživo.

Snaša Marija nastavila: "Pet gusaka i gusana za rasplod sam ostavila, pedesetčetiri guske imala. Jesenas sam guske poklala i u Zagreb prodala. Tamo sam vezu uvatila i odma sve ode. Sad sam se i perja rišila, a i treba perje prodat doka je teže. Gušću mast švercerka iz Oprisaljaca kupila, ona u Zenicu nosi, to Muslimani jako troše.

Sutra će mi dvi guske pronit (početi nesti jaja), ogledala sam. Al loša je va godina za guske. Guske se od Božića gazu, o Svetom Matije pronesu. Mlade osam do devet jajaca, a stare guske dvanajst, četrnajst. Lošo je, jer vode u berecima (kanalima) nema, suša, a guske se u vode gazu. Slabo će guščića bit i perja, perje skupo".

Šta će udavače na jesen i kako će? "Lijo" će onda veći promet napravit.

"Od pedesetdevete se guskama bavim, kako sam se iz Poljanaca u Bebrinu udala. Kolike sam guske otranila, broja im se ne zna. Da me svaka kljucni ne bi mesa imala. Al sve je manje gusaka u Bebrine. Mlogi su ve jeseni guske smaknili, neće više držat. Još ako, osam kuća u Donjem kraju guske drži, za Gornji kraj ne bi baš znala.

Briga je to. Svaki dan ji pod nasap (nasip) terat. Najedu se zobi i kukuruza, pa im mrsko pod nasap ić. Samo sjedu i gade prid kućom. Je l' salauka (nevrijeme, oluja), moraš letit po nji, leda se uvik bojim, pobiće ji. Njekad kad ji nema, stra me lisica..."


Image Hosted by ImageShack.us

Baje iz Donje Bebrine

Mi bi još o guskama divanili, al snaša Marija mora marvu ranit. U štali četiri krave i četvero junadi, dvi kobile i omica (mlada kobila), skoro će se oždribit. Šestero su konja imali. Vi dana su jedno u Strizivojnu prodali. Došo čojk u dvor (dvorište) i natovarijo, a drugo u Andrevci, na osmog, na vašaru (sajmu) prodali. Čiča Tunjo je veliki fahman od konja. On je u Metlike konjicu služijo, falji ga snaša Marija.

Čiča Tunjo ni doma bijo. Ošo u drva, na bajer (riječna obala – ovdje savska obala) bagreme i draču sjeć. Prid nama tražijo ga čojk iz Gornje Bebrine, rado Tunja Lovića. Zna da čiča Tunja konjima se bavi, došo savjet pitat. Kobila mu se oždribila, a ne da ždribetu sisat. Obećala mu snaša Marija čiču poslat, čim se iz drva vrni (vrati).

"Mlada je to kobila, prvi put se oždribila, pa je rado škaklji. Rekla sam, da kobilu proba sapet (svezati joj noge), spune meti. Lude su kobile, more ždribe još ubit. Ždribe (ždrijebe) je osam dana slipo (slijepo)".


Image Hosted by ImageShack.us

Čijanje perja u Lužanima

Ispratila nas snaša Marija na drum (cestu). Prid kućom guske no malo suve trave pasu, glave u jedni crvenom, u drugi plavom farbom zafarbate.
"Smišale se s komšiskim, sad se pare. A, kaže mi komšinica, ta šta ji ne smaknem, već se patim. A na kog bi onda vikala? Vako se na nji izdrečim i odma mi laglje (bude lakše)".


Nastavlja se

- 00:02 -

Ukupno Komentara (17)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

08.04.2008., utorak

Komentari

NEK SE SPOMINJA I PAMTI!

6. NA RUBU ZNANOSTI

IL BABA ANKA DOLAZILA


Vo je priča od koje i znanost na dupe sjedne. More l' se potlje smrti dolazit? Pa ljudi je l' to moguće? More i to je moguće, jer baba Anka je dolazila, ta slušali smo o tom u Sredanci.

Image Hosted by ImageShack.us

Sredanci – crkva Svetog Roka


Bilo je to iljadudevetstotridesete, u Sredanci, u Lopoćarskom - Šećernom sokaku, baba Anka bila dužna komšinici, babi Poli, trideset forinti. Baba Pola se razboljela, na samrti bila, došla i baba Anka daje obiđe, pa će:

"Polo, dužna sam ti trideset forinti šta sam uzajmila, al nemam u vaj par (sada, u ovaj čas) da ti vrnem (vratim)."

Ko ne zna koliko je to novaca, kazat ćemo. Dinari su onda vridili, al je stari svit još po starom na forinte računo. Ko za Franje. Forinta polak dinara bila. E, onda za dinar se moglo pet jajaca kupit, a to su dvi forinte. Za trideset forinti, ko zna računat, moglo se 75 jajca kupit. Danas su jajca 50 stari iljada komad, pa ispada da j' baba Anka babi Poli bila dužna tri stara milijona i 750 iljada u današnjoj vridnosti.

E, sad dalje. Baba Anka se ogovorila, kako smo rekli, a baba Pola će njoj:

"Anko, ako nemaš, nemaš, al kad uzmogneš, kupi sliku Svete Apolonije crkve u Svilaju, nek je od mene, nek se i moja svetica tamo časti", - i baba Pola ode boge - digav noge (umre). Pridade bogu dušu, umrla.


Image Hosted by ImageShack.us

Sveta Apolonija – zaštitnica zubara


Baba Anka ni obećanje zaboravila, furtom (stalno) se osjećala i kriva i dužna, al ni nikad pri novcu bila, uvik prečeg (važnijih) troška bilo. Kad je umrla, ni mira ni spokoja ni na nom svitu imala, pa stala svom đedu Ivši dolazit, da ga opomini da nisu obećanje ispunili. I njeg se to giltalo (i za njega je to vrijedilo) i on je od uzajmitog (posuđenog) za duvan trošijo. Al ni đed za to marijo. Kad mu babino dolaženje dodijalo, vrnijo se svojima u Svilaj, bijo u Sredance priženit.

Kuća u Sredanci prazna ostala i naseljijo se u njoj njeki Švabo, Arman se zvo, ženu i petero đece imo. Bijo mlinar kod Tomašević Marka, a taj je mlin na valjke u sred sela bijo.

Ni baka Anka ni Švabe mira dala. Je l' svića utrnita (svijeća ugašena), a po police tanjuri spadaje (a na polici se tresu tanjiri), po šporetu čegrta (na štednjaku kao da lonci igraju), ormani se otvaraje,... Zapališ sviću, nige ništa, sve na svom mjestu. Drugi dob (puta), u njeko doba drva cipa, kad zorom ništ nacipano. Onda se tavan ruši, po krovu larma (galama), misliš crip spada, krov ruši, istrču van, krov stoji - kao stoji. Skupijo Arman njekoliko kuražniji (hrabrijih) ljudi da u kući prispavaje, al opet isto bilo. Onda ča (čiča) Grga Bošnjakov reko nek se popu u Svilaj ide. I velečasni ji zbilja naputijo šta će i kako će.

"Šta j', daj', tako uradite i mora se pokazat ko j' i kazat rašta dolazi", - reko je velečasni.

Opet se ljudi skupili sa Armanom u kuće prispavat, a kad je vrime babe Anke došlo, razgoropadila (razljutila se) se ko nikad. Ljudi se od stra pritajili, a ča (čiča) Grga će:

"Svaka duša falji Boga, faljiš li ga ti?", i sve je križo prid sobom.

Taj par (taj puta) baba Anka se pokaza. Lipo žena stoji kraj šporeta, suknja na njoj i oplećak, marama farbarica, odma ljudi nju poznali. Tajac bijo, pa još veći nastade, a baba Anka će ča Grgi:

"Faljim!" - i još kaza "Otiđi Grga mom Ive u Svilaj i kaži mu nek zavjet izvrši i neću više dolazit." Onda nje nesta.

Tako i bilo, đed Ivša sliku Svete Apolonije kupijo i velečasnom odnijo. Kažu, da j' kraj svete vode u svilajačkoj crkvi objesita.

Švabo Arman se stra (straha) napatijo i iz kuće i iz Sredinaca odseljijo. Potlje (kasnije) su Babići tu kuću kupili. Babe Anke se duša smirila, fala Bogu i ni više dolazila.


Image Hosted by ImageShack.us

Sredanci


Mi smo kod Babića - Đedovi ljetos na Rokovo bili i vu priču čuli. Svašta se za trpezom (stolom), ko na kirvaju, pripovidalo (pričalo). Tako i okasnili, pa nas Babići, čiča Tunjo i snaša Mara, na konaku (na spavanju) ostavljali i baš u sobe ge se baba Anka pokazala. Tud je kuća prije bila. Nismo ostali, ta ge bi i no malo kike (kose) nam se na glave diglo. A, opet, pitali smo se, mora da Babići gostima tu priču ispripovidaje, kad oće da se gosti riše (riješe gostiju)? Znamo da to ni tako, a tako im more s kojim gostom ispast. Eto, tako je ta sa babom Ankom bilo.

Potlje smo taki priča i sa drugi strana čuli, pa ćemo i nji jedandob (jedan puta) napisat. Al, zanima nas samo jedno, je l’ u Svilaju u crkve još ta slika Svete Apolonije, vriž svete vode objesita? Ako je sklonjita, nek pazi ko j' sklonjijo, pa bijo to i velečasni. Mogla bi baba Anka i njemu stat dolazit i za svog sveca ga priupitat.


Nastavlja se

- 00:05 -

Ukupno Komentara (16)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

06.04.2008., nedjelja

Komentari

NEK SE SPOMINJA I PAMTI!

5.BABINA CICVARA

Vaj post posvećujem našem blogeru RATARU I BEKRIJI

Baba (punica) zetu kobasicu daje,
Evo zete, da mi ljubiš dijete!


Zeta se časti sa najboljim šta more bit: kobasicom, šunjkom, kulinom i misli se da j' to oduvika bila šokačkim zetovima najveća čast. Danas je, al njekad je najveća čast bila pozvat zeta na cicvaru i to ne makar kaku. Cicvara more bit s mlikom, sjerutkom, s mašću i vodom, s maslom, sa kukuruznim brašnom, a zetu se cicvara sa kajmakom (vrhnjem) pravila.

Image Hosted by ImageShack.us

Sikirevci

U Sikirevcima zet je išo babi na cicvaru prve nedilje iza vjenčanja. Dok još ima šta od svadbe za pojest. Ni to tako davno ni pristalo. Još je to vrime svadbe, s tim bi svadba uprav i završila. Išlo se potlje velike mise. Mlada snaša, nako, u misnom ruvu, štofenoj suknje i bluze i šamije zlatom krpanom (svojevrsna „kapa“ bogato urešena zlatovezom, koje nose mlađe udate žene), a zet u anjcugu (odijelu), šlinganoj rubine, kape plišanoj i kaput zagrni. Obavezno je š njima išo đever i đeveruša. To j' brat od mladoženje i sestra, il kogod od prike rodbine, ako je mladoženja jedinac.

Mlada ponese mame i dade milosti u cekeru od šiba, kolače što j' još od svadbe ostalo i naljepšim otarčićem (mali ručnik) ceker (korpa) prikrije.

"Ja sam ceker prikrila krpanim otarčićem, necovi na njem bili prišiti. Slabo je onda šlinge bilo", - kaže snaša Terezija Lučića - Đeda Nikole - "Za Andriju sam se 1951. udala. E, taj se najeo cicvare. Mama u Lugu bila, bilo krava, mlika, kajmaka. Pravila bi se i danas cicvara, al svi mliko u mljekaru pridaju, kad svaki dinar trebaš. Ni cicvara ni jeftina, treba puno kajmaka s tegli nakupit.

Čiča Andrija baš njaki smješica, potvrđiva to, otpi čašicu i požuri prikolicu kukuruza istovarit. Kod Lučića doveo nas njegov prijak Đuro isto Lučića, al Đeda Joze, Čiča Đure Marica udala se, eto, u komšiluk, iz Lučića u Lučića kuću.

Saznasmo da j' i čiča Đuro na babinu cicvaru išo, a i čiča Stjepan komšinice, snaše France Gregoričevića, koju smo kod Lučića zastali.

"Kad zet na cicvaru ide, paradira se selom, jer svi znaje kud je zet krenijo. Kogod će mladog zeta i zafrknit, kazat, a šta ni brkove obrijo kad ide cicvaru kusat? Nisu onda momci i mladi ljudi, ko danas, ćose (bez brkova) bili, pušćali brkove i uzvraćali ji da kumice gleđu", - čiča Đuro će - "Kod babe se na ručak dođe i sve redom jede, pa prodivani kako je svadba protračita (prošla). Njekoja mama i mladu podučuje da svekrve ne zvrnca (prigovara), a njekoja mama i punta (nagovara) mladu, da ni malo na sebe ne da".

"A da ni na sebe dala, ne bi se ni udala!" -našali se snaša Terezija.


Image Hosted by ImageShack.us

Sikirevci – park uz župnu crkvu

Kod babe se cilo odpodne bude, pa i na večere ostane, a onda je zadnje jelo cicvara. A ta se zove zetovska cicvara i vako se pravi, zapisali smo kod Lučića:
Za zetovsku cicvaru treba makar litra kajmaka, a od dvi je još bolja. Treba tri-četiri žlice brašna u kajmak umutit, dvoje jajaca ulupat i malo posolit. Cicvara se peče i muti doka maslo ne pusti, pa se maslo ocidi. Mora se malo i potpeć. Žutila se kod dukat. Cicvara se sa velikom žlicom kusa, a more se i kru u nju umakat. Njeko je njako voljijo.

Potlje te časti, svi su cicvare kusali, kretalo se doma, e, a, sad mama ceker milosti napakuje.

Sutra zeta tentaje (zadirkuju, zafrkavaju), nek brkove obriše, masni mu od babine cicvare.

Cicvara je jaka i krepka rana, a taka mladim zetovima i treba. Zna se i zašto. Eto i pjesme o tom:


Punica me u goste pozvala,
Rajliku (zdjelu) mi cicvare skuvala,
Da sam vjeran, a i kočoperan (živ, vrckav)!


>Image Hosted by ImageShack.us

Sikirevci – kurija župnog ureda

Kad je koji zet priženit, pa se lipo sa babom slaže, kaže se: "Cicvarom ga rani!" - al jednom je zetu i ta babina cicvara dotužila.

Zet vozijo punicu na god (kirvaj) u drugo selo. Kad su u rod došli, osli prvo k mise, pa će na ručak. Al' punica je rekla zetu nek se ničeg ne maša (neka ništa ne uzima), nek svem jelu zabavi, nek kaže da on tog ne volji, kod kuće je jeo, ni gladan. Punica je ćela pokazat kako zet kraj nje dobro živi, ni ničeg željan. Zet punicu poštivo, ta više trpijo, bijo priženit. Bijo pod ženinom suknjom, a i pod punicinom, o-ho! Još to svit kaže: "Ženska ga sprdnja pokrila!"

I zbilja za ručkom zet svem zabavijo, ni tijo niš okusit. Domaćini se čudili, nutkali ga svim i svačim, na kraju ga od šale i cicvarom ponudili. Babinom cicvarom s kajmakom.

Kad su predvečer doma krenili, zet gladan, ljut, stomak mu krulji, pa ošini (udari) konje i vozi, al ne drumom, već sve priko polja, priko slogova. Punica se u sicu sva razlebutila, rastrepala, samo šta ni iz sica ispala, stra je uvatijo. A, zet sve brže ćera i viče: "Neće zet cicvare!", "Neće zet cicvare!" Dodijala (dosadila) mu već ta punicina "dobrota".


Image Hosted by ImageShack.us

Sikirevci – župna crkva Sv. Nikole biskupa

U Sikirevci i danas zetovi idu prve nedilje potlje svadbe punicama, babama. Ide po šestero svita od zetove strane. Cicvara se više ne pravi, premda se kaže da zet ide babi na cicvaru. Morda je koja baba zeta i s "Vegetom" počastila, kad je va pjesma spjevana:

Baba zetu skuvala "Vegetu",
Jedi zete babine "Vegete"!


Sad baba zaboravila priporučit zetu „Uzmi, zete, da mi ljubiš dijete“. Ta zna baba da se od Vegete slabo ljubi. Vo ni reko gospodin Toldi, no ja!


Nastavlja se


- 00:05 -

Ukupno Komentara (17)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

03.04.2008., četvrtak

Komentari

PAPA IVAN PAVAO II. - JEDINSTVENA POVIJESNA FIGURA

Drugog travnja 2005. godine umro je Papa Ivan Pavao II. Stoga u cijelosti donosim moj članak, kojeg sam objavio u časopisu „Republika Hrvatska“ u broju 220 u srpnju 2005. godine


Image Hosted by ImageShack.us


Ivan Pavao II. nikada nije modernoj vjeri u materijalni svijet gurao pod nos pro¬gram Božje vladavine na zemlji, nikakvu klerikalnu teokraciju; on propovijeda kršćanski humanizam, obranu ljudi koji ne žive samo od kruha, propovijeda protiv obeščašćenja čovjeka koji se prodaje ispod svoje vrijednosti.

Ovo razmišljanje nije razmišljanje o istini nego o veličini. Da li je točno što je Papa naučavao o Blaženoj Djevici Mariji ili o organizaciji svjetskog gospodarstva? Na to pitanje ovdje nećemo naći odgovor. Kad autor ne bi bio katolik ne bi se osjećao odgovornim prema dogmama Crkve. No on ih se mora držati ali ne mora protiv njih rebelirati. Papin ga nauk veže ali ne opterećuje. On ga se štoviše doima. No i to što ga se doima može biti krivo. Stoga ostavimo traganje za istinom.

Umjesto toga razmislimo o veličini Ivana Pavla II. On je, kako svak zna, odigrao važnu ulogu u povijesnoj drami našega stoljeća, padu komunizma. U tim su godinama glumci na svjetskoj pozornici, koje se ne može lako zaboraviti, ljudi kao Vaclav Havel i Lech Walesa, koji su karakterom, hrabrošću i energijom prešli mjeru normalne politike. Ipak dvije važne osobe iz tog "komada" nikako se ne mogu zaboraviti. To su Mihael Gorbačov i Papa. Istočni blok ne bi zasigurno ostao vječno, ali da se raspao upravo na pragu osamdesetih godina i to skoro bez prolijevanja krvi, ne bi se dogodilo da Gorbačov nije odustao od upotrebe sile sovjetske armije. To bi se dogodilo i bez poljskog sindikalnog pokreta Solidarnošć, od kojeg je počeo sav nemir toga desetljeća i završio kolapsom sovjetskog imperija. Međutim preduvjet ovoga buđenja koje je zahvatilo čitavo društvo i jednu zemlju "postavilo na glavu" bio je prvi posjet poljskoga Pape svojoj domovini. "Njegovo veliko hodočašće 1979", piše Timothy Garton Ash, kroničar evropske revolucije iz 1989 godine, "probilo je zidove straha i stvorilo onu solidarnost koja je Solidarnošći pripravila put."

Naravno da je utjecaj sovjetskog generalnog sekretara na razvoj situacije bio daleko direktniji i konkretniji od utjecaja Ivana Pavla II.; to je bio utjecaj svjetskog gospodara, a ruku kraljeva je kroz povijest uvijek lakše prepoznati od ruke svećenika i proroka. No veličina Gorbačova bila je na kraju više u "pusti neka ide" nego u "učini nešto"; njegovi planovi, ukoliko je neke i imao, su propali; on nije gradio nego rušio, možda čak samo dozvolio rušenje. Ako su događaji tih godina bili pad komunizma, onda je Gorbačov njihov junak. Ali ako se radi o pobjedi nad komunizmom onda ne smijemo ostati kod bezimenih subjekata kao narodi, sloboda ili tržište, nego moramo govoriti o osobi, o Papi. Njegov izbor značio je povratak skoro zaboravljene srednje Europe na svjetsku pozornicu i u svjetsku politiku, njegova poruka o časti ljudske osobe i o pravima radnika dala je upravo radnicima novi jezik i novu instanciju na koju se mogu opozvati. Njegova vizija o povijesnom jedinstvu kontinenta koji opet mora disati i lijevom i desnom stranom pluća, zapadnom i istočnom, bila je preteča pada berlinskog zida.

Ivan Pavao II. pripada na stranu nemoći i moći, i upravo ga to čini jedinstvenom povijesnom figurom. U njemu nalazimo ponešto od disidenta kao i stratega hladnoga rata, od Vaclava Havela i Ronalda Regena, ispovijest vjere i medijske prezentnosti. Pozornica tih godina sezala je od podruma preko trgova i ulica, masovnih demonstracija pa sve do konferencija na vrhu vladajućih - sam ju je Papa "izmjerio". On je bio glas nijemih, ali istovremeno i državnik - pa čak i star (zvijezda). Time je papinstvu dao novi smisao. Jer u očima nevjernika je kamen spoticanja i kritike uvijek bilo, što je "sluga slugu Božjih", kako se papa Grgur Veliki rado nazivao, htio biti i kralj kraljeva. Ivan Pavao II., koji je posjedovao više moći od svih njegovih poredšasnika zajedno, pokazao je, zbog čega ta moć može biti dobra. On je dao odgovor na legendu o "Velikom inkvizitoru" Dostojevskoga, na optužnicu protiv rimske izdaje, na siromaštvo i bezpomoćnost Isusovu. Ali i na poznato Staljinovo pitanje: "Koliko divizija ima Papa?" U svakom slučaju dovoljno da Staljinovim nasljednicima priušti besane noći.


U ulozi, koju je igrao Ivan Pavao II., svjestan svoga cilja, krajnjeg pobjednika, bilo je nečega nemodernoga. Hans Magnus Enzensberger je u prosincu 1989. "heroje povlačenja" kao istinke heroje toga vremena preokreta veličao, tragično - paradoksne egzekutore po dužnosti generala Jaruzelskog kao i sekularnu figuru prinudnog upravitelja Mihaila Gorbačova. Kako god je teško i hrabro izboren prevrat iz 1989 godine - kao povratak s krivog puta, kao osobodenje od jedne "iluzije" (Francois Furet), kao ponovna uspostava humane i političke normalizacije, on je ipak istovremeno imao na sebi i nečega od prirodno nužne samokorekture povijesti, koja nije odgovarala niti velikanima niti modernom svijetu. Čak su i najprofiliranijidisidenti kao Havel bili više govornici nego vode svojih naroda, zamjenici, rukovoditelji, eksponenti onog "civil society" u kojem je potlačeno društvo samo naglašavalo svoje životne potrebe.

Papa je naprotiv već čisto izvanjsku perfekciju moći svoje službe držao slobodnu od prisila, kojoj su podvrgnuti kako vladari tako i narodni tribuni a koje i povijesne veličine u klasičnom smislu čine opsoletnim. Papa je još uvijek apsolutni monarh, posljednji pravi suveren. Ivan Pavao II. mogao je vatikansku politiku prema istoku, koja je od šesdesetih godina na liniji normalizacije, postaviti na "realizam", "sitne korake" i "spasiti što se spasiti da", vlastitom rukom stavio ad acta i na njihovo mjesto postavio svoj vlastiti program kalkuliranog izazova komunizmu. I to je bilo još jedno neočekivano opravdanje papinstva, najneobičnije od svih institucija. U "demokratskoj" Crkvi, kako o njoj sanjaju njeni najnapredniji kritičari, jedna takva promjena kursa ne bi bila moguća. Za to je potrebno vrlo individualno, skoro idiosinkratično (od: idio-sinkrazija = preosjetljivost, odvratnost prema nečemu) iskustvo jednoga Poljaka na vrhu katoličanstva - i nemoderni autoritet, da iz tog iskustva kreira politiku svjetske Crkve.


Ako je Ivan Pavao II. kao pobjednik nad komunizmom još jednom "uskrsnuo" povijesne veličine, herojstvo, svijet "muževa, koji čine povijest", onda to vrijedi za tamnu stranu herojstva i za tragiku. Njegova izvanjska preobrazba je simbolična: iz snažnog muškarca nastaje drhtavi duh. Dok se na početku njegovog pontifikata širila potpuno nevatikanska spontanost i neuništivi optimizam, u kasnijim Papinim godinama širi se ugođaj sumraka pomiješan s umornošću i hektikom - izjave, akcije i planovi putovanja, ali puno toga ostaje neobavljeno i neučinkovito. Preko praga milenija Ivan Pavao II. je svoju Crkvu preveo veoma doimljivo; njegovo ispovijedanje grijeha u ime katoličanstva i njegovo putovanje u Izrael ostavili su dubok dojam. No što on vidi u tami budućnosti ostaje neizvjesno. I ovdje neko čudno kolebanje između euforije i magle. Izgleda da Papa očekuje, da se nakon "stoljeća razdvojenosti", između istočne i zapadne Crkve, između katolika i protestanata javlja novo vrijeme - među konfesijama, čak možda među religijama. Onda ga pak potiče vizija totalno sekularnog, bezbožnog, čak možda antikristovskog svijeta, neka apokaliptična perspektiva naznačena u pitanju iz Lukinog Evanđelja: "Kad Sin čovječji opet dođe, da li će na zemlji naći vjeru?"

Dva desetljeća nakon početka svoje misije, deset godina nakon njegovog najvećeg trijumfa, ne vidimo Papu u "ravnovjesju", nego u kontradikciji sa svijetom. U Njemačkoj, u kojoj je još od Luthera i Bismarcka proturimski afekt veoma dubok, Ivan Pavao II. je posebno teško trpio - ne samo po novinama kao "Spiegel" nego i među narodom, pripadnicima vlastite Crkve, kod laika u "Centralnom komitetu njemačkih katolika" pa do biskupske konferencije. Nova evangelizacija Europe, kojoj se Papa nadao poslije 1989., ne provodi se. Pobožni Poljak ostao je sam, još više, on gubi svoj posebni položaj i čini se kao da se uklapa u evropski sekularizacijski trend, u koji se već dugo uklopila Španjolska. U Latinskoj Americi protestantske slobodne crkve osporavaju katolicizam, u Rusiji pravoslavlje nastoji rušiti sve što im miriše na Rim. Kina licencira državni katolicizam vjeran režimu i šikanira protestantizam. Hindu nacionalisti protive se konfesionalnim školama ili bolnicama u Indiji kao agenturama za odvraćanje od "vjere otaca" - dušobrižništvo kao krađa duša. Islamske zemlje niti ne sanjaju o jamčenju vjerskih sloboda. Kršćanstvo je najviše proganjana religija na svijetu; što na zapadu naravno nikoga ne smeta.


Ali konačni front u zadnjoj borbi Ivana Pavla II. je onaj okrenut zapadu, kojeg ne poštuje jer je dekadentan, a ovaj njega smatra čuvarom nekakvog čudnog seksualnog morala i borca apsolutne istine koju ne trpi liberalno, pluralističko društvo. Papa do besvijesti udara po abortusu, razvodu braka i raspadu obitelji, po materijalizmu konzumnog društva i po zamjeni slobode za bezobzirno samo-ostvarenje. Njegov antimodernizam je taj koji ga čini stranim tijelom modernog društva. Njegov antimodernizam izolirao je Ivana Pavla II. nakon slatke pobjede 1989/90 na zapadu. Ali pružao mu je i simpatije čak iz onih pravaca iz kojih prije nikada ne bi očekivali život i radost katoličke Crkve. Na primjer od strane ljevičara. Papa, koji se kao nitko borio protiv komunizma nastavlja njegovu borbu protiv svjetskog kapitalizma. U enciklikama i govorima osuđuje rušilačke moralne i socijalne posljedice neobuzdanog tržišnog gospodarstva. Ivan Pavao II. je izgleda posljednji pravi pacifista; 1990 osudio je Zaljevski rat protiv Iraka i to nediplomatskom jasnoćom, duboko je nepovjerljiv u američku hegemoniju nakon kraja hladnog rata. Njegov otpor protiv umjetnog sprečavanja začeća mu je uz osudu i uvrede podario i odobravanje feministkinja, koje u stalnoj seksualnoj spremnosti žene uz pomoć pilule vide suptilni oblik vladavine muškaraca. Protest Vatikana protiv globalne kontrole rađanja nailazi na odobravanje kod aktivista za treći svijet, koji u planiranju pučanstva vide zapadni imperijalizam. U njihovim očima bogataši bi radije smanjili broj "gostiju za stolom" samo da se ne dira u njihov tanjir, žele smanjiti potrošnju energije, kako bi se i dalje svojim automobilima mogli vozikati kako hoće. Onaj, tko se boji ludila moći i fantazije o uzgoju ljudi neobuzdane biotehnologije, naći će u zaštitniku života Wojtyli konzekventnog i pouzdanog partnera.

Tako je taj naoko anakronični Papa postao i ključnom figurom samoneodlučnosti i samokritike sadašnjosti, kristalizacijskom točkom nelagodnosti našega lijepoga novoga svijeta bespovijestnosti i bezgraničnosti, bezgraničnih mogućnosti. Posljednji veliki konzervativac je ujedno i posljednji veliki buntovnik protiv vladajućih odnosa. Ali, i zato se s njim ne može tako lako izaći na kraj, ovaj vođa opozicije protiv duha vremena nije nekakav mula i guru neke sekte. Kritičar puke globalizacije novca i konzuma na čelu je jedine institucije koja se u globalizaciji lako može nositi s McDonaldom; univerzalizam katoličke Crkve nema ništa s provincijalnim plemenskim razmišljanjem ili nacionalističkim resantimansom protiv srastajućega svijeta.

Papa, koji žigoše bezuvjetni liberalizam, uvijek se zauzima za slobodu vjere i savijesti; nije gazio po ljudskim pravima kao islamisti, nego ih je propagirao kao nijedan europski ili američki političar. Katolička dvojba glede blagoslova vrijednosno neutralnog tržišnog gospodarstva i tehničko znanstvene civilizacije nije neka slijepa oporba protiv zapada, nego plod dugog traganja za ispravnim revnovijesjem vjere i znanja, neba i zemlje, Boga i svijeta. Ivan Pavao II. nikada nije modernoj vjeri u materijalni svijet gurao pod nos program Božje vladavine na zemlji, nikakvu klerikalnu teokraciju; on propovijeda kršćanski humanizam, obranu ljudi koji ne žive samo od kruha, propovijeda protiv obeščašćenja čovjeka koji se prodaje ispod svoje vrijednosti.

Omiljeni Papa mnogih katolika, Ivan Pavao II., pokazao je da kršćanstvo još uvijek može mijenjati tijek povijesti; ono u što su nakon njegovog izbora u jesen 1978. samo poneki vjerovali.

Nakon ovoga hvalospjeva neki bi mogli pomisliti da nisam katolik, jer da baš svi katolici o Papi nemaju ovako dobro mišljenje. Istina je da je on najžešće kritike dobivao iz redova vlastitog stada. Njima prepuštam tužbu, kako je on "restaurirao monarhističko papinstvo i ugušio međucrkvenu debatu". U današnje bi nas vrijeme ipak više trebao zanimati svijet nego uređenje Crkve.

Stoga želim jednostavno potvrditi da je Papa Ivan Pavao II. bio medu najvećim muževima našega vremena.


Image Hosted by ImageShack.us


- 00:05 -

Ukupno Komentara (28)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

02.04.2008., srijeda

Komentari

NEK SE SPOMINJE I PAMTI!

4. ŽUPA, TO JE NJEŠTA VELIKO!


Image Hosted by ImageShack.us

Karta Brodsko – posavske županije


Image Hosted by ImageShack.us

Grb i zastava županije

Zašt su se Brođani upeli da županiju imaje? A? Jer, računaje da jim i pripada, a i korist će od tog kad-tad imat. Moraje (moraju)! Svako to špekulira.
Tako smo već bili napisali, kad na radiju, na 19. studenog (1992.), čusmo, Brod će županiju i dobit. Obri! Skrpali njaku od jedne filijale, u Gradiške. Samo nek je, al županija je, župana ćemo imat, a i županicu. Već svit kopka koja će to osoba bit? A, moraće onda brocka županija i fijaker kupit, da županicu na pijac (tržnicu) vozi, kad zelen kupuje. Taki bi to po pravom red bijo. Županija je trošak, al i velika stvar.


Image Hosted by ImageShack.us

Zgrada županije

Tako je i sa selima. Imat župu, ta to se u nješta veliko računalo. Bit u župe, u Orijovcu, Sibinju, Velikoj Kopanice, il Garčinu, il Svilaju, u Donjim Andrevcima..., bit župljani, cura župljanka, momak župljanin, ta to se računalo sve u bolje, finije, ekstra. Čuli smo kako divane (govore, kažu):

"Udala se iz Stružana u Svilaj, u župu, treća kuća od crkve! Zar more bolja prilika bit?"

Ni važno što j' momak tocav (nije lijep), labrtast (lajavac), andrnjast (neozbiljan), a more i pijanac bit, al je cura u župu sjela, a selo nek se ara (.ebe).


Image Hosted by ImageShack.us

Svilaj

Njekad se poklopi da j' župa i općina, a to je još bolje. Veća prilika. Gledaj, kako se samo sad stali za općinu otimat! Jedni kažu da i groblje i mrtvačnicu imaje, pa jim i rad tog općina pripada. To nas totalno zbunilo, ta treba l' ta općina njiovim živima il mrtvima. Bože ti fala!?

Župne crkve uvik su velike, tri se filijale u njima okrenit mogu. Župne crkve visoki toranj imaje, da ga iz sviju filijala vidiš. Cure su vako pjevale:

Kada vidim svilajački toranj,
Ja Stružane zaboravit moram!

Image Hosted by ImageShack.us

Svilaj – Župna crkva Preslavnog Imena Marijina

U župe je parokija (župski dvor), a u parokije velečasni i njegova kuvarica, kapelan lip ko slika. U općine, opet, bilježnik-notaroš, pisar, bubnjar – tambur (bubanj – ja se još dobro sjećam kada je općinske vijesti, važne za stanovnike, oglašavao tambur. Išao je selom, bubnjao /tamburo/ i gdje se najviše svijeta skupilo tu je pročitao oglas ili naredbu). Pa j' tude pošta, poštar il poštarica. U župe il općine zna i doktor bit, šumari, brkati žandari, financi... Uvik su u župama dva-tri dućana bila, bircuzi (gostionice), pa se pjevalo:

U Garčinu, ko u Segedinu,
Tri dućana, bircuz i kavana!


Pa u velikim župskim selima vatrenke (paromlin) bivale, gateri, jajčari, jajca na kolombar mjerili. Eto, ta sva sila gospode bila, pa se i seljački svit med njima moro oš-neš, gospodit. Al, ne samo to. Kad je Garčin kotar bijo i vaka je pjesma nastala:

U Garčinu kotar i gospoda,
Pa se curi poljubiti zgoda!


Pa kaka je to prednost u župe bit, zašt je curama toliko bilo do župe stalo? To se već i iz vog naprvo vidi, a zapisali smo još i štošta tog. Pa, eto!


Image Hosted by ImageShack.us

Garčin – župna crkva Svetoga Mateja

Cure župljanke uvik bolje mjesto prid oltarom gebira (pripada). Njiov je prvi, drugi, treći red, već koliko ji ima (u Slavoniji su djevojske u crkvi stajale pred olatarom, iza pričesne ograde, u redovima. Najbolje su stajale u prvom redu, a, u pravilu, najbolja pjevačica je bila počimalja, ona je počimala pjevati). I, ne moš nikako prid nji! Onda istom stoje cure iz filijala, il stoje sa strane. Izmed cura iz župe uvik se počimalja bira, prednjača u Velikoj Kopanice kažu. Lipa i iz bogate kuće. Župljanke mogle na pjevanje k velečasnom ić, pa jim velečasni glasove i nasamo isprobavo, samo da šta bolju prednjaču izabere. I, nego! Cure iz filijala to ni moglo dopast.

U Klakaru, u župe, ciglom zidane staze, flastrovane staze kroz selo bile. Lipo do crkve čiste obuće dođeš. Nek su se Bebrinci posprđivali:

U Klakaru zidane su staze,
Kud truljava gospoda prolaze!

Al tako je bilo. Klakarke do crkve sitno koračale, mogle samo na kakoj eravoj (krivoj) cigle gližanj iščašit, a cure iz filijala i bose do župe dolazile.

Vranovke nam vako divanile. Vranovci filijala, Podvinje župa. U crkvu se priko polja išlo, priko Zgonova, ni puta bilo već staza do tomičkog puta, pa kroz kukuruze, il šta se sijalo. Prid nagizdanom, uširoko spremitom i gologlavom curom, onda mama ide i kukuruze razgrće, il žito. Ako je zima i sniga ima, naprvo muški išli i snig prtili, a cure za njima. Do Glogovice bose u ljeto išle, a mama u marami cipele nosila. Na Glogovice noge oprale i ćilimkom (mali ćilim, na kojem su ženske osobe u crkvi klečale) obrisale, il maramom. Pa se curi rubina, il suknja podigne i unteroci, da se šta manje ublati. Pa sve cure velike ambrele (kišobrane) nosile, rad kiše, il da ji sunce manje žge. Kad se ni moglo u Glogovice noge oprat, prale noge kod prve kuće u Podvinju. Tud se curu opet sriktalo, sve na njoj popravilo, da j' cakum-pak, opet bila ko iz kutice. Jer, kitnja se morala pokazat, jer kitnja curu udaje, al ne makar kaka i sva ufuljana (uprljana).

Kad se prid crkvu došlo, a Podvinjke sve se nješta ekstra držale, ko cure župljanke. Mislile da se bolje kite i nose. Kobile se (uobrazile se), odale Placem nikog ne gledajuć. Pa na klupe posjedaje oko crkve, raskokoroše se (rašire se), nema mjesta kraj njija. Tobože Podvinje je nješta veće, a nisu se ni bolje kitile ni bolje udavale, kažu Vranovke. Molim, to su razmišljanja filijalni cura.


Image Hosted by ImageShack.us

Podvinje – kurija župnog dvora

Kupinke, isto tako, svake nedilje šest kilometara bose do župe u Veliku Kopanicu išle. Puvalo-padalo, blato bilo, u crkvu se moralo ić. Rubine se dignu i ajd. U Gorjancima kod Tome Ergotića-Tadijanovog noge je prala, kaže snaša Kata Vuksanovića-Franjina. Njeko - njege, kod Matanovi, kod Stošića i čiste se obuće u crkvu došlo. I Divoševke su isto tako išle, a i Malićanke.

Iz samo va dva primjera vidi se koliko je laglje (lakše) curama iz župa bilo.
Onda, župe su veća i bogatija sela, pa su cure iz župa i veće dukatarke (koje imaju više dukata – zlatnika velikih i malih, koje Slavonke nose pod vratom u redovima), na većoj su čine, pa ma bile na situ i rešetu (biti na situ i rešetu znači, da su bile predmet olajavanja u selu, jer su svašta prošle). Cure iz župa prve stanu i kaku modu terat, a sve gledeć gospoje (gospođe) u selu. Tako su svakake svile, suknje i bluze u seljačku robu došle, pa plisiri, guveriri, reklice, jaknice, tušleta, brenovanje (posebnim ugrijanim željezom su djevojke uređivale kosu), tašne (taške), sandale, cipele s petama, rukavice brez prstiju, lepeze i još mlogo toga, pa je tako prava nošnja stala nestajat i propadat.


A, momci župljani, moramo koju i od njija kazat. Med njima je uvik bilo više linaca, bećara i rasulovića. Tom su bircuzi u župama krivi. Rad tog Slobođani i kažu: "Sibinjci, linci (lijenčine)!", a Biđani: "Garčinci, linci!"

Image Hosted by ImageShack.us

O Bože, oće l' ta županija, morda i Brođane pokvarit?! Linaca već i sad imamo i previše.


Nastavlja se


- 00:05 -

Ukupno Komentara (11)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

 

 

 


< travanj, 2008  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


 

O lipoj, ponosnoj, prkosnoj i bećarskoj Slavoniji i svemu što je ljudsko, ali i Božje

Evo još jednog novog šokačkog bloga:

RATAR I BEKRIJA


Posjetiti lijepi blog novoga blogera:
ŠOKAC GRANIČAR


Posjetiti novi šokački blog - nećete se pokajati, sigurno:
ZLATNI DUKAT







Ja sam samo neizgledna školjka u kojoj se krije biser: SLAVONIJA!

Otišao sam iz Slavonije, ali Slavonija nije iz mene!

„Nije mi bilo suđeno da idem za ovcama, da hvatam ribu u ritovima, da sviram gajde u kolu na mjesečini, da se tučem i opijam po vašarima, da ašikujem s djevojkama po bostanima i salašima, da padam od umornosti kod žetve i rađam djecu kao svoj gazda. Moje građanstvo ostade tek na površini, na odijelu, pa shvaćam jasnije no ikada da sam ostao u duši Šokac i paor…“

A.G.Matoš

Free Website Counter
Free Website Counter

Image Hosted by ImageShack.us


«Šokica je zapravo maneken slavonske prirode.Glava joj u zlatari, u žitnom klasju, ramena u hrastovu lišću, grudi u grozdovima vinove loze, u pasu joj potok, brzac, od pasa do pete livada je puna cvijeća.»
Matko Peić

Image Hosted by ImageShack.us


„Tek kad se rubina nabora niz dva lijepa ženska bedra, tek onda možeš spoznati što znači izraz da je rubina "skitita". Moraš vidjeti žive te grudi, bokove i leđa na koja će doći ornamenti zvani klas, paunovo perje i rastov list! Gledajući povorke u narodnoj nošnji, imaš osjećaj da su livade umarširale u grad, i da ne prolaze momak i djevojka, nego raspupao grm divlje ruže i mlada šljiva u cvatu. Narodna je nošnja ovog kraja kao što su i tijelo i duh čovjeka ...”
Matko Peić



PJESMA SLAVONIJI

Image Hosted by ImageShack.us


Ja sam se rodio u Slavoniji,
gdje zoru radjaju Bosut i Sava,
gdje zemlja miri ko jedra cura,
dok na ruci bećaru spava.

Slavonijo,mila mati moja,
ti imas oči,sjajne,zelene,
od vinograda i žitnih polja
i od tri vode,tije,studene.

Ja sam tvoj sin i ti to znaš,
u meni žive tvoje pustare,
šume i doli,njive orane,
i one pjesme,šokačke,stare.

Gdje god da krenem,gdje god da stignem,
jedna mi slika u duši sija,
zeleno polje,mirisno,rosno,
moj rodni kraj,Slavonija!


Vjekoslava Vukelić

Komentari da/ne?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Design Kenguur 2008

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se