Marketing
PAPA IVAN PAVAO II. - JEDINSTVENA POVIJESNA FIGURA
Ivan Pavao II. nikada nije modernoj vjeri u materijalni svijet gurao pod nos pro¬gram Božje vladavine na zemlji, nikakvu klerikalnu teokraciju; on propovijeda kršćanski humanizam, obranu ljudi koji ne žive samo od kruha, propovijeda protiv obeščašćenja čovjeka koji se prodaje ispod svoje vrijednosti.
Ovo razmišljanje nije razmišljanje o istini nego o veličini. Da li je točno što je Papa naučavao o Blaženoj Djevici Mariji ili o organizaciji svjetskog gospodarstva? Na to pitanje ovdje nećemo naći odgovor. Kad autor ne bi bio katolik ne bi se osjećao odgovornim prema dogmama Crkve. No on ih se mora držati ali ne mora protiv njih rebelirati. Papin ga nauk veže ali ne opterećuje. On ga se štoviše doima. No i to što ga se doima može biti krivo. Stoga ostavimo traganje za istinom.
Umjesto toga razmislimo o veličini Ivana Pavla II. On je, kako svak zna, odigrao važnu ulogu u povijesnoj drami našega stoljeća, padu komunizma. U tim su godinama glumci na svjetskoj pozornici, koje se ne može lako zaboraviti, ljudi kao Vaclav Havel i Lech Walesa, koji su karakterom, hrabrošću i energijom prešli mjeru normalne politike. Ipak dvije važne osobe iz tog "komada" nikako se ne mogu zaboraviti. To su Mihael Gorbačov i Papa. Istočni blok ne bi zasigurno ostao vječno, ali da se raspao upravo na pragu osamdesetih godina i to skoro bez prolijevanja krvi, ne bi se dogodilo da Gorbačov nije odustao od upotrebe sile sovjetske armije. To bi se dogodilo i bez poljskog sindikalnog pokreta Solidarnošć, od kojeg je počeo sav nemir toga desetljeća i završio kolapsom sovjetskog imperija. Međutim preduvjet ovoga buđenja koje je zahvatilo čitavo društvo i jednu zemlju "postavilo na glavu" bio je prvi posjet poljskoga Pape svojoj domovini. "Njegovo veliko hodočašće 1979", piše Timothy Garton Ash, kroničar evropske revolucije iz 1989 godine, "probilo je zidove straha i stvorilo onu solidarnost koja je Solidarnošći pripravila put."
Naravno da je utjecaj sovjetskog generalnog sekretara na razvoj situacije bio daleko direktniji i konkretniji od utjecaja Ivana Pavla II.; to je bio utjecaj svjetskog gospodara, a ruku kraljeva je kroz povijest uvijek lakše prepoznati od ruke svećenika i proroka. No veličina Gorbačova bila je na kraju više u "pusti neka ide" nego u "učini nešto"; njegovi planovi, ukoliko je neke i imao, su propali; on nije gradio nego rušio, možda čak samo dozvolio rušenje. Ako su događaji tih godina bili pad komunizma, onda je Gorbačov njihov junak. Ali ako se radi o pobjedi nad komunizmom onda ne smijemo ostati kod bezimenih subjekata kao narodi, sloboda ili tržište, nego moramo govoriti o osobi, o Papi. Njegov izbor značio je povratak skoro zaboravljene srednje Europe na svjetsku pozornicu i u svjetsku politiku, njegova poruka o časti ljudske osobe i o pravima radnika dala je upravo radnicima novi jezik i novu instanciju na koju se mogu opozvati. Njegova vizija o povijesnom jedinstvu kontinenta koji opet mora disati i lijevom i desnom stranom pluća, zapadnom i istočnom, bila je preteča pada berlinskog zida.
Ivan Pavao II. pripada na stranu nemoći i moći, i upravo ga to čini jedinstvenom povijesnom figurom. U njemu nalazimo ponešto od disidenta kao i stratega hladnoga rata, od Vaclava Havela i Ronalda Regena, ispovijest vjere i medijske prezentnosti. Pozornica tih godina sezala je od podruma preko trgova i ulica, masovnih demonstracija pa sve do konferencija na vrhu vladajućih - sam ju je Papa "izmjerio". On je bio glas nijemih, ali istovremeno i državnik - pa čak i star (zvijezda). Time je papinstvu dao novi smisao. Jer u očima nevjernika je kamen spoticanja i kritike uvijek bilo, što je "sluga slugu Božjih", kako se papa Grgur Veliki rado nazivao, htio biti i kralj kraljeva. Ivan Pavao II., koji je posjedovao više moći od svih njegovih poredšasnika zajedno, pokazao je, zbog čega ta moć može biti dobra. On je dao odgovor na legendu o "Velikom inkvizitoru" Dostojevskoga, na optužnicu protiv rimske izdaje, na siromaštvo i bezpomoćnost Isusovu. Ali i na poznato Staljinovo pitanje: "Koliko divizija ima Papa?" U svakom slučaju dovoljno da Staljinovim nasljednicima priušti besane noći.
U ulozi, koju je igrao Ivan Pavao II., svjestan svoga cilja, krajnjeg pobjednika, bilo je nečega nemodernoga. Hans Magnus Enzensberger je u prosincu 1989. "heroje povlačenja" kao istinke heroje toga vremena preokreta veličao, tragično - paradoksne egzekutore po dužnosti generala Jaruzelskog kao i sekularnu figuru prinudnog upravitelja Mihaila Gorbačova. Kako god je teško i hrabro izboren prevrat iz 1989 godine - kao povratak s krivog puta, kao osobodenje od jedne "iluzije" (Francois Furet), kao ponovna uspostava humane i političke normalizacije, on je ipak istovremeno imao na sebi i nečega od prirodno nužne samokorekture povijesti, koja nije odgovarala niti velikanima niti modernom svijetu. Čak su i najprofiliranijidisidenti kao Havel bili više govornici nego vode svojih naroda, zamjenici, rukovoditelji, eksponenti onog "civil society" u kojem je potlačeno društvo samo naglašavalo svoje životne potrebe.
Papa je naprotiv već čisto izvanjsku perfekciju moći svoje službe držao slobodnu od prisila, kojoj su podvrgnuti kako vladari tako i narodni tribuni a koje i povijesne veličine u klasičnom smislu čine opsoletnim. Papa je još uvijek apsolutni monarh, posljednji pravi suveren. Ivan Pavao II. mogao je vatikansku politiku prema istoku, koja je od šesdesetih godina na liniji normalizacije, postaviti na "realizam", "sitne korake" i "spasiti što se spasiti da", vlastitom rukom stavio ad acta i na njihovo mjesto postavio svoj vlastiti program kalkuliranog izazova komunizmu. I to je bilo još jedno neočekivano opravdanje papinstva, najneobičnije od svih institucija. U "demokratskoj" Crkvi, kako o njoj sanjaju njeni najnapredniji kritičari, jedna takva promjena kursa ne bi bila moguća. Za to je potrebno vrlo individualno, skoro idiosinkratično (od: idio-sinkrazija = preosjetljivost, odvratnost prema nečemu) iskustvo jednoga Poljaka na vrhu katoličanstva - i nemoderni autoritet, da iz tog iskustva kreira politiku svjetske Crkve.
Ako je Ivan Pavao II. kao pobjednik nad komunizmom još jednom "uskrsnuo" povijesne veličine, herojstvo, svijet "muževa, koji čine povijest", onda to vrijedi za tamnu stranu herojstva i za tragiku. Njegova izvanjska preobrazba je simbolična: iz snažnog muškarca nastaje drhtavi duh. Dok se na početku njegovog pontifikata širila potpuno nevatikanska spontanost i neuništivi optimizam, u kasnijim Papinim godinama širi se ugođaj sumraka pomiješan s umornošću i hektikom - izjave, akcije i planovi putovanja, ali puno toga ostaje neobavljeno i neučinkovito. Preko praga milenija Ivan Pavao II. je svoju Crkvu preveo veoma doimljivo; njegovo ispovijedanje grijeha u ime katoličanstva i njegovo putovanje u Izrael ostavili su dubok dojam. No što on vidi u tami budućnosti ostaje neizvjesno. I ovdje neko čudno kolebanje između euforije i magle. Izgleda da Papa očekuje, da se nakon "stoljeća razdvojenosti", između istočne i zapadne Crkve, između katolika i protestanata javlja novo vrijeme - među konfesijama, čak možda među religijama. Onda ga pak potiče vizija totalno sekularnog, bezbožnog, čak možda antikristovskog svijeta, neka apokaliptična perspektiva naznačena u pitanju iz Lukinog Evanđelja: "Kad Sin čovječji opet dođe, da li će na zemlji naći vjeru?"
Dva desetljeća nakon početka svoje misije, deset godina nakon njegovog najvećeg trijumfa, ne vidimo Papu u "ravnovjesju", nego u kontradikciji sa svijetom. U Njemačkoj, u kojoj je još od Luthera i Bismarcka proturimski afekt veoma dubok, Ivan Pavao II. je posebno teško trpio - ne samo po novinama kao "Spiegel" nego i među narodom, pripadnicima vlastite Crkve, kod laika u "Centralnom komitetu njemačkih katolika" pa do biskupske konferencije. Nova evangelizacija Europe, kojoj se Papa nadao poslije 1989., ne provodi se. Pobožni Poljak ostao je sam, još više, on gubi svoj posebni položaj i čini se kao da se uklapa u evropski sekularizacijski trend, u koji se već dugo uklopila Španjolska. U Latinskoj Americi protestantske slobodne crkve osporavaju katolicizam, u Rusiji pravoslavlje nastoji rušiti sve što im miriše na Rim. Kina licencira državni katolicizam vjeran režimu i šikanira protestantizam. Hindu nacionalisti protive se konfesionalnim školama ili bolnicama u Indiji kao agenturama za odvraćanje od "vjere otaca" - dušobrižništvo kao krađa duša. Islamske zemlje niti ne sanjaju o jamčenju vjerskih sloboda. Kršćanstvo je najviše proganjana religija na svijetu; što na zapadu naravno nikoga ne smeta.
Ali konačni front u zadnjoj borbi Ivana Pavla II. je onaj okrenut zapadu, kojeg ne poštuje jer je dekadentan, a ovaj njega smatra čuvarom nekakvog čudnog seksualnog morala i borca apsolutne istine koju ne trpi liberalno, pluralističko društvo. Papa do besvijesti udara po abortusu, razvodu braka i raspadu obitelji, po materijalizmu konzumnog društva i po zamjeni slobode za bezobzirno samo-ostvarenje. Njegov antimodernizam je taj koji ga čini stranim tijelom modernog društva. Njegov antimodernizam izolirao je Ivana Pavla II. nakon slatke pobjede 1989/90 na zapadu. Ali pružao mu je i simpatije čak iz onih pravaca iz kojih prije nikada ne bi očekivali život i radost katoličke Crkve. Na primjer od strane ljevičara. Papa, koji se kao nitko borio protiv komunizma nastavlja njegovu borbu protiv svjetskog kapitalizma. U enciklikama i govorima osuđuje rušilačke moralne i socijalne posljedice neobuzdanog tržišnog gospodarstva. Ivan Pavao II. je izgleda posljednji pravi pacifista; 1990 osudio je Zaljevski rat protiv Iraka i to nediplomatskom jasnoćom, duboko je nepovjerljiv u američku hegemoniju nakon kraja hladnog rata. Njegov otpor protiv umjetnog sprečavanja začeća mu je uz osudu i uvrede podario i odobravanje feministkinja, koje u stalnoj seksualnoj spremnosti žene uz pomoć pilule vide suptilni oblik vladavine muškaraca. Protest Vatikana protiv globalne kontrole rađanja nailazi na odobravanje kod aktivista za treći svijet, koji u planiranju pučanstva vide zapadni imperijalizam. U njihovim očima bogataši bi radije smanjili broj "gostiju za stolom" samo da se ne dira u njihov tanjir, žele smanjiti potrošnju energije, kako bi se i dalje svojim automobilima mogli vozikati kako hoće. Onaj, tko se boji ludila moći i fantazije o uzgoju ljudi neobuzdane biotehnologije, naći će u zaštitniku života Wojtyli konzekventnog i pouzdanog partnera.
Tako je taj naoko anakronični Papa postao i ključnom figurom samoneodlučnosti i samokritike sadašnjosti, kristalizacijskom točkom nelagodnosti našega lijepoga novoga svijeta bespovijestnosti i bezgraničnosti, bezgraničnih mogućnosti. Posljednji veliki konzervativac je ujedno i posljednji veliki buntovnik protiv vladajućih odnosa. Ali, i zato se s njim ne može tako lako izaći na kraj, ovaj vođa opozicije protiv duha vremena nije nekakav mula i guru neke sekte. Kritičar puke globalizacije novca i konzuma na čelu je jedine institucije koja se u globalizaciji lako može nositi s McDonaldom; univerzalizam katoličke Crkve nema ništa s provincijalnim plemenskim razmišljanjem ili nacionalističkim resantimansom protiv srastajućega svijeta.
Papa, koji žigoše bezuvjetni liberalizam, uvijek se zauzima za slobodu vjere i savijesti; nije gazio po ljudskim pravima kao islamisti, nego ih je propagirao kao nijedan europski ili američki političar. Katolička dvojba glede blagoslova vrijednosno neutralnog tržišnog gospodarstva i tehničko znanstvene civilizacije nije neka slijepa oporba protiv zapada, nego plod dugog traganja za ispravnim revnovijesjem vjere i znanja, neba i zemlje, Boga i svijeta. Ivan Pavao II. nikada nije modernoj vjeri u materijalni svijet gurao pod nos program Božje vladavine na zemlji, nikakvu klerikalnu teokraciju; on propovijeda kršćanski humanizam, obranu ljudi koji ne žive samo od kruha, propovijeda protiv obeščašćenja čovjeka koji se prodaje ispod svoje vrijednosti.
Omiljeni Papa mnogih katolika, Ivan Pavao II., pokazao je da kršćanstvo još uvijek može mijenjati tijek povijesti; ono u što su nakon njegovog izbora u jesen 1978. samo poneki vjerovali.
Nakon ovoga hvalospjeva neki bi mogli pomisliti da nisam katolik, jer da baš svi katolici o Papi nemaju ovako dobro mišljenje. Istina je da je on najžešće kritike dobivao iz redova vlastitog stada. Njima prepuštam tužbu, kako je on "restaurirao monarhističko papinstvo i ugušio međucrkvenu debatu". U današnje bi nas vrijeme ipak više trebao zanimati svijet nego uređenje Crkve.
Stoga želim jednostavno potvrditi da je Papa Ivan Pavao II. bio medu najvećim muževima našega vremena.
Post je objavljen 03.04.2008. u 00:05 sati.