Marketing
NEK SE SPOMINJE I PAMTI!
Karta Brodsko – posavske županije
Grb i zastava županije
Zašt su se Brođani upeli da županiju imaje? A? Jer, računaje da jim i pripada, a i korist će od tog kad-tad imat. Moraje (moraju)! Svako to špekulira.
Tako smo već bili napisali, kad na radiju, na 19. studenog (1992.), čusmo, Brod će županiju i dobit. Obri! Skrpali njaku od jedne filijale, u Gradiške. Samo nek je, al županija je, župana ćemo imat, a i županicu. Već svit kopka koja će to osoba bit? A, moraće onda brocka županija i fijaker kupit, da županicu na pijac (tržnicu) vozi, kad zelen kupuje. Taki bi to po pravom red bijo. Županija je trošak, al i velika stvar.
Zgrada županije
Tako je i sa selima. Imat župu, ta to se u nješta veliko računalo. Bit u župe, u Orijovcu, Sibinju, Velikoj Kopanice, il Garčinu, il Svilaju, u Donjim Andrevcima..., bit župljani, cura župljanka, momak župljanin, ta to se računalo sve u bolje, finije, ekstra. Čuli smo kako divane (govore, kažu):
"Udala se iz Stružana u Svilaj, u župu, treća kuća od crkve! Zar more bolja prilika bit?"
Ni važno što j' momak tocav (nije lijep), labrtast (lajavac), andrnjast (neozbiljan), a more i pijanac bit, al je cura u župu sjela, a selo nek se ara (.ebe).
Svilaj
Njekad se poklopi da j' župa i općina, a to je još bolje. Veća prilika. Gledaj, kako se samo sad stali za općinu otimat! Jedni kažu da i groblje i mrtvačnicu imaje, pa jim i rad tog općina pripada. To nas totalno zbunilo, ta treba l' ta općina njiovim živima il mrtvima. Bože ti fala!?
Župne crkve uvik su velike, tri se filijale u njima okrenit mogu. Župne crkve visoki toranj imaje, da ga iz sviju filijala vidiš. Cure su vako pjevale:
Ja Stružane zaboravit moram!
Svilaj – Župna crkva Preslavnog Imena Marijina
U župe je parokija (župski dvor), a u parokije velečasni i njegova kuvarica, kapelan lip ko slika. U općine, opet, bilježnik-notaroš, pisar, bubnjar – tambur (bubanj – ja se još dobro sjećam kada je općinske vijesti, važne za stanovnike, oglašavao tambur. Išao je selom, bubnjao /tamburo/ i gdje se najviše svijeta skupilo tu je pročitao oglas ili naredbu). Pa j' tude pošta, poštar il poštarica. U župe il općine zna i doktor bit, šumari, brkati žandari, financi... Uvik su u župama dva-tri dućana bila, bircuzi (gostionice), pa se pjevalo:
Tri dućana, bircuz i kavana!
Pa u velikim župskim selima vatrenke (paromlin) bivale, gateri, jajčari, jajca na kolombar mjerili. Eto, ta sva sila gospode bila, pa se i seljački svit med njima moro oš-neš, gospodit. Al, ne samo to. Kad je Garčin kotar bijo i vaka je pjesma nastala:
Pa se curi poljubiti zgoda!
Pa kaka je to prednost u župe bit, zašt je curama toliko bilo do župe stalo? To se već i iz vog naprvo vidi, a zapisali smo još i štošta tog. Pa, eto!
Cure župljanke uvik bolje mjesto prid oltarom gebira (pripada). Njiov je prvi, drugi, treći red, već koliko ji ima (u Slavoniji su djevojske u crkvi stajale pred olatarom, iza pričesne ograde, u redovima. Najbolje su stajale u prvom redu, a, u pravilu, najbolja pjevačica je bila počimalja, ona je počimala pjevati). I, ne moš nikako prid nji! Onda istom stoje cure iz filijala, il stoje sa strane. Izmed cura iz župe uvik se počimalja bira, prednjača u Velikoj Kopanice kažu. Lipa i iz bogate kuće. Župljanke mogle na pjevanje k velečasnom ić, pa jim velečasni glasove i nasamo isprobavo, samo da šta bolju prednjaču izabere. I, nego! Cure iz filijala to ni moglo dopast.
U Klakaru, u župe, ciglom zidane staze, flastrovane staze kroz selo bile. Lipo do crkve čiste obuće dođeš. Nek su se Bebrinci posprđivali:
Kud truljava gospoda prolaze!
Al tako je bilo. Klakarke do crkve sitno koračale, mogle samo na kakoj eravoj (krivoj) cigle gližanj iščašit, a cure iz filijala i bose do župe dolazile.
Vranovke nam vako divanile. Vranovci filijala, Podvinje župa. U crkvu se priko polja išlo, priko Zgonova, ni puta bilo već staza do tomičkog puta, pa kroz kukuruze, il šta se sijalo. Prid nagizdanom, uširoko spremitom i gologlavom curom, onda mama ide i kukuruze razgrće, il žito. Ako je zima i sniga ima, naprvo muški išli i snig prtili, a cure za njima. Do Glogovice bose u ljeto išle, a mama u marami cipele nosila. Na Glogovice noge oprale i ćilimkom (mali ćilim, na kojem su ženske osobe u crkvi klečale) obrisale, il maramom. Pa se curi rubina, il suknja podigne i unteroci, da se šta manje ublati. Pa sve cure velike ambrele (kišobrane) nosile, rad kiše, il da ji sunce manje žge. Kad se ni moglo u Glogovice noge oprat, prale noge kod prve kuće u Podvinju. Tud se curu opet sriktalo, sve na njoj popravilo, da j' cakum-pak, opet bila ko iz kutice. Jer, kitnja se morala pokazat, jer kitnja curu udaje, al ne makar kaka i sva ufuljana (uprljana).
Kad se prid crkvu došlo, a Podvinjke sve se nješta ekstra držale, ko cure župljanke. Mislile da se bolje kite i nose. Kobile se (uobrazile se), odale Placem nikog ne gledajuć. Pa na klupe posjedaje oko crkve, raskokoroše se (rašire se), nema mjesta kraj njija. Tobože Podvinje je nješta veće, a nisu se ni bolje kitile ni bolje udavale, kažu Vranovke. Molim, to su razmišljanja filijalni cura.
Podvinje – kurija župnog dvora
Kupinke, isto tako, svake nedilje šest kilometara bose do župe u Veliku Kopanicu išle. Puvalo-padalo, blato bilo, u crkvu se moralo ić. Rubine se dignu i ajd. U Gorjancima kod Tome Ergotića-Tadijanovog noge je prala, kaže snaša Kata Vuksanovića-Franjina. Njeko - njege, kod Matanovi, kod Stošića i čiste se obuće u crkvu došlo. I Divoševke su isto tako išle, a i Malićanke.
Iz samo va dva primjera vidi se koliko je laglje (lakše) curama iz župa bilo.
Onda, župe su veća i bogatija sela, pa su cure iz župa i veće dukatarke (koje imaju više dukata – zlatnika velikih i malih, koje Slavonke nose pod vratom u redovima), na većoj su čine, pa ma bile na situ i rešetu (biti na situ i rešetu znači, da su bile predmet olajavanja u selu, jer su svašta prošle). Cure iz župa prve stanu i kaku modu terat, a sve gledeć gospoje (gospođe) u selu. Tako su svakake svile, suknje i bluze u seljačku robu došle, pa plisiri, guveriri, reklice, jaknice, tušleta, brenovanje (posebnim ugrijanim željezom su djevojke uređivale kosu), tašne (taške), sandale, cipele s petama, rukavice brez prstiju, lepeze i još mlogo toga, pa je tako prava nošnja stala nestajat i propadat.
A, momci župljani, moramo koju i od njija kazat. Med njima je uvik bilo više linaca, bećara i rasulovića. Tom su bircuzi u župama krivi. Rad tog Slobođani i kažu: "Sibinjci, linci (lijenčine)!", a Biđani: "Garčinci, linci!"
O Bože, oće l' ta županija, morda i Brođane pokvarit?! Linaca već i sad imamo i previše.
Post je objavljen 02.04.2008. u 00:05 sati.