subota, 09.02.2008.

...when I thought that this day would never end

Sve je počelo oko 8.30 ujutro.

Naime, tad sam otvorila svoje okice s namjerom da ponovim slovačku književnost iz čega sam ispit imala. Ubrzo sam shvatila da tu kruha baš previše i nema pa sam čekala da jednako lijepe okice napokon otvori i moja ljubav. On je već trebao otići na posao, a ja na ispit ali smo se oko 10 uputili na kavu. Ispit je trebalo položit deset ljudi od kojih je svaki u prosjeku trebao provest unutra pol sata tako da sam imala vremena.

I iako su me zaplašili sa svom silom ljudi koji su pali uspjela sam položit tu slovačku književnost, sa trojkom. Otišla sam s V. i D. na kavu, kolegama. Ta se kava polako pretvorila u pivu da bi se lagano pretvorilo u dogovoru za pijanku na večer. U tom sam trenutku bila zainteresirana za sve, jedini je problem bio što sam se dogovorila za kavu sa dvije blogerice s kojima susret već dogovaram – oho ho ;) Plan je bio da potencijalno i njih dovučem, ali većina kolega je već imala isplaniranu večer pa je to već lagano propadalo.

Došla sam doma kad ono – blogerica br.1 bolesna – u dogovoru sa blogericom br. 2 susret još jednom otpada. I onda se javlja moj naj frend. Idemo na Studio 54, okuplja se ekipa. Sad je već u planu bilo i da će dragi ipak doć do mene navečer, pa rekoh javit ću. Odspavala sam nekih sat vremena, dragi se ipak odlučio otić na čeku (lovačke stvari) pa rekoh idem s njima.

Došla je frendica, koja već jedno tri godine ne živi na kvartu, frend i njegova cura. Plus još brdo standard ekipe koja inače visi u našem bircu. Ali niko više od stare ekipe ko bi išao s nama. Meni je glavna brija bila da ne zakljucam, da se iščagamo ko nekad.

Oko 23h smo se našli s ekipom od frendovog buraza, kojih je fakat bilo, oko 15. Pravi čopor! Meni je to bilo prilično iznenađenje, ali ta ekipa mi je rekla da oni uvijek izlaze tak. Našli smo mjesto u nekoj birtijetini i na kraju nikako da se izvučemo van. Nas četvero nas je napokon oko jedan otišlo, u Mc, pa kao vidjet ćemo razvoj situacije. Ostatak je čuo da je Tvornica puna, nakon nje i Purgeraj pa su se uputili prema centru. Nije im se baš vidio kraj i mi smo se uputili prema doma. Bilo je 1.59 na satu na telki i 2.01 na videu kad sam ušla u svoju sobu. Ovoga dana koji se činio da neće završiti. Dan kada je sve trebalo biti kao prije. Ali nije.

I htjela sam ovaj post završiti nekom kratkom poantom. Ali ne ide. Jer me se neće shvatiti. Drago mi je bilo biti s nekim starim ljudima opet. Ali nije to više bilo to. Nije mi to bio taj đir. A da sam tu večer provela s Njim…možda bi to bila samo još jedna večer. Još jedna večer, kao mnoge koje provodimo zajedno. Ali sad, dok vam ovo pišem on je jedino što mi je potrebno. Osoba koju trebam da bi proslavila današnji dan. Što ne znači da mi Oni i njihovo društvo ništa ne znače. A on negdje valjda čeka fakin divlju svinju….


Ostavit ću vam citat iz knjige slovačkog autora Hronskog iz kojeg sam radila seminar (u vlastitom prijevodu) koji je meni natjerao suze na lice. Glavni lik na kraju spozna svu pozitivu svoje žene, zaljubi se u nju ali ona umire nakon što rodi njihovog sina i on na inju kraj njenog groba ugleda riječi:

Da sam bar malo slutila, da sam prije slutila da ćeš me jednom i voljeti, ne bih ja oslabila do te mjere da bih završila u lijesu. Držala bih se na životu tako uporno, tako tvrdo kao plijesan na kamenu...

Dragi blogići.... voli vas vaša Assi - Ciao!

- 02:32 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

design by Lanna