ponedjeljak, 17.03.2014.

devedeset i sedmi dan

„Možemo li razgovarati o nečem drugom? Dosadila mi je ta tema,“ rekla mi je danas žena koja je nekoć bila djevojčica u istom autobusu što nas je vozio u nepoznato, ali, mada mi je sad poznato, ne želim reći njeno ime.
„Da, naravno.“ rekla sam, a u sebi nadodala: zagrlit ćeš me i sve će biti lakše i podnošljivije mada moja bol neće prestati, a neugodnost i patnja će zaista razdirati moje tijelo.
Zatim smo oko sat vremena uz čaj koji sam opet ja skuhala u njenom stanu.
Brbljale smo o svemu i svačemu, no razgovor bi svako toliko prekinuo njen suhi kašalj.
Kako je vrijeme prolazilo shvaćala sam da je sve razdraženija i jetkija. Ljepljivo sivilo na licu joj se produbilo, a oči joj neprestano pogledavaju zidni sat. Približava se trenutak kad mora uzeti šut pa pomislim da je bolje da je ostavim u njenom carstvu droge.
Zagrli me na vratima i kaže da joj je drago pročavrljati sa mnom. Odgovorim da se volim viđati s njom i u to sam stvarno uvjerena. Unatoč prikrivenih misli što ih ne želim glasno reći i dalje je jedina osoba koju poznam i, osim mog voljenog, pripada mojoj prošlosti. Ponudim joj novac – imala sam tisuću kuna u novčaniku – i primijetila da je raširile oči dok je zurila u tanak snopić crvenih stotica.
Vidim da strašno želi zgrabiti novčanice i zgužvati ih u šaku, ali nešto ju sprječava.
„Ma, ne… hvala Ano. Draga si, ali uzeti od tebe novac je kao štenetu oteti koščicu iz gubice.“
„Je li sigurno nećeš?“ pitam.
„Molim te, skloni novčanik prije nego zbilja uzmem i sutra se osjetim još gore… puno gore.“
Sutra? Da sutra. Već znam da sutra neću doći do nje niti večer provoditi brbljajući s njom uz šalicu čaja jer… jer to što mi je na duši i čitavu moju priča već sam joj rekla pa bi tek dosadno tračale o tom što obje znamo… a i ona mi je sve važno o svom životu ispričala.
Ipak ne mogu prestati misliti o njoj. Činila se krhka. Ne znam koliko još može izdržati prije nego se nepovratno slomi, a i nisam htjela biti svjedok i gledati njen kraj. Kad bih joj samo mogla pomoći. Ali trenutno nisam mogla pomoći ni samoj sebi. Nisam bila u stanju zapovjediti si da provedem mudru odluku: „Napravi od ostatka svog života najbolji dio svog života.“ Moram učiniti nešto drugo i posvetiti se nečem drugom, zar ne? Trebala sam saznati sudbinu svog djeteta otrgnutog mi s njedara…

- 12:37 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2014  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2014 (19)
Veljača 2014 (28)
Siječanj 2014 (31)
Prosinac 2013 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se