„Možemo li razgovarati o nečem drugom? Dosadila mi je ta tema,“ rekla mi je danas žena koja je nekoć bila djevojčica u istom autobusu što nas je vozio u nepoznato, ali, mada mi je sad poznato, ne želim reći njeno ime.
„Da, naravno.“ rekla sam, a u sebi nadodala: zagrlit ćeš me i sve će biti lakše i podnošljivije mada moja bol neće prestati, a neugodnost i patnja će zaista razdirati moje tijelo.
Zatim smo oko sat vremena uz čaj koji sam opet ja skuhala u njenom stanu.
Brbljale smo o svemu i svačemu, no razgovor bi svako toliko prekinuo njen suhi kašalj.
Kako je vrijeme prolazilo shvaćala sam da je sve razdraženija i jetkija. Ljepljivo sivilo na licu joj se produbilo, a oči joj neprestano pogledavaju zidni sat. Približava se trenutak kad mora uzeti šut pa pomislim da je bolje da je ostavim u njenom carstvu droge.
Zagrli me na vratima i kaže da joj je drago pročavrljati sa mnom. Odgovorim da se volim viđati s njom i u to sam stvarno uvjerena. Unatoč prikrivenih misli što ih ne želim glasno reći i dalje je jedina osoba koju poznam i, osim mog voljenog, pripada mojoj prošlosti. Ponudim joj novac – imala sam tisuću kuna u novčaniku – i primijetila da je raširile oči dok je zurila u tanak snopić crvenih stotica.
Vidim da strašno želi zgrabiti novčanice i zgužvati ih u šaku, ali nešto ju sprječava.
„Ma, ne… hvala Ano. Draga si, ali uzeti od tebe novac je kao štenetu oteti koščicu iz gubice.“
„Je li sigurno nećeš?“ pitam.
„Molim te, skloni novčanik prije nego zbilja uzmem i sutra se osjetim još gore… puno gore.“
Sutra? Da sutra. Već znam da sutra neću doći do nje niti večer provoditi brbljajući s njom uz šalicu čaja jer… jer to što mi je na duši i čitavu moju priča već sam joj rekla pa bi tek dosadno tračale o tom što obje znamo… a i ona mi je sve važno o svom životu ispričala.
Ipak ne mogu prestati misliti o njoj. Činila se krhka. Ne znam koliko još može izdržati prije nego se nepovratno slomi, a i nisam htjela biti svjedok i gledati njen kraj. Kad bih joj samo mogla pomoći. Ali trenutno nisam mogla pomoći ni samoj sebi. Nisam bila u stanju zapovjediti si da provedem mudru odluku: „Napravi od ostatka svog života najbolji dio svog života.“ Moram učiniti nešto drugo i posvetiti se nečem drugom, zar ne? Trebala sam saznati sudbinu svog djeteta otrgnutog mi s njedara…
Post je objavljen 17.03.2014. u 12:37 sati.