ponedjeljak, 03.03.2014.

osamdeset i treći dan

Želja za nestajanjem – jer sve kad-tad iščezne – silno truje nagon za životom.
Kad naiđu sjećanja pravit ću se da nisam tu.
U protoku vremena, dah mi se gasi, a ja kopnim. Sumrak me obavija mnoštvom sjena.
Ljepota je trn u oku promatrača.
U svemu vidim prolaznost pa sam spremna da me mine poriv čim pronađem mog uzničara. Obzirom da sam svjesna da je sve postojeće, a istovremeno nije privid – jer uza svu žar u duši ne utječe na posljedice – htjela sam da se to dogodi. Ali sve se odvija svojim tijekom.
Istrenirala sam se na životnim greškama i toliko ih usavršila da se pitam ako su to uopće bile životne pogreške?
Potreba da ostvarimo vlastitu zamisao, ma koliko bila besmislena, pokreče nas istom silinom kakvom golema ljubav uzdiže iznad prirode smrti. Činilo mi se da srce šapuće da to vrijedi truda.
Nikada se nr treba toliko zaokupiti preživljavanjem da se zaboravi život ..
Stvarnost mi izmiče jer ne sudjelujem u njoj. Zatomljene suze nisu se okamenile u teški vapaj zbog ovozemaljskih jada. Umirale su u meni, razočarane neučinkovitošću zanosa.
Ljubaznost u riječima stvara povjerenje u razmišljanju, stvara dubine u davanju, stvara ljubav...
O, zašto li ja u vremenu nižem samo poraze?
Osjećaji prvo udare na srce, pa na glavu, pa na život. Sistemsko uništenje ako ih ne obuzdaš.
Znači li to da su suze u niski oko mog vrata perle na brojalici molitvi od čistog neuspjeha?
Ali postoje neke zvijezde koje sjaje toliko da ih vidim i danju.
Trebala sam biti strpljivija. Rasipala sam očekivanja, a mog uzničara nigdje.
Taj neugodan trenutak kada kao da mi netko pokazuje nešto stvarno smiješno makar ja ne mislim da je to uopće smiješno…
Opet čitavu večer tumaram ulicama pa narednu večer sjednem za šank uz šalicu čaja.
Protiv ovog današnjeg dana, magle, kiše, sivila… ovako pored šanka…
Ništa se ne događa zahvaljujući očekivanju. Ni priroda ne bi izgledala poželjno da nema naših osmjeha. Ako dušu zaključamo u tamnicu vlastitog srca i ako prigušimo osjetila – stabla će prestati pupati. Duša njeguje privide na kojima joj stvarnost zavidi.
I brod je siguran u luci, ali to nije ono za što su brodovi namjenjeni..
Svijet njeguje preobrazbu naše samoće kad na nj izađe. Boga je stvorilo obožavanje Boga, a to je krajolike prometnulo u sjenu pobožnosti. Zbog isijavanja težnji naših bića i nebo je bljeđe od zemlje, a čari postojanja napajaju se svirkom duša dok slušamo glazbu zvijezda kao trublju na dnu ponora. Tijekom života dijelila sam ljubav, a da nikad nije postala manja.
Ponekad je bolje ostaviti nedosanjane snove koji se ne mogu ostvariti i pokušati naći drugi…
Kad bi oni koje volim otišli i ja nisam znala gdje su, moja bi ih duša oplakivala.
Ostvarenje slijedi borbu, slijedi napor iza kojega slijedi još naporniji rad. On ne dolazi prije.
Nikada nisam bila ravnodušna na ovom svijetu. Zato i klizim u njegovu prazninu.
SMS-poruka mog voljenog:
„Možda nisam najbolji ali jesam…“

- 13:35 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2014  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2014 (19)
Veljača 2014 (28)
Siječanj 2014 (31)
Prosinac 2013 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.