Želja za nestajanjem – jer sve kad-tad iščezne – silno truje nagon za životom.
Kad naiđu sjećanja pravit ću se da nisam tu.
U protoku vremena, dah mi se gasi, a ja kopnim. Sumrak me obavija mnoštvom sjena.
Ljepota je trn u oku promatrača.
U svemu vidim prolaznost pa sam spremna da me mine poriv čim pronađem mog uzničara. Obzirom da sam svjesna da je sve postojeće, a istovremeno nije privid – jer uza svu žar u duši ne utječe na posljedice – htjela sam da se to dogodi. Ali sve se odvija svojim tijekom.
Istrenirala sam se na životnim greškama i toliko ih usavršila da se pitam ako su to uopće bile životne pogreške?
Potreba da ostvarimo vlastitu zamisao, ma koliko bila besmislena, pokreče nas istom silinom kakvom golema ljubav uzdiže iznad prirode smrti. Činilo mi se da srce šapuće da to vrijedi truda.
Nikada se nr treba toliko zaokupiti preživljavanjem da se zaboravi život ..
Stvarnost mi izmiče jer ne sudjelujem u njoj. Zatomljene suze nisu se okamenile u teški vapaj zbog ovozemaljskih jada. Umirale su u meni, razočarane neučinkovitošću zanosa.
Ljubaznost u riječima stvara povjerenje u razmišljanju, stvara dubine u davanju, stvara ljubav...
O, zašto li ja u vremenu nižem samo poraze?
Osjećaji prvo udare na srce, pa na glavu, pa na život. Sistemsko uništenje ako ih ne obuzdaš.
Znači li to da su suze u niski oko mog vrata perle na brojalici molitvi od čistog neuspjeha?
Ali postoje neke zvijezde koje sjaje toliko da ih vidim i danju.
Trebala sam biti strpljivija. Rasipala sam očekivanja, a mog uzničara nigdje.
Taj neugodan trenutak kada kao da mi netko pokazuje nešto stvarno smiješno makar ja ne mislim da je to uopće smiješno…
Opet čitavu večer tumaram ulicama pa narednu večer sjednem za šank uz šalicu čaja.
Protiv ovog današnjeg dana, magle, kiše, sivila… ovako pored šanka…
Ništa se ne događa zahvaljujući očekivanju. Ni priroda ne bi izgledala poželjno da nema naših osmjeha. Ako dušu zaključamo u tamnicu vlastitog srca i ako prigušimo osjetila – stabla će prestati pupati. Duša njeguje privide na kojima joj stvarnost zavidi.
I brod je siguran u luci, ali to nije ono za što su brodovi namjenjeni..
Svijet njeguje preobrazbu naše samoće kad na nj izađe. Boga je stvorilo obožavanje Boga, a to je krajolike prometnulo u sjenu pobožnosti. Zbog isijavanja težnji naših bića i nebo je bljeđe od zemlje, a čari postojanja napajaju se svirkom duša dok slušamo glazbu zvijezda kao trublju na dnu ponora. Tijekom života dijelila sam ljubav, a da nikad nije postala manja.
Ponekad je bolje ostaviti nedosanjane snove koji se ne mogu ostvariti i pokušati naći drugi…
Kad bi oni koje volim otišli i ja nisam znala gdje su, moja bi ih duša oplakivala.
Ostvarenje slijedi borbu, slijedi napor iza kojega slijedi još naporniji rad. On ne dolazi prije.
Nikada nisam bila ravnodušna na ovom svijetu. Zato i klizim u njegovu prazninu.
SMS-poruka mog voljenog:
„Možda nisam najbolji ali jesam…“
Post je objavljen 03.03.2014. u 13:35 sati.