utorak, 18.02.2014.

sedamdeseti dan

Sjećam se odlaska iz kuće gdje smo ja i voljeni moj savili gnijezdo, trenutka u kom se osvrćem tražeći na katu što bih još mogla ponijeti?
Nisam pesimista, samo sam realista. A to je u ovom slučaju jedno te isto.
Ruksak je poluprazan. Iz ormara vadim haljinu i lakirane cipele s visokom petom – dvije najljepše stvari što posjedujem. Cipele još uvijek mirišu na kožu.
I što god odjenula, ništa ne može sakriti.
Zatim silazim. Dok izlazim iz kuće u pratnji golobradog mladića. Čeka u kuhinji.
Osmjehni se neprijatelju onda kada te najviše povredi, povjerovat će da si neuništiv. Odustat će. Ah, kada bi barem bilo tako.
Osjećam da mi je upravo život ispraznio od običnih i normalnih sadržaja.
Život klizi kroz prste i samo jedan tren pa je budućnost iza nas.
Dvorište se polako natrpava. Žene sjede na kovčezima, putnim torbama i vrećicama na brzinu natrpanim. Pedesetak. Neke u naručju drže malu djecu. Uglavnom su mlađe. Desetak je cura koje još nisu završile srednju školu.
Jedina što osjećam je strah jer znam da će nebo odjednom, bilo kad, pasti mi na glavu
Na vratima mog dvorišta je stražar s automatom i dva redenika preko prsiju. Svaki čas briše znoj s čela. Petnaestak naoružanih stražara raspoređenih u grupicama po dvoje-troje razasuto je duž ograde. Nekoliko u maskirnoj vojničkoj odori, a ostali u civilu. Piju rakiju iz boce što kruže iz ruke u ruku.
Ništa je pod kontrolom.
Prepoznam dvojcu iz susjedstva. Jedan domahne.
Nedostajanje preplavljuje čitavo moje biće i guši me
Ili mi se to učinilo jer se mladić uputio ka njemu pa okrenuo i rukom pozvao da im priđem.
Usred nekih prisjećanja poželim da mi odjednom u misli upadne krdo zombija i pojede uspomene ili svejedno, mogu se i potući sa tim zombijima jer tobože branim ta svoja sjećanja, samo neka se promijeni tema za razmišljanje. Ali neće.
Opažam da je ponosan jer se druži s opasnim odraslim muškarcima.
Svi smo mi nekada čekali neku poruku za koju smo znali da nikada neće stići..
Pred drugim muškarcima obraća mi se grubo. Gas mu je dublji, kako i priliči nekom tko naređuje. Kaže mi da zato jer je to dvorište moje kuće ja trebam paziti na druge žene.
„Kako paziti, što to znači?“ pitam.
„Pa tako da sve uđu u autobus, a ne da se neka sakrije,“ veli gladeći pušku.
Zanemarujem prijetnju. Već se počinjem isključivati, već počinje šutnja u koju ću uskoro utonuti baš kao i stado žena satjeranih u dvorište moje kuće. Dogodilo mi se tada po prvi put ono što će mi se događati ponekad: da budem potpuno prazna i ništa ne osjećam – ni ljubav ni mržnju ni strah, – ništa. Da sam šuplja, prava pustinja!

- 14:20 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.