Sjećam se odlaska iz kuće gdje smo ja i voljeni moj savili gnijezdo, trenutka u kom se osvrćem tražeći na katu što bih još mogla ponijeti?
Nisam pesimista, samo sam realista. A to je u ovom slučaju jedno te isto.
Ruksak je poluprazan. Iz ormara vadim haljinu i lakirane cipele s visokom petom – dvije najljepše stvari što posjedujem. Cipele još uvijek mirišu na kožu.
I što god odjenula, ništa ne može sakriti.
Zatim silazim. Dok izlazim iz kuće u pratnji golobradog mladića. Čeka u kuhinji.
Osmjehni se neprijatelju onda kada te najviše povredi, povjerovat će da si neuništiv. Odustat će. Ah, kada bi barem bilo tako.
Osjećam da mi je upravo život ispraznio od običnih i normalnih sadržaja.
Život klizi kroz prste i samo jedan tren pa je budućnost iza nas.
Dvorište se polako natrpava. Žene sjede na kovčezima, putnim torbama i vrećicama na brzinu natrpanim. Pedesetak. Neke u naručju drže malu djecu. Uglavnom su mlađe. Desetak je cura koje još nisu završile srednju školu.
Jedina što osjećam je strah jer znam da će nebo odjednom, bilo kad, pasti mi na glavu
Na vratima mog dvorišta je stražar s automatom i dva redenika preko prsiju. Svaki čas briše znoj s čela. Petnaestak naoružanih stražara raspoređenih u grupicama po dvoje-troje razasuto je duž ograde. Nekoliko u maskirnoj vojničkoj odori, a ostali u civilu. Piju rakiju iz boce što kruže iz ruke u ruku.
Ništa je pod kontrolom.
Prepoznam dvojcu iz susjedstva. Jedan domahne.
Nedostajanje preplavljuje čitavo moje biće i guši me
Ili mi se to učinilo jer se mladić uputio ka njemu pa okrenuo i rukom pozvao da im priđem.
Usred nekih prisjećanja poželim da mi odjednom u misli upadne krdo zombija i pojede uspomene ili svejedno, mogu se i potući sa tim zombijima jer tobože branim ta svoja sjećanja, samo neka se promijeni tema za razmišljanje. Ali neće.
Opažam da je ponosan jer se druži s opasnim odraslim muškarcima.
Svi smo mi nekada čekali neku poruku za koju smo znali da nikada neće stići..
Pred drugim muškarcima obraća mi se grubo. Gas mu je dublji, kako i priliči nekom tko naređuje. Kaže mi da zato jer je to dvorište moje kuće ja trebam paziti na druge žene.
„Kako paziti, što to znači?“ pitam.
„Pa tako da sve uđu u autobus, a ne da se neka sakrije,“ veli gladeći pušku.
Zanemarujem prijetnju. Već se počinjem isključivati, već počinje šutnja u koju ću uskoro utonuti baš kao i stado žena satjeranih u dvorište moje kuće. Dogodilo mi se tada po prvi put ono što će mi se događati ponekad: da budem potpuno prazna i ništa ne osjećam – ni ljubav ni mržnju ni strah, – ništa. Da sam šuplja, prava pustinja!
Post je objavljen 18.02.2014. u 14:20 sati.