subota, 15.02.2014.

šezdeset i sedmi dan

A i danas ću trošiti ono što se nema, jer život je takav.
Kad sam oko pet sati u kasno poslijepodne ušla u onaj ozloglašeni lokal i ispred sebe ugledala šalicu toplog čaja nije se dogodilo ništa novo ako zanemarim prisjećanje na čavrljanja uz čaj u pet poslijepodne u susjedstvu iz drugačijih, sretnih vremena.
Podsjećam se na već zaboravljene stvari. Zapravo kao da se nastavilo stanje od neki dan.
Neki meni nepoznati dašak, neka klica nečeg što sam slutila, a nisam je ni htjela ni dozivala i zapravo sam potiskivala znajući da je dojam kakav god prožima tek utisak i privid – ali i klijanje života.
Da li sam se stidjela života?
Pustite me da ne znam, ja imam pravo na to
Divno je kako čovjek uvijek pronalazi način da se budi i tješi za loše stanje svoje duše.
I uvijek se trudim pamtiti samo lijepo, takva sam žena. Kažem, trudim se, ne i da mi uspijeva
Očevidno, uvijek postoji način da se, kao što i ja to činim, nedužno čavrlja sama sa sobom na čaju u pet poslijepodne…
A to što sad mrziš prežganu juhu i palentu sa mlijekom ne znači da si dama i da imaš prefinjen ukus nego da te to podsjeća na vrijeme kad si bila gladna…
Isti trenutak ponovo me prođe drhtaj kajanja kakav sam osjetila prisjetivši se riječi izrečenih voljenom kada sam ugledala njegovo ispaćeno tijelo: „Jednako te, zauvijek ljubim i jedino je važno što smo zajedno,“
To nije bila potpuna istina, ali niti laž to ako kažem da nikada ništa više neće biti kao prije to bi moglo ponešto objasniti.
Ja ga nisam prestala ljubiti, ali za ljubav je potrebno puno više od 'volim te'.
Ipak postoje ljudi koje jednostavno voliš tek tako. Ni zbog čega posebno. I lijepo ti je od same pomisli da oni postoje…
Kada sam se u bezazlenom solilokviju na poslijepodnevnoj sjedjeljci pored šanka u polumraku gotovo prazne prostorije bezuspješno nastojala osloboditi krivnje odnekud je doprla svirka. Kad ti pucaju osjećaji dokrajči te pjesmama.
Ne prestajem vjerovati u čuda.
Htjela sam pronaći spas u šalici čaja. I nadala sam se da će da će stvarnost na mene zaboraviti u tim trenucima. Ali nije. Ostala je tu. U meni. Bolna i teška.
U njoj sam mogla naslutiti sve one uspomene koje prethode.
Legende nastanu pa iščeznu. Tako će i to.
Zašto sam se ipak stalno vračala tužnim mislima?
Zašto mi se duša briga nakupila, a ništa mi se dogodilo nije, živa sam i zdrava?
Možda je razlog poriv koji se zove životni nagon, ali svakako i radi navike.
U nedostatku hrabrosti izgovori su uvijek najbolje rešenje.
Što se skriva u prešućivanju onih koji ne misle?
Ponavljanje obrazaca je pravilo ponašanja živih bića.
Ni ja nisam mogla izbjeći te sam počela bacati površne poglede na zbivanja te sam kao kroz neku maglu jedva razabirala obrise. Ali, iščezavanje nije bila namjerno.
Znate onu sortu koja se izmiče čim se pojavi problem i pravi se nevina. Hoću reći da ne mogu biti od te vrste govana. Ja, što sam izvana naizgled mirnija, iznutra sam nemirnija.
Negdje pred mojim očima stalno je treperio naum koji me je ovamo doveo; saznati istinu o sinu kojeg sam rodila. I svjesna sam da dnu boce je vrh tuge pa zurim u šalicu vrućeg čaja i prozirni oblak pare koji se puši nije nudilo ni odgovor ni stanje duševnog mira ni neobjašnjivog kajanja. I nisam naviknuta da tražim lagodnosti i predah da se time zadovoljim.
SMS poruka mog voljenog:
„Pripadaš mi po duši.“

- 09:15 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.