srijeda, 05.02.2014.
pedeset i sedmi dan
Ako ne možete biti zahvalni onom što imate budite barem zahvalni za to od čega ste pobjegli.
Ali gdje se sakriti od beskonačnog, učinkovitog, upornog uništavanja i istrebljenja?
I unatoč tomu što kroz život upoznajemo dvije vrste ljudi: one koji te ispune i oni koji vas prazne, guše, uništavaju… ali na kraju obima zahvaljujemo to što su nam pomogli da budemo to što jesmo.
Strah od pakla!?
Strah ne obuzdava buduće nedaće, on uništava današnju mir.
Bila sam premorena od granatiranja, od dana provedenih u podrumu, drhteći za život.
Postoje ti neki dani kada sami u sebi, u svojoj nutrini trebate napraviti svoje vlastito sunce da izroni u osvit zore….
Obuzeta očajem, zasitila sam se vlastite neokaljanosti, trpeljivosti i neuzvraćenih udaraca pa sam taj izvor svoje nepokretnosti promatrala s mržnjom i odbojnošću…
Za sve izgubljene osjećaje čovjek stekne neke druge.
Pa kad već srce poklekne pred tolikim razaranjem, a misao ustukne pred prostodušnom neučinkovitošću svijeta – da li postoji izlaz iz okrutnosti stvarnog svijeta?
Njegovog ustrojstva o opstanku jačeg što ubija svaku dušu ako je rađa nesiguran izmaštaj.
Svaki ožiljak ima priču. Nemojte se bojati to reći.
To jutro, kad konačno nekim čudom prestane preobrazba u zlo, najprije začujem glasove.
Govorim o istome onom jutru što završava odlaskom autobusa, odvezena sam iz prvog kruga pakla u drugi gdje dotad razumljive stvari odjednom postaju nerazumljive, ja tuđe vlasništvo, a moje tijelo stroj za zadovoljavanje tuđih potreba.
Gdje više ne postojim. Rastačem se. Izmičem poimanju. Zbilji…
Mada nikada ne treba odustati od ničega. I mada se čuda događaju svakog dana.
Još u polusnu čujem muške glasove, psovke, dovikivanje.
Ali nikad ne treba ništa tražiti na silu. Samo neka bude. Ako je suđeno da bude, to će i biti.
Otvaram oči. Promatram bijeli zastor na prozoru. Leluja na povjetarcu. Vijori poput zastave predaje. Plaho dotiče zid spavaće sobe. Obojen je u žućkastu boju breskve što smo odabrali ja i voljeni moj kad smo se vjenčali pa uselili u svoj novi dom, kuću iz predgrađa Vukovara.
Ipak ponekad moraš izgubiti poneku bitku da pobijediš u ratu za život.
To mi za trenutak vrati samopouzdanje, ali povjetarac koji ulazi kroz prozor napinje zastor kao jedro na čamcu spremnom da me povede nekamo i donosi čudne, strane glasove…
Svjesna sam da sve je sve s čime se suočimo moglo biti drugačije, ali se ništa nije moglo promijeniti u trenucima suočavanja...
I ne treba moliti za jednostavan život, treba moliti za snagu da izdržimo težak.
Na trešnji u susjednom dvorištu cvrkut ptica prigušuje buku.
Nikad ne dopustite da radi onog što se događa u stvarnosti zaboravite ono zbog čega morate biti zahvalni istoj toj zbilji.
Ako ustanem i izvirim kroz prozor vidjet ću odakle dopru glasovi, tko su ljudi koji prolaze ulicom u praskozorje. Načas ponovno utonem u san nadajući se da će me mimoići i uminuti buka. Možda sve što se vani događa i nije povezano sa mnom?
Tajna sreće je ustvari prihvaćanje svake okolnost onakvom kakva ona jest, – umjesto zamišljanja onoga što smatramo da treba biti, – a zatim stvaranje najbolje od njega.
SMS mog voljenog:
„Kad riječi zadrhte, uzdah progovori.“
- 09:19 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
Opis bloga
Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...
(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.
