Ako ne možete biti zahvalni onom što imate budite barem zahvalni za to od čega ste pobjegli.
Ali gdje se sakriti od beskonačnog, učinkovitog, upornog uništavanja i istrebljenja?
I unatoč tomu što kroz život upoznajemo dvije vrste ljudi: one koji te ispune i oni koji vas prazne, guše, uništavaju… ali na kraju obima zahvaljujemo to što su nam pomogli da budemo to što jesmo.
Strah od pakla!?
Strah ne obuzdava buduće nedaće, on uništava današnju mir.
Bila sam premorena od granatiranja, od dana provedenih u podrumu, drhteći za život.
Postoje ti neki dani kada sami u sebi, u svojoj nutrini trebate napraviti svoje vlastito sunce da izroni u osvit zore….
Obuzeta očajem, zasitila sam se vlastite neokaljanosti, trpeljivosti i neuzvraćenih udaraca pa sam taj izvor svoje nepokretnosti promatrala s mržnjom i odbojnošću…
Za sve izgubljene osjećaje čovjek stekne neke druge.
Pa kad već srce poklekne pred tolikim razaranjem, a misao ustukne pred prostodušnom neučinkovitošću svijeta – da li postoji izlaz iz okrutnosti stvarnog svijeta?
Njegovog ustrojstva o opstanku jačeg što ubija svaku dušu ako je rađa nesiguran izmaštaj.
Svaki ožiljak ima priču. Nemojte se bojati to reći.
To jutro, kad konačno nekim čudom prestane preobrazba u zlo, najprije začujem glasove.
Govorim o istome onom jutru što završava odlaskom autobusa, odvezena sam iz prvog kruga pakla u drugi gdje dotad razumljive stvari odjednom postaju nerazumljive, ja tuđe vlasništvo, a moje tijelo stroj za zadovoljavanje tuđih potreba.
Gdje više ne postojim. Rastačem se. Izmičem poimanju. Zbilji…
Mada nikada ne treba odustati od ničega. I mada se čuda događaju svakog dana.
Još u polusnu čujem muške glasove, psovke, dovikivanje.
Ali nikad ne treba ništa tražiti na silu. Samo neka bude. Ako je suđeno da bude, to će i biti.
Otvaram oči. Promatram bijeli zastor na prozoru. Leluja na povjetarcu. Vijori poput zastave predaje. Plaho dotiče zid spavaće sobe. Obojen je u žućkastu boju breskve što smo odabrali ja i voljeni moj kad smo se vjenčali pa uselili u svoj novi dom, kuću iz predgrađa Vukovara.
Ipak ponekad moraš izgubiti poneku bitku da pobijediš u ratu za život.
To mi za trenutak vrati samopouzdanje, ali povjetarac koji ulazi kroz prozor napinje zastor kao jedro na čamcu spremnom da me povede nekamo i donosi čudne, strane glasove…
Svjesna sam da sve je sve s čime se suočimo moglo biti drugačije, ali se ništa nije moglo promijeniti u trenucima suočavanja...
I ne treba moliti za jednostavan život, treba moliti za snagu da izdržimo težak.
Na trešnji u susjednom dvorištu cvrkut ptica prigušuje buku.
Nikad ne dopustite da radi onog što se događa u stvarnosti zaboravite ono zbog čega morate biti zahvalni istoj toj zbilji.
Ako ustanem i izvirim kroz prozor vidjet ću odakle dopru glasovi, tko su ljudi koji prolaze ulicom u praskozorje. Načas ponovno utonem u san nadajući se da će me mimoići i uminuti buka. Možda sve što se vani događa i nije povezano sa mnom?
Tajna sreće je ustvari prihvaćanje svake okolnost onakvom kakva ona jest, – umjesto zamišljanja onoga što smatramo da treba biti, – a zatim stvaranje najbolje od njega.
SMS mog voljenog:
„Kad riječi zadrhte, uzdah progovori.“
Post je objavljen 05.02.2014. u 09:19 sati.