utorak, 17.12.2013.

Duga gusjenica crno lakiranih bokova polako se izvlači iz čahure

Šest. Broj objavljenih postova, dan za danom, izbjegavam priznati i obmanjujem. Bog je stvorio svijet u šest dana, a sedmog se odmarao, ali meni nije šest dana bilo dovoljno za otkriti pravi jad, ako se to može tako reći, istinsku žalopojku koja me tišti. Ipak, ako je Andrea smogla snagu i objelodanila svoju patnju i ja ću moći.
Duga gusjenica crno lakiranih bokova polako se izvlači iz čahure.
Ovo više nije sanjarenje. Ovo nisu erotske maštarije. Ovo je sedmi dan u kom se rasplinjuje sumračna mješavina laži i izbjegavanje prave istine. Ovo je dan iskrene ispovjedi o stvarnoj tuzi koju nosim u srcu. Ovo je trenutak u kom će noćni leptir raširiti krila i započeti putovanje u bespuće moje nutrine crnom stazom obasjanom tamnom mračnom ili zlokobnom stranom Mjeseca dok raste s uštapom, a iščezava mlađakom dok se blještavi mjesec puni…
Onaj novi život što slutim da se javio u mojoj utrobi dozvalo je opet ružno sjećanje.
Prizvalo je snoviđenje, viziju prošlosti, noćnu moru što me dugo već progoni.
Već više od dvadeset godina.
Kao što u komentaru prošlog posta bloger-ica 'malo ti malo ja' reče:
„…Ništa bolje od autoironije. Vrlo često je rabim od kad sam shvatila da ne mogu spasiti
svijet. Lakše je ako se sama sebi izrugujem.“
Samo meni je navlačenje takve šminke služilo da zaboravim novorođenče.
Već prošlo je više od dva desetljeća i još uvijek ga jednako promatram odozgo.
Sa stropa. Kao da sam lampa.
Golo tijelo. Posve mirno.
Položeno na leđa. Na plahti. Raširenih ruku i nogu kao da se predaje.
Spava i u snu mljacka sićušnim usnama. Brzo pomiče oči ispod providnih kapaka.
Ima duge, tamne trepavice i gustu, još slijepljenu kosu.
Diše ubrzano, ali pravilno. Zbog udisaja mu se trbuščić pomiče gore-dolje. Gore-dolje titra pupak s ostatkom pupkovine što je još do maločas povezivala naša tijela. Podrhtava i komadić gaze i nekako prekriva spolovilo da ne vidim je li dječačić ili curica.
Suha koža oko koljena i u naborima vrata gotovo je ljubičasta.
Stopala mu nepomična i strše u zrak. Kad ih gledam čini mi se kao da su lutkina. Beživotna.
Gledam prstiće s pravim malim noktima. Vidim glavu okrenutu na stranu i…
I odjednom kao da me nevidljiva dugačka i rastezljiva nit povlači natrag i usisava u tijelo što leži na drugom krevetu u sobi pokraj ove gdje su mi iz utrobe iščupali dijete.
Moje dijete. Tek sam ga rodila, a nikad vidjela.
Jedino, ponovno i ponovno i ponovo u mom snoviđenju.
Neviđeno i bezimeno, malo biće koje je nakon devet mjeseci izašlo u svijet, a ja, majka, nisam ga ni pogledala ni uzela u ruke. Nisu mi dozvolili dodirnuti to malo stvorenje.
Ni spol mu ne znam, a nisam ga privila na grudi… Na grudi?
„Da, uz svoje grudi,“ prošaputah odjednom probuđena u sadašnjosti pa nastavim u mislima:
Toliko sam često činila taj nesvjesni pokret i, u svojim praznim rukama, prigrlila prazninu pa mi se sad već čini da su mi ga otrgli sa njedara. Kad bih ga barem jednom stvarno dotaknula.
Kada bih ga odista samo jednom nježno dodirnula to bi bilo kao kad nađeš odbačeno mače.
Sve dok ga ne podigneš sa zemlje gdje se skutrio pored tvojih nogu, ti nemaš ništa s njim.
Čim ga uzmeš u ruke, čim ga prihvatiš i privineš uza se postane tvoj...

- 09:44 -

Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  prosinac, 2013 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Ožujak 2014 (19)
Veljača 2014 (28)
Siječanj 2014 (31)
Prosinac 2013 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.