Vapaj uspaljenog diletanta

13.01.2013., nedjelja

Dazed and confused

Još jedan dan na planetu,
jedna mačka,
jedna žena,
jedan čovjek,
i ja.

Subota je zadimljena.

Usporeni na kauču,
na ekranu žuto žito.
Svira meni nepoznat mjuz.

Igramo se nepoznatim molekulama,
sastojci su nepoznati,
ishod relativan.

Spušteni
vibriramo iza ponoći.

Svi smo down,
dobro nam je tako.

Da nas ovce vide,
rekli bi da smo pomaknuti od svijeta.
Koja ironija od svijeta,
Njegovog Veličanstva Sjebanosti.

Jebo te, ženo, posao,
Ja bi da si tu.

- 01:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.01.2012., utorak

Flashback

Sat nakrivljen u pijesku iza oseke
pod povećalom sunce se probija.
Figure…
San
umočen u samostojeće čarape,
s halterima.
Nestvarno,
kao da je Dali osobno,
naslikao mačku.
Odlučio sam srcem,
dao otkaz u kazalištu,
da se utopim u kreposti…
U ruci pridržavam čašu,
s drugom cigaretu,
vrat mi pod rukom
i u kosi prsti.
Obično četvrtkom
nadmašimo uobičajene levele,
u čarapama se smijemo lošem ukusu
izmišljajući nove pokrete.
Čašama uzdižemo očito
komuniciramo kemijom,
pogledi su podcijenjeni.

- 20:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Tamo gdje sam bio kad sam postao

Ove godine sve se mijenja.
Isti puni mjesec
i isto more,
pod kućom u kojoj sam rođen.
Nove su kuće,
katovi se izdaju za devize,
meni crno vino
s godinama klizi bolje.
Nema razloga za negodovanje,
Žaliti se nije fer.
Tri stare palme
bude sjetu,
na bezbrižne dane
izgubljenog vremena.
Sve se promijenilo,
najviše moji pokreti.
Spor i mudar
analitičan,
sad bi da ti pričam,
da ti kažem kako je bilo.
U očima je sve zapisano,
najviše ti.

- 20:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.07.2009., subota

TUGA S JUGA: Legalizirana prostitucija na hrvatski način

Sri, 11/07/2007 - 14:16 — Drugi film

Stječe se dojam da policija ponekad svjesno ignorira problem, jer su ti, svakim danom sve brojniji, Go – Go klubovi često jedina mjesta gdje se turisti u njihovim gradovima i mjestima uz obalu mogu zabaviti, i što je puno važnije - potrošiti. Hrvatski političari izbjegavaju javno govoriti o prostituciji. Lakše je, i politički puno mudrije šutjeti. Bilo bi sve to divno i krasno da ne postoji kvaka, da ti naši Go – Go klubovi nisu sve češće pogoni s preciznim mehanizmima za organiziranu pljačku turista na najprizemnije načine.

***

Mlada Splićanka pohvalila se nekidan na televiziji kod Hloverke da je za tri mjeseca zaradila 100 tisuća kuna. Cura je umjetnica koja se bavi egzotičnim plesom na štangi, da ne kažem striptizeta, a proslavilo je prijavljivanje policiji gazde noćnog kluba u kojem se svlačila, uz optužbu da ju je pod prijetnjom otkaza silio da se seksa s mušterijom. Dala je otkaz i otišla u drugi klub što joj po svemu sudeći nije predstavljalo nikakav problem jer danas se takvi klubovi otvaraju na svakom uglu, otprilike u onoj mjeri kako su se sredinom devedesetih na sve strane otvarali saloni za masažu.

Igrom slučaja, svojedobno sam nekoliko mjeseci živio dva kata iznad jednog takvog kluba u privatnoj kući na Črnomercu. Bilo je to davno, na prvoj godini faksa, ali dobro se sjećam da se ukućani nisu pretjerano trudili sakriti svoju pravu djelatnost jer je u toj rupi sve mirisalo na ševu, a i cure su se ponašale totalno slobodno. Gotovo baš kao i danas u noćnim klubovima sa striptiz programom, jer je javna tajna da se u tim više ili manje ekskluzivnim prostorima naveliko upražnjavaju seksualne usluge. Konačno, po prvi put otkako se javnost s velikim zanimanjem bavi tom temom posljednjih mjeseci, to je javno na televiziji priznala i sama Splićanka koja je u Hloverkinoj emisiji bez puno suzdržavanja izjavila da mnoge cure to rade, a mnogim gazdama je prostitucija glavni izvor prihoda. A ne plaćaju nikakav porez.

Riječ je o sofisticiranoj prostituciji na hrvatski način, 100 posto domaćem proizvodu koji će i ovoga ljeta u mnogim gradovima biti jedina alternativa katastrofalnoj turističkoj ponudi po kojoj smo poznati jer nikako da shvatimo kako sunce, more i krasote, sami po sebi ni penzionere više ne mogu zadovoljiti.

I bilo bi sve to divno i krasno da ne postoji kvaka, da ti naši Go – Go klubovi nisu sve češće pogoni s preciznim mehanizmima za organiziranu pljačku turista na najprizemnije načine, pa umjesto da goste privlače, tjeraju ih da se više nikad u Hrvatsku ne vrate. Svako malo po novinama čitamo o incidentima u noćim klubovima gdje gostima uvaljuju nepostojeće račune s bolesnim iznosima, gorile iz osiguranja nekome razbiju glavu i slične divote jer svaki se tipični hrvatski gazda lokala koji drži do sebe, želi obogatiti preko noći. Pod svaku cijenu, makar prvog naivčinu s dubljim džepom najperverznije "izradio".

Neki dan su dva norveška turista tako prijavili policiji kako su umalo dobili batine u vodičkom klubu Princess gdje mlade Rumunjke i Ukrajinke doslovno imaju umjetnički status jer su prijavljene kao egzotične plesačice koje sve od reda pripadaju umjetničkim cehovskim udruženjima u svojim zemljama. Norvežani su policiji rekli da su se pred zatvaranje, kad su dobili račun za cugu i nekoliko različitih "lap dance" predstava, požalili na iznos od bahatih 35.470 kuna, ali ih je osoblje grubo stisnulo, a šef smjene, dok su psovke vrcale, zgrabio jednome od njih novčanik i "ispeglao" njegovu VISA karticu na puni iznos. Priča je, usput kazano, završila netipično jer je nejasno zašto su Norvežani tek ujutro prijavili "zločin" i kako to da je slip računa uredno potpisan, ali to nije ni bitno s obzirom da je svakim danom sve više sličnih slučajeva, samo s puno težim posljedicama što čini problem itekako ozbiljnim.

Mada, sudeći po cijenama, u dalmatinskim "kažinima" dvojici Norvežana ili bilo kome drugome ne mora biti pretjerano teško spičkati jednu godišnju hrvatsku radničku plaću, najčešće mušterija potroši samo manji dio, a ostatak nadomjesti pokvareno osoblje, objasnili su mi policijski stručnjaci. Njihova lopovska rabota krajnje je jednostavna. Nadarenim curama ionako je zadatak oblijetati mušterije i navoditi ih da troše što više, a kad alkohol učini svoje i stari se prdonje napale kao pubertetlije, prestaju pratiti što tko pije i u kojoj mjeri. Kasnije cure u vrhunski razrađenoj prljavoj igri donose i odnose prazne boce šampanjaca ili tobože pijuckaju najskuplje koktele, a u prigodno ukrašenim čašama zapravo najčešće bude samo bezvezni sok. Uvježbani konobari procjenjuju koliko mogu izvući, ispituju situaciju i sukladno procjeni oderu žrtvu. Evidentno, ponekad pretjeraju, krivo procjene gosta pa bude pizdarija, pa to onda završi u novinama, ali najčešće ipak profitiraju. Kako i neće kad je malo domaće pivo tamo najmanje 40 kuna. Kokteli su prosječno po sto kuna, šampanjci od nekoliko stotina do 60.000 kuna, a selekcija gostiju vrši se već na vratima jer ne može svatko unutra.

Što se ševe tiče, svi gazde će se na sve kleti da u njihovoj "butigi" kurvanja nema i da upravo oni rigorozno nadgledaju cure kako ne bi koja prešla granicu. Prijeđe li je, slijedi momentalno otkaz i deportacija negdje na slavenski istok odakle je došla, reći će vam. Jer njihove su cure umjetnice, a ne kurve. Baš! Ovisno od kluba do kluba, prostornim mogućnostima i drugim specifičnostima, neki od plaćenog seksa preporučuju unutra samo "jednostavnije zahvate", primjerice felatio, ali za cjelonoćnu zabavu ipak obično nude adekvatan prostor koji osigurava kuća, jasno, po unaprijed definiranom cjeniku. Osim plesanja i skidanja do kraja, u svim je klubovima legitimno plesanje u krilu što se odvija u diskreciji separea iza crvenih plišanih zavjesa gdje ovisno o želji mušterije, ali i maštovitosti mladih "umjetnica", cure mogu zaraditi fine ekstra svote. Kako bilo, i ovoga ljeta imat će pune ruke posla. I ne samo ruke jer je u Hrvatskoj prostitucija očito uspostavila standard koji neće biti lako urušiti. Policija sumnja, imaju često i puno više od osnovane sumnje, ali svjesni su da će teško dokazati nezakonite radnje u toj igri za koju je potrebno dvoje, a oboje imaju puno razloga za šutnju. Tim gore po represivni aparat i to što u to carstvo seksa za pare zalazi posebna, skupa klijentela, i lokalne face koje često nisu daleko od lokalne izvršne (na šibenskom području obvezno s desnim predznakom – navečer u javnu kuću, ujutro na ispovijed) i pravosudne vlasti. I najvažnije, stječe se dojam da policija ponekad svjesno ignorira problem, jer su svjesni da su ti, svakim danom sve brojniji, Go – Go klubovi često jedina mjesta gdje se turisti u njihovim gradovima i mjestima uz obalu mogu zabaviti, i što je puno važnije - potrošiti. Uostalom, njihovo postojanje, pa tako i kršenje brda zakona od prodaje ljubavi do rada stranaca na crno, omogućila je država nedorečenim zakonima punim rupa. Hrvatski političari izbjegavaju javno govoriti o prostituciji. Lakše je, i politički puno mudrije šutjeti. U licemjernom društvu koje bi se jebalo, ali da ne uđe.


- 17:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Hrvatski pederi iživljavaju se nad homoseksualcima

Sri, 25/07/2007 - 12:46 — Drugi film

Svaki put kad se u Hrvatskoj povede rasprava o pederima, obavezno odnekud ispliva ime aktualnog predsjednika Vlade, kojeg posljednjih godina češće nazivaju pederom nego dobricu Ćiru Blaževića. Češće, ali neusporedivo tiše... Hrvatska je puna pedera, a pritom uopće ne mislim na homoseksualce. Mnogi se krajnje pederski ophode prema ovoj državi i narodu, a onda se iskaljuju na homoseksualcima.

***

Prošlog tjedna provjeravao sam za novine u kojima radim koliko su istinite tvrdnje da homoseksualci masovno posjećuju Dalmaciju koja postaje istinskom oazom gay turizma i iznenadio se koliko masovno strane turističke agencije i specijalizirani gay web portali reklamiraju Dalmaciju kao raj za homo svijet. Posebno me iznenadilo da upravo moja Šibensko – kninska županija nudi takvim gostima čak tri ekskluzivne, ali tajne plaže i u detalj opisuju kako ih pronaći po sistemu – ideš do table XY pa onda trideset koraka od prve masline gdje skrećeš lijevo, a kad poslije 200 metara dođeš do dva identična bora - pogledaj dolje i sigurno ćeš naići na desetak frajera golih ko od majke rođenih, a željnih da ti omoguće provod snova… Hm, zvuči kao jeftini pornić. I to gay pornić..

No, dobro. Bombardiran novim, neočekivanim spoznajama, zapitao sam se gdje ja to živim kad pojma nemam što mi se u dvorištu događa? Stvarno sam ostao paf jer svoj okoliš ne doživljavam pretjerano liberalnim, ali morao sam povjerovati da je tako kad su Amerikanci tako toplo preporučili homoseksualcima ljetovanje uz provod na posebnim i do najsitnijeg detalja opisanim gay nudističkim plažama blizu Primoštena, Murtera, Solarisa i Pirovca. Sve to bez velikih ograda i posebnih poziva na oprez.

Ipak, ruku na srce, iako nemam ništa protiv homoseksualaca, ta friendly atmosfera ne zvuči mi pretjerano realno jer imam osjećaj da su pederi, uz možda još Srbe, ovdje i dalje najblaže rečeno nemila i nedraga populacija. S obzirom da većina ljudi kod nas ipak gleda na te stvari iz poprilično desnog kuta, pravo je čudo da nitko na hvarskoj plaži Jerolim, dubrovačkim nudističkim oazama i drugim novootkrivenim homo hit destinacijama po Dalmaciji nije dobio po sebi zbog romantičnih pogleda na isti spol. Možda pretjerujem, i opečen bezbroj puta lažnom nadom u liberalnije sutra jednostavno ne kužim da su desetljeća organiziranog turizma učinili svoje pa ljudima više nije važno tko im dolazi, dok god ostavljaju svoje šolde, ali onda opet, ako malo bolje razmislim, ipak mi se čini da većina privatnih iznajmljivača soba i apartmana po malim mistima ne bi tek tako pustili u kuću pedere… Ha, tko zna!

I PEDERI SU BRANILI HRVATSKU

U svakom slučaju, suzdržat ću se i zaključiti - gadna je to tema, gadna i kontradiktorna. Jer kako drukčije prihvatiti da konzervativna Dalmacija raširenih ruku prihvaća gay klijentelu dok u urbanom Zagrebu ljude drukčije seksualne orijentacije dočekuju Molotovljevim koktelima ili im razbijaju glave po cesti? U principu, nikad mi nije bilo jasno što to toliko uspaljuje ljude kad su homoseksualci u pitanju, da se na noge dižu čak i braniteljske udruge? Koga se vraga javljaju? I što uopće misle da brane? Kao da, na kraju krajeva i pederi nisu branili Hrvatsku. Jer, tko kaže da i njih nije bilo u rovovima kad, po nekim procjenama, možda i 10 posto građana ove zemlje više voli ševiti pripadnike istog spola? Znam da se pravim Englez, da postavljam naivna pitanja i da se u svom, valjda samo sebi shvatljivom sarkazmu prenemažem do boli utopijom, ali živcira me ova općenacionalna hajka na pedere dok na puno perverznije načine državu jebu na sve strane lažni moralisti, dušobrižnici svih boja i oblika, kao i razni drugi veliki Hrvati, prekaljeni vjernici i ostali jebivjetri.

Svaki put kad se u Hrvatskoj povede rasprava o pederima, obavezno odnekud ispliva ime aktualnog predsjednika Vlade, kojeg posljednjih godina češće nazivaju pederom nego dobricu Ćiru Blaževića. Češće, ali neusporedivo tiše. Grobarski tiho jer glasno ga zovu gayem samo na internet forumima gdje se nitko ne predstavlja svojim imenom, nego se skrivaju iza bizarnih cyber imena. A masu je tih foruma, baš sam prošao domaći cyberspace uzduž i poprijeko i nagledao se stupidnih komentara. A uživo, izvan mreže, na ulici, po kafićima, u saborskim hodnicima, rade to potiho, gotovo bezglasno, kao da samo pomiču usne, a od glasa ne izlazi niti šapat. Ali uvijek na kraju netko namigne, onako neslužbeno, kao… I iz pete izvuče: jebiga, gazda je peder, što se može, tako je. Mora biti kad svi govore o tome. Ali o tome se ne govori. Jer on je ipak gazda. Uvijek, dakle, samo između redaka, nedorečeno, tek toliko da ga se bocne.

Tako je bilo i nedavno, tijekom zagrebačkog Gay Pridea kad je jedan od organizatora, neki mlađahni dečko u emisiji kod Hloverke rekao među ostalim, da su na Pride zvali i premijera. Da, zvali smo ga, a on dobro zna zašto smo ga zvali… I tu je stalo. Dečko je svoje rekao. Koga briga što je ostao nedorečen… Niti je Hloverka postavljala daljnja pitanja, niti je itko to od nje očekivao, niti se ovaj trudio obrazlagati svoju upadicu. Nije Hloverka naivna, pa da se razboli od sindroma Arsen Oremović (nisam siguran jesam li i ja cijepljen).

GAZDA VOLI DEČKE

Tako je to uvijek kad je o toj temi riječ. Pitam se jedino kako bi bilo da je premijer član, preciznije - premijer neke druge stranke, da se nalazi s obratne strane, da je, recimo, pozicioniran lijevo? U tom bi slučaju vjerojatno bilo više prostora za upljuvke na račun njegove navodne neprihvatljive seksualne orijentacije. Glavni politički protivnici HDZ-a ne mogu i da žele, pa čak ni "podzemno" prozivati premijera zbog seksualnih sklonosti kad su to građanske stranke kojima načela brane prozivati ikoga zbog seksualnog ukusa. Da je obratno, da se šuška da dečke vole Milanović ili Čačić (Friščića ne mogu zamisliti u tom filmu), nema sumnje da bi to bila glavna tema već odavno, jer bi u podrumima HDZ-a njihovi ljudi u crnom iskonstruirali temu do temelja i plasirali kroz kontrolirane medije mnoge sočne homo detalje o nestašnom gazdi i njegovoj ljubavi prema dečkićima. Pa bile one istinite ili ne. Kao da je to bitno u hrvatskoj politici! Zapravo je čudno da ta tema nije još početkom "dvijetisućitih" eksplodirala, jer tada je maher za manipulaciju medijima Pašalić imao jako puno razloga napakostiti velikom šefu pod čiju se čizmu nikad nije dao. (Ne, nisam mislio na S&M kontekst čizme, vi perverznjaci jedni!)

Koliko se sjećam, barba Ive je samo jednom javno progovorio o toj temi. Bilo je to svojedobno kod Aleksandra Stankovića kad je poznati voditelj oprezno načeo temu tražeći njegovo mišljenje o gay okupljanjima, a Sanader mu je odgovorio da nema nikakvo mišljenje o tome, ni kao predsjednik Vlade, niti kao običan građanin, pojedinac. Kazao je da su aluzije o njegovoj homoseksualnoj orijentaciji došle iz desničarskih krugova, onih koje je kasnije izbacio iz HDZ-a, a napali su ga s tim jer mu ništa drugo nisu mogli spakirati. Nisam udbaš, nisam muljao u privatizaciji, a mnogi su u to vrijeme pikirali na mjesto šefa HDZ-a, pa prema tome, mogao sam i gore proći, rekao je tada u emisiji prvi hadezeovac. Na daljnje pitanje bi li nekog od hrvatskih političara diskreditiralo da javno prizna da je gay, Sanader je odgovorio da ne zna, jer da eto, nikad o tome nije razmišljao. Kao da je to tema za jednu ozbiljnu stranku, eh!

JURČIĆ U HOMO SITUACIJI

A da se neki političar okuraži i stvarno, evo, recimo, baš pred izbore u studenom, javno deklarira kao gay? Najebo bi 'ko žut, koliko god Amerikanci proglašavali Hrvatsku vrhunskom gay turističkom destinacijom u kojoj polako nadolaze neki novi vjetrovi, s tolerantnijom klimom i liberalnijom atmosferom. Još će puno sezona proći prije nego što građani promijene svoj tvrdi stav prema onima koji više vole isti spol. Iako su, tvrde stručnjaci, često protiv toga baš oni koji u dubini duše imaju problema s vlastitom seksualnom orijentacijom. Žestoko napadaju jer su nesigurni i vode neuredni seksualni život, ali o tome neka sude znanstvenici.

Ja laik, mogao bih recimo pokušati zamisliti kako bi se u "homo situaciji" snašao Ljubo Jurčić, kandidat za premijera trenutačno po anketama najjače stranke u Hrvatskoj. Jer stranka koja se glasno zalaže za pravo "biti drukčiji i ne suditi drugačijemu", nudi ovoga puta za lidera dokazanog konzervativca koji po svoj prilici osobno manje blagonaklono gleda na gay svijet, nego jedan Sanader. Može Sanader svojim biračima pričati što god želi, ali daleko je on od klasičnog hrvatskog tradicionalista. Sigurno mu nije bilo lako u izrazito religioznoj obitelji pokraj brata svećenika dilati erotiku dok je osamdesetih godina prošlog stoljeća živio u inozemstvu. A od prodaje fotki s golim tetama je živio, i to dobro živio, pa je i sam bivši glasnogovornik Vlade Maček često znao reći da je šef upravo u to zlatno doba trgovine erotskim sličicama Startu zaradio za prve skupe satove. Prema tome, Sanader osobno vjerojatno ne bi trebao imati većih problema s prihvaćanjem neuobičajenog pogleda na seksualnost, mada to nikad neće smjeti priznati pred biračima jer među njima bi u najboljem slučaju jedan od deset rado linčovao kojeg pedera. Zato će Sanader pred svojim biračkim tijelom u jednom Drnišu, po gospićkim selima i u drugim utvrdama HDZ-a, za svaki slučaj s guštom u obraćanju narodu verbalno nagaziti na sve te "božje izrode", "greške prirode" i posebno svemira, kako su to obrazložili svojedobno u Saboru najviši umovi hadezea.

HRVATSKA JE PUNA PEDERA

Dok će Jurčić upravo suprotno, zbog visokih društvenih, civilizacijskih dosega SDP-a biti prisiljen s osmijehom mahati ljudima na vrhu Gay Pride kolone, a osobno se vjerojatno gnušati homoseksualaca i s rođacima koji čine temelj desne glasačke mašinerije sprdati se s tim "nakazama" kojima je majčica priroda uvalila zajeb.

Gadna je to tema, gadna i kontradiktorna, ponovit ću se u nedostatku pameti za bolji epilog. Hrvatska je puna pedera, a ja pritom uopće ne mislim na homoseksualce. Mnogi se krajnje pederski ophode prema ovoj državi i narodu, a onda se iskaljuju na homoseksualcima. Vjerojatno nije najpametniji potez paradiranje gradom zbog dokazivanja svoje seksualne orijentacije, ali u ovoj fazi razvoja hrvatskog društva to je valjda neizbježno. Još će dugo vremena homoseksualci biti nepravedno nepoželjni u političkom, a skoro i svakom drugom javnom životu, osim možda arta, estrade i popa. Društvu će, gle apsurda, i dalje prihvatljiviji biti zlostavljači supruga, ratni zločinci s poželjnim obilježjem na uniformi i ratni profiteri koji su trliš devedesetih zamijenili skupim odijelima i kravatama. Ako ništa drugo, raduje me što se ta tema ne koristi češće u dnevnoj politici za diskvalifikaciju političkih protivnika, barem ne među timovima u A klasi što dokazuje i izlizani slučaj premijera. Glede B i C klase, ha, pa bilo bi krajnje naivno za očekivati da politički biseri tipa Ante Kovačević neće upravo na tome graditi svu svoju političku spiku.

- 17:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

TUGA S JUGA: Narod je neizlječiv

Pet, 31/08/2007 - 16:28 — Drugi film

Posebno je ovoga ljeta premijer gazio po svojoj 9. izbornoj jedinici koja glasi za jaku utvrdu HDZ-a, ali s vremena na vrijeme ipak zastrani, pa njezini birači znaju promijeniti ustaljenu praksu i kazniti svoje idole. Sve nešto Sanadera trta da bi se baš to moglo dogoditi ove godine. Je Dalmacija fjakasta, a konkretno 9. izborna jedinica i skrojena tako da ZNA SE tko izvuče na izborima najviše, al' Dalmacija je i dišpet. A diš većeg dišpeta od glasanja za one kontra, za krive. Zna to stari dobro, ipak je to njegov metalitet pa je povukao ovoga ljeta od sv. Vlahe do sv. Duje i najveće svetinje Hajduka.

Nije mala stvar biti gradonačelnikom jednog od četiri najveća grada u Hrvatskoj, ali kad se radi o Osijeku, to mora da je pakleno iskustvo čak i za "velikog" političara kao što je Anto Đapić. Za razliku od Zagreba, Splita i Rijeke, taj je grad rat proživio u izravnoj opasnosti, a gle ironije, umjesto da zato njime godinama vlada neki karizmatični ratnik agresivac, jedno dugo razdoblje prva je gradska fotelja bila rezervirana za blagog Zlatka Kramarića, liberala, urbanog lika poniklog iz pop kulture kojeg ne možeš zamisliti, recimo, na koncertima Thompsona.

Anto Đapić ovih dana prisilno odstupa. Tuđom voljom, dakako. Veli da mu je bivši prijatelj Glavaš koji je i dalje institucionalno smješten, zabio nož u leđa, da ga je ostavio na cjedilu, njega koji je jedini držao Glavaševu stranu sve ono vrijeme kad je za osječkog ratnika s mračnom biografijom bilo najgušće. Glavašev HDSSB formira vlast bez Đapićevih pravaša, a s "reformiranim komunistima", seljacima, narodnjacima… i jasno, s Kramarićem. Nema veze što je to neprincipijelna koalicija (kao da drukčija uopće postoji), opravdavaju se političari iz Osijeka pa nazivaju svoj brak iz koristi lokalnom tehničkom vladom. To je termin koji se koristi kad se grupe različitih svjetonazora ili ideologija udružuju radi osobnih interesa, a nekako moraju pred biračima opravdati to udruživanje. Nije to ni prvi, a bogme ni zadnji put da se zbog "viših interesa" gaze načela i ideologija koja okuplja političke stranke. Uvijek u takvim situacijama glavni protagonisti poručuju da imaju na to pravo jer lokalna politička razina nije kao ona nacionalna. Na lokalnoj vladaju drukčija pravila. Od stranačkih načela puno je važnija takozvana komunalna problematika i ona je ta koja odlučuje, zbog nje se bez problema može udružiti pas s mačkom, jing s jangom, jabuka s kruškom, pa ona po logici stvari i lijevi s desnima. To je samo tehnički, pobogu, reći će vam lokalni političari. U toj igri nema dosljednosti i nedosljednosti, načela i sličnih moralnih prepreka. A onda, s druge strane, kad dublje sagledaš stvari skužiš da ni na nacionalnoj razini u politici svjetonazor i ideologija ne znače puno. Kroz ova nepuna dva desetljeća hrvatskog višestranačja nagledali smo se svega, a primjera je "kol'kohoćeš". Od liberala Budiše kad je bio desniji od Đapića ili Đapića u izraelskoj epizodi kad je bio skloniji Židovima od najvećih hrvatskih štovatelja judaizma. Lijevi su skretali desno, komunisti branili ustaše, ustaše čuvali leđa partijašima… Rekao bi čovjek da smo najpopustljivija nacija na svijetu, skloni praštanju, skrušeni, prava janjad. Samo na prvi pogled. Jer sve je to samo, dragi moji, u predizborne svrhe. Već u ponedjeljak nakon izbora ispod janjeće kože zablistaju vučje oči, a popustljivost, praštanje i ostale kršćanske furke brzo padnu u zaborav.

STRAŠNO ME LJUTI KAD IDIOTI POSTAJU CIJENJENI LJUDI

Ma kakav moral, kakvo poštenje, kome to treba, ljudi moji, u zemlji bezličnih zakona i nepravde zarasle u čvrsto ukorijenjeni korupcijski korov… Nedavno su inspektori doma kod visoko rangirane djelatnice primoštenske Turističke zajednice zatekli turiste ilegalce. Iako uredno prijavljeni, boravili su u kući koja nema dozvolu za primanje gostiju. Kad je gospođa prijavljena, nije više bilo sporno to što je uhvaćena u prekršaju, nego tko ju je prijavio. Događaj je u medijima istoga dana počeo poprimati političke konotacije pa ubrzo više nije bilo bitno da je osoba koja u TZ-u ima zadatak prijavljivati goste ilegalce uhvaćena u prekršaju, nego zašto je prijavljena, tko ju je prijavio, i kako će se to odraziti na primoštensku općinu, odnosno njezina poznatog načelnika. A jasno, za sve je najviše bio kriv glasnik koji je donio lošu vijest, prokleti novinari, zločinci. Koga vraga njuškaju. Za dva tjedna sezona bi ionako završila, ali morali su oni doći njušiti. Ne bi to njima palo na pamet da ih netko nije potplatio, instruirao! No, srećom, uvijek neka nova priča potjera u zaborav i najgrđu aferu. Svaka priča u novinama traje samo dok se ne pojavi druga, jača… Osim ako se ne radi o Paris Hilton, jer ta tema već je godinama nenadjebiva!

"Kosa mi se na glavi diže i strašno me ljuti kad vidim da idioti postaju cijenjeni ljudi", pjevao je davno Branimir Štulić. Baš mi je legao taj stih tijekom nedavne euforije izazvane navodnim dolaskom bogatašice Paris Hilton u Dalmaciju. Spoznali smo tako opet da Hrvatska nije jedino mjesto na svijetu gdje bezlični curetci preko noći postaju mega zvijezde. Jednako kao i pola Hrvatske, i meni se kosa na glavi dizala dok je nacija, kao da je retardirana, iščekivala tu bogatu kokoš, mada nitko pojma nije imao zašto je se čeka i zašto je tjedan dana po Dalmaciji bili napeto kao pred dolazak pokojnog Pape prije nego što je prvi put poljubio hrvatsko tlo. Postajemo kretenoidni poput Amerikanaca. U mojoj bolesnoj novinarskoj branši postoje valjda cijela odjeljenja koja se bave samo tom koketom, a balavurdija bi, čini mi se, još i platila da se jedne večeri barem na sekundu nađu u birtiji gdje tulumari razuzdana plavojka s po grama mozga, pa da mogu svima pričati da su bili u lokalu gdje je lokala i plesala Paris Hilton, najpoznatija bezvezara oduvijek. Rekla bi neka prosječna baba: di ovi svit ide, sinko moj? Mora da mu je doša kraj!

HOĆE LI DALMATINSKI DIŠPET GLASATI KONTRA?

Za razliku od šuplje tikve Hilton, predsjednik naše Vlade dotur Sanader sa svojom je svitom ovo ljeto viđen na svim lokacijama. Nema gdje nije bio. Otvarao, sjekao vrpce, polagao temeljce, ali i kutrio pokraj ulizica domaćina po nebrojenim svečanim ložama stadiona, teatara, pred raznim pozornicama na otvorenome i pozirao medijima. Bilo ga je na sve strane, kao da je Bandić, baš kako to i dolikuje zadnjem polugodištu pred izbore kad kandidati na šefa vlasti veslaju, plješću, oblače narodne nošnje, druže se s bakicama na pijaci… Ma sve! Što god treba, sve za izborni uspjeh, za trijumf, za još četiri godine na vrhu. Posebno je ovoga ljeta premijer gazio po svojoj 9. izbornoj jedinici koja glasi za jaku utvrdu HDZ-a, ali s vremena na vrijeme ipak zastrani, pa njezini birači znaju promijeniti ustaljenu praksu i kazniti svoje idole. Sve nešto Sanadera trta da bi se baš to moglo dogoditi ove godine. Je Dalmacija fjakasta, a konkretno 9. izborna jedinica i skrojena tako da ZNA SE tko izvuče na izborima najviše, al' Dalmacija je i dišpet. A diš većeg dišpeta od glasanja za one kontra, za krive. Zna to stari dobro, ipak je to njegov metalitet pa je povukao ovoga ljeta od sv. Vlahe do sv. Duje i najveće svetinje Hajduka. Koliko su analitičari stranke na vlasti natrpali PR happeninga i poziranja za ovo ljeto, najbolje mi je dokazala šibenska Tehnološka cesta, strateški lokalni projekt za koji se danima čekalo glavurde iz Vlade da je svečano otvore, ali ovi uopće nisu došli. Nisu stigli. No, stigli su zato Puljani izviždati premijera nekidan na koncertu Olivera i Gibonnija u Areni. Kuler je to podnio muški, praveći se da ne čuje, kao da to nisu njegova posla, ali po onome što sam vidio, da ne kažem onome što nisam vidio na javnoj televiziji kojoj svi ti zviždači plaćaju pretplatu, situacija nije bila nimalo ugodna. Sreća što nije bila previđena govorancija jer bio bi to samo takav fijasko.

ŠTO VRIJEDI BIRATI LOKALNO KAD ODLUČUJE NEKOLICINA

Aktivna je bila ovoga ljeta i opozicija čiji je najjači krak SDP ušao u ljeto s visokim plasmanom po (ne)službenim anketama, doduše nekako netipično, ne znam kako bi to opisao osim da rade drukčije nego ranije. Istini za volju, nije još započela prava, ona službena predizborna kampanja, ali mislim da bi oporbenjaci svejedno mogli biti malo aktivniji. Prostora za intervenciju ima koliko hoćeš, ali da nema interneta i sporadičnih uleta neidentificiranih osobenjaka s blogovima i youtube provokacijama, bojim se da mnogi "nestašluci" vladajuće A ekipe uopće ne bi dobili zasluženu kritiku. A to bogme brine svakoga tko ovih dana razmišlja o promjenama u Hrvatskoj. Većina se njih pita, sjede li u Saboru fikusi ili odgovorni intelektualci. Kad uopće možemo očekivati da će zastupnici početi glasovati po savjesti umjesto da svi do jednoga djeluju kao identične karike unutar stranačke glasačke mašinerije kojom upravlja vrh, a u nekim stranka taj vrh doslovno označava jednu jedinu osobu jer ZNA SE, u hrvatskom političkom životu još ima autoritarnih gospodara čija je prva i zadnja, a tko misli drukčije – najebo je. Sad pred izbore, netko se sjetio te zgodne saborske teme pa svi obećavaju kako dolazi novo, bolje vrijeme za hrvatsku parlamentarnu spiku, za hrvatsku demokraciju. I stvarno, kad čovjek do apsurda pojednostavi stvari i sagleda ih onakvima kakve jesu, stekne dojam da živimo u velikom cirkusu gdje svakodnevno sudjelujemo u teškoj sprdačini. Što vrijedi glasati po izbornim jedinicama za lokalne ljude kad će u Saboru ionako o svemu odlučivati njih nekolicina hrvatskih "iluminata". Jasno. Jer ne idu ljudi u Sabor da bi glasovali po savjesti nego da bi zaradili penziju. A za dobru lovu, očito, i najmoralniji među njima dopuštaju stranačkoj stezi da ih nadglasa. Njihovo "ja" nadglasat će stegu tek onda kad društvo sazrije, a političari nadrastu balkanski "zastupnički" mentalitet. Tek onda će hrvatski Sabor i naša parlamentarna demokracija postati istinskim zakonodavcem koji vlada Vladom, a ne obrnuto. Zna se kako zna biti gadno kad se potrefi da Vladom vlada stranka kojom čvrstom rukom vlada pojedinac, jedan, prvi među nejednakima.

POMOZIMO GLUMIČIĆU DA SKUPI ZA POREZ

U takvoj državi nije onda nimalo čudno što celebrityji ne plaćaju porez. Sreo sam tako, eto, jučer Maju, bivšu manekenku. Oduševilo je što su poreznici stisli plastičara Sinišu Glumičića jer veli da joj je svojedobno, dok je bila na vrhu karijere, masno naplatio odstranjivanje nekakvog džinovskog prišta s čela. Ne samo da je morala nositi flaster dulje nego da je pustila majku prirodu da obavi svoje pa se izraslina sama povuče, nego dan danas mora make-up pripravcima skrivati ostatke tog vulkana. Uglavnom, slavni plastični kirurg kuka da je toliko švorc da nema za porez što će mu teško tko povjerovati, pogotovo nakon odgledane prve sezone američkog TV serijala Nip & Tuck gdje Sinišini kolege žive u bahatom obilju. Da mene uhvate u poreznom prekršaju završio bi kao Al Capone, ali za bogataše je normalno da muljaju s porezom, pa tako naš meštar za cice od silikona može 2001. godine prijaviti državi 29 tisuća kuna prometa, iako istodobno silikonsko povećavanje grudi naplaćuje preko 20 tisuća. Jadna država. Kako će održati svoj skupi, tromi stroj ako ne može izvući lovu od 200 bogataša? Da ne bi možda zaradili od moje mizerije? Bilo bi najbolje da otvorimo 060 telefone i pokrenemo humanitarnu akciju sa sloganom: Pomozimo Siniši da skupi za porez! Zauzvrat će, tko zna, možda odlučiti uljepšati naciju. Mada sumnjam bi li nam i najbolji plastični tretman pomogao. Naš problem je ipak unutarnje prirode, ne može se sanirati vanjskim intervencijama već eventualno dugoročnom psihoterapijom. Od vrha, pa nadalje, prednost imaju ove naše najpametnije glave, naši demokratski izabrani predstavnici. A narod? Ma daj, uozbilji se! Narod je neizlječiv.

- 17:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

NOVI ŠIBENSKI AKCIONI: Bajić, Bagarić, Klarić, Kulušić... ili kako šibenska vlast ne kuži sprdačinu koju je proizvela

Pon, 10/09/2007 - 10:40 — Drugi film

Ivan Bajić, koji je, nakon ubijenom bossu Bagariću, i dalje desna ruka, ovoga puta lokalnom hadezeovskom bossu, preselio je nakon šefova ubojstva iz Zagreba na šibensko područje i proslavio se u turističkoj branši koja mu je otprije ležala jer je po Njemačkoj još od vremena stare Juge s raznim Bagarićima držao lokale / I u središnjici su se raspitivali o tom lokalnom ministru za turizam i dobili zeleno svjetlo za njega. A ZNA SE, ako središnjica HDZ-a kaže da može – onda može / Mafijaška posla općenito su u nas precijenjena. U deset godina čovjek može po pet puta biti mafijaš, pa heroj, pa onda opet malo mafijaš, pa heroj, pa civil, pa general / Kad se mafija može tako transparentno vezati uz vlast koju zločesti narod u vicevima naziva jedinom svjetskom mafijom koja je legalna, jer je vlast sama, onda je to komedija koja zaslužuje hollywoodski epilog.

Baš nekako uoči užasa na Kornatima nakon kojeg sve ove političke i druge dnevne medijima zanimljive teme djeluju tako nebitno, Feral je objavio priču o članu šibenskog Gradskog poglavarstva Ivanu Bajiću koji je prije ulaska u HDZ i šibensku gradsku vladu bio desna ruka pokojnom mafijašu Zlatku Bagariću. Začudo, ili bolje možda da kažem simptomatično - šibenski mediji nisu se pretjerano uhvatili na tu priču koja je godinama svima poznata, ali svejedno je malo tko osjećao potrebu da javno u medijima komentira činjenicu da funkciju u poglavarstvu obnaša jedan takav tip koji uopće ne krije da je na vrhuncu vladavine zagrebačkog šefa podzemlja Zlatka Bagarića bio i njegov tjelohranitelj. Kao desna ruka, stalno je nosio njegovu torbu s novcem, ali i osobni šefov pištolj, svjedočio je «popularni» Bajić u svom iskazu na zagrebačkom Županijskom sudu tijekom suđenja «zločinačkoj organizaciji».

Bajić, koji je i dalje desna ruka, ovoga puta lokalnom hadezeovskom bossu, preselio je nakon šefova ubojstva iz Zagreba na šibensko područje i proslavio se u turističkoj branši koja mu je otprije ležala jer je po Njemačkoj još od vremena stare Juge s raznim Bagarićima držao lokale. Čovjek s takvim iskustvom brzo je skužio šibenske prilike i spanđao se s najjačim klanom u gradu, jasno, HDZ-om koji ga je praktički istoga trena nagradio foteljom gradskog ministra turizma. Usput rečeno, prije prelaska u vladajući tabor taj se turistički mag družio s lokalnim pravašima, ali nije odolio čarima vlasti pa je brzo napustio crni vučji tim.

Godinama su priče kružile po gradu. Bolje informirani su mogli čuti i prilično gadne pripovjesti iz zagrebačke epizode, pikanterije iz Njemačke, ali i neke još iz - komunizma. Ipak se nitko nije pretjerano bavio time, sve dok Feral nije upalio sviću pa sad lokalni blogeri i forumaši vade mast vladajućima, dok prozvani, široj javnost uglavnom nepoznat, nenametljiv i samozatajan brko, kao zaliven šuti.

CRNA OVCA U BOGOBOJAZNOJ VLASTI

Naglo osvješćena javnost pameti s odgođenim djelovanjem pita se sad kako je moguće da čovjek koji je osobno priznao izrazito blisku vezu s pokojnim «kraljem poker aparata» može biti članom gradske vlade. I to ne bilo koje! Nego izrazito bogobojazne, kršćanske, vlasti moralno prosvijetljene u svakom pogledu koja se iznad svega zalaže za poštenje, pacifizam… Ukratko, za sve ono što Bagarić i njegovi dečki nisu niti bili niti radili, za vrednote koje se samo tako kose s likom i djelom osobe koja je prije smrti cijelu noć mučila i životinjski se iživljavala nad braćom Rodić, vlasnicima lokala pred kojim je Bagarić nakon užasne noći i ubijen od metka roda onih koje je satima ponižavao i mučio.

Kako ne živimo u svijetu biblijskih balada na koje se pojedinci iz šibenske gradske vlasti rado pozivaju uvjeravajući naivni narod da su neprikosnoveni i poput Abrahamove djece izabrani, doduše ne među narodima nego među političkim strankama, šibenski HDZ nije mogao prodati javnosti priču da im je Bajić došao svojedobno kao pokajnik, poput prosvijetljenog grešnika sv. Savla moleći ih za oprost grijeha kako bi se kao novi čovjek, kao Pavao, posvetio poštenju i pomaganju drugima, izabrali su taktiku čuđenja. Nakon što se konačno i oporba sjetila da tu nešto smrdi na blogu šibenskog SDP-a osvanulo je otvoreno pismo gradonačelnici Nedi Klarić sa zamolbom da se javno očituje o eventualnoj kriminalnoj prošlosti svog izabranika o čemu i ptičice pjevaju već. Iz Poglavarstva su brzo odgovorili da protiv Bagarićeva bodyguarda nikada nije podignuta nikakva kaznena prijava pa je onda realno zapitati se kako se uopće netko usuđuje sumnjati u poštenje čovjeka koji je turistički genije, jer u Žaboriću gdje u svojoj vili iznajmljuje turistima sobe i apartmane postiže sjajne rezultate i jedan je od najboljih lokalnih turističkih djelatnika. Oglasio se i šef HDZ-a Šibensko – kninske županije Ante Kulušić, faca koja vuče sve konce i uvjerljivo je posljednjih nekoliko godina najmoćniji lik u regiji, a on kaže da su se i u središnjici raspitivali o tom lokalnom ministru za turizam i dobili zeleno svjetlo za njega. A ZNA SE, ako središnjica HDZ-a kaže da može – onda može, znači da je čovjek sigurno pošten jer oni znaju sve o tim stvarima. Kome ćemo vjerovati ako nećemo središnjici stranke koja vlada ovom državom. Kakvi smo mi to ljudi ako ne vjerujemo svojoj državi, vlasti koja je izborom većine tamo gdje jest.

ZATAMNJENA STAKLA, GLISERI, MAFIJAŠI I HEROJI

I uistinu, protiv Bajića trenutačno se ne vodi nikakav kazneni postupak, ali ni operativno – izvidne mjere, kako interno u policiji nazivaju njuškanje. Iako Zablačani više – manje otvoreno prepričavaju o moćnim crnim automobilima sa zatamnjenim staklima koji često dolaze i odlaze s parkinga pred Bajićevom vilom, očito to policiju ne zanima. Jednako kao ni česti posjeti pravomoćno oslobođenoga Nikice Jelavića, još jednog Bagarićeva drugara iz slavnih dana čiji gliser, uvjeravaju Bajićevi susjedi, pluta na vezu u Žaboriću dok ga ne koristi prijatelj koji u njemu razvozi lokalne političare po lijepoj pučini šibenskog akvatorija. Iako prozvan, i tko zna koliko puta pozvan da u medijima priča o optužbama, Bajić je do sada istupao prilično šturo, a zašto bi se čovjek uopće izlagao kad je očito da ne mora, da mu je fotelja sigurna i da ga stranački drugovi podržavaju. Tko zna kako su i zašto svi skupa na okupu, ali važno da se ljudi druže, da mukotrpno rade na prosperitetu siromašnog Šibenika i da su sluge građana koji su ih izabrali. Doduše, Bajića nisu baš građani izabrali, ali ne treba bit picajzla.

Mafijaška posla općenito su u nas precijenjena. U deset godina čovjek može po pet puta biti mafijaš, pa heroj, pa onda opet malo mafijaš, pa heroj, pa civil, pa general. Može usput biti još i kondukter, pitur, možda čak i cvjećar. Evo, na primjer slučaj generala Gotovine za kojeg pišu da je prije dvadeset, dvajspet godina bio klasičan pljačkaš i otmičar koji je operirao po Francuskoj s organiziranom ekipom. Taman kad je Carla Del Ponte iz uobičajenih razloga izvukla iz naftalina te hrvatskoj javnosti više – manje (manje – više) poznate mrlje iz generalove biografije, pojavila se teorija zavjere - general je žrtva visoke francuske politike i kao takav je stradao. Scenaristi filma o generalu romantiku i pustolovu mora da su oduševljeni tim obratom, toliko da bi uskoro film maltene mogao nalikovati Bourneovom identitetu, ne znam kojoj verziji. Zadovoljava osnovne kriterije, od francuske veze, špijunskih igara, kriminala… ma prava milina. Vrijeme je da i mi u Hrvatskoj stvorimo bezvremenskog heroja, urbanog junaka, zavodnika, frajera s mudima, svoga Ramba i James Bonda u istoj osobi.
Ma koji Amerikanci! Oni nisu bili još ni u planu dok smo mi u Dalmaciji sa starim Rimljanima igrali na balun, u pauzama teatra ili razuzdanih tuluma na kojima su mlade garavuše plesale, a frajeri zobali grožđe babića i nalijevali mješine nektarom poniklim od istih tih sočnih bobica. Nema veze što su Slaveni stigli nešto kasnije, jer ovo je ionako moja bajka, ali po strani to, drame koje ovoga ljeta pune novine nadmašuju svu antičku raskalašenost. Jer kad se mafija može tako transparentno vezati uz vlast koju zločesti narod u vicevima naziva jedinom svjetskom mafijom koja je legalna, jer je vlast sama, onda je to komedija koja zaslužuje hollywoodski epilog. Ili tragedija… Kad ovi u vlasti uopće ne shvaćaju ironiju, uopće ne kuže sprdačinu koju su proizveli. I to ne svojom zloćom, nego glupošću. Jer kladio bih se u bilo što da jedan dobar dio faca iz šibenske vlasti, a te klaune bolje da ne spominjem poimence, jer tužbe su skupe (tužbe su vazda IN), nisu pojma imali tko je Bajić kada je tek stigao. Bilo je važno da je voljan financirati ono malo što im je važno, i zbog čega su ti gdje jesu - iće i piće na pumpnoj stanici gdje se hrani vrhuška, krema šibenskog HDZ-a. A ovi ostali, ovi što su znali, ZNAJU zašto su znali. O biznisu neću. Živi mi se.

- 17:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Tuga s Juga: Homoseksualizam postaje tema predizborne kampanje?

Pon, 17/09/2007 - 10:19 — Drugi film

Big brother (ili bad boy) Hrvoje iz Rijeke nije nikakav gay aktivist, niti glasni homo-liberal koji je dolaskom na popularni TV show odlučio podmetnuti leđa za hrvatsku homo zajednicu / za razliku od nekih ne baš tako davnih vremena, u Hrvatskoj je tolerancija prema manjinama OK, u modi je, to se nosi ove sezone / Prosječan, i po nekakvim medijski raširenim kriterijima, da ne kažem predrasudama tipičan ruralni Hrvat, tako primjerice obožava domovinu, obitelj, vjeru, a mrzi Srbe, pedere i komuniste / SDP-u, HNS-u i njima sličnima, to ide na ruku jer su apsorbirali tu temu još u vrijeme mračnih devedesetih kada je javno nesablažnjivanje s pederima kao pojavom izazivalo javnu sablazan, a davanje javne podrške gay populaciji bilo ravno političkom suicidu.
Teško je ovih dana ne naletjeti na Big Brother i «kome je ispala cica» tipa vijesti o zgodama, još prije nezgodama stanara iz 24 sata dnevno kamerama nadgledane kuće u zagrebačkoj Dubravi. I četvrta sezona tog masovno gledanog TV showa nudi svako jutro na uređivačkim kolegijima dosta materijala koji se bore za šlager u revijalnim dijelovima bilo kojeg hrvatskoj medija, pa malo tko od bombardiranih građana ne zna da je unutra i jedan homoseksualac koji je čim se pojavio, mrtvo – hladno naciji obznanio svoju sklonost prema muškima. I to onako hladno, bez velikih riječi, kao da je priznao da voli tenis ili ribičiju. Hrvoje iz Rijeke nije nikakav gay aktivist, niti glasni homo-liberal koji je dolaskom na popularni TV show odlučio podmetnuti leđa za hrvatsku homo zajednicu. Upravo suprotno, rekao bih. Jer lik je obični privatni bankar, jedan od onih kod kojih rješavate kredit i uz ogromnu kamatu dobijete na odlasku kemijsku s logom banke i brošuru, samo što prilično feminizirani Hrvoje napravi usput par mota, što glavom, što rukama, što ne možete ne primijetiti, i «pederski» razvuče svaku drugu rečenicu što će vas uveseliti ili razljutiti, ovisno o tome iz kojeg filma dolazite. Malo će tko ostati ravnodušan u izrazito religioznoj zemlji gdje većina smatra da je biti gay grešno, možda čak retardirano, ili barem nenormalno.

Tolerancija je IN i nosi se ove zime - i u BB kući
I onda taj gay bez ambicija da u svojoj branši postane nekakvim Martin Luther Kingom, postigne svojim hirom više nego sve šarene parade zajedno. Barem kako zasad stvari stoje, barem kako zasad izgleda. Kad je ušao u kuću izazvao je šok, kako kod muških sustanara, tako i kod cura jer nitko od njih nije navikao na homoseksualce. A s jednim će morati dijeliti najmanje idućih mjesec dana u potpuno zatvorenom okruženju. Gledatelji BB showa mogli su praćenjem zbivanja u kući zaključiti kako moderni mladi ljudi, a recimo da je ekipa u kući nekakav HR prosjek, tolerantno gledaju na pripadnike homoseksualnih manjina. Većinu nije sablaznila (barem to nisu ničim pokazali, ili su minimalno negodovali) činjenica da će živjeti s homo sustanarom i u internim raspravama trudili su se pokazati da su osviješteni, da su IN, jer za razliku od nekih ne baš tako davnih vremena, u Hrvatskoj je tolerancija prema manjinama OK, u modi je, to se nosi ove sezone... Iako su neki jasno dali do znanja da nisu pretjerano sretni zbog toga što će spavati u sobi s gayom, ali zaključili su – meni se ne sviđa, ali mi i ne smeta dok moja guzica nije u opasnosti. Kako su dani prolazili, sve je više do izražaja dolazila Hrvojeva osobnost, a sve manje to na što se i zašto pali, pa su uskoro jedne večeri svi muški navukli na sebe žensku odjeću, našminkali se i uz mjuzu i alkohol ogrezli u pravi pravcati transvestitski tulum. Do kraja. Kako su alkohol i atmosfera radili svoje, macho frajeri su se počeli međusobno pipati, što s Hrvojem, što međusobno, plesati, i kao fol, u zajebanciji, potpuno se na kraju prepustili tranvestiji i iskonskim nagonima koji možda nemaju nikakve dodirne točke s onim što je od njih napravila kultura i civilizacija.

Nije važno jesi li gej, već jesi li pederčina ili ljudina
Napravio sam ovih dana đir po tematskim web forumima koji se bave fenomenom Big Brothera i naišao na pregršt zanimljivih postova. Kaže neka cura: - moja stara je veliki homofob, i strašno mrzi pedere pa je riknula mozgom kad ga je vidjela onako feminiziranog i užasnog prve večeri kad su stanari ulazili u kuću. Sav joj je bio gadljiv i odvratan. No, primijetila sam kako ga s vremenom sve više počinje simpatizirati, do te mjere da joj je danas on glavni favorit i najsimpatičniji stanar što ne sada više i ne krije, mada je priznala da joj nije bilo lako priznati da joj je peško drag – piše neka surferica na jednom forumu, nakon čega još njih nekoliko pričaju slične primjere iz svoga okružja pa zaključuju da su pederi ljudima horor dok ih ne upoznaju, dok se jedan takav ne pojavi u njihovom životu nakon čega mijenjaju ploču i nerijetko u potpunosti mijenjaju mišljenje. Što više upoznaju lika, počinje dolaziti do izražaja njegova osobnost i više nije bitno je li gay, nego je li neka tamo pederčina ili ljudina, je li drag i pošten tip ili škrti kurvin sin, dvolični gad i stoka, je li dosadan i naporan ili šarmantan, osjećajan i drag… a to što je usput i gay, dođe na jednako bitno kao i to što je slikar ili medicinski brat na traumatologiji… ne znam, dimnjačar ili vojnik.
Jasno, isto tako ti su forumi i dalje prepuni i onih drukčijih komentara surfera koji se natječu tko će više izvrijeđati BB Hrvoja i sve njemu slične pa pišu kako sve pederi treba zatući čekićem, pobiti ih, odsjeći im jaja i tomu slična fašistička i ksenofobična sranja. Zanimljivo kako su na forumima najčešće agresivni ovi koji ne odobravaju homoseksualnost jer malo je onih koji će reći – ja sam protiv, meni se to ne sviđa – i ostati na tome bez neke originalne upadice s liste «TOP 10 – Kako najbolje zgaziti pedera?». A ispada da bi mnogi među njima vrlo brzo promijenili mišljenje samo da se liše predrasuda kojima su zadojeni iako, ne bi me nimalo začudilo, možda nikad u životu nisu ni promislili zašto su kontra pedera i zašto uopće tako razmišljaju. Često nismo ni svjesni koliko su zapravo robovi predrasuda u svakodnevnom životu i nešto mrze ili vole čisto zato što je to tako, bez da uopće razmišljaju o tome. A mi ljudi, pa tako i Hrvati, volimo pretjerano voljeti ili pretjerano ne voljeti, mrziti, o čemu god se radilo. Prosječan, i po nekakvim medijski raširenim kriterijima, da ne kažem predrasudama tipičan ruralni Hrvat, tako primjerice obožava domovinu, obitelj, vjeru, a mrzi Srbe, pedere i komuniste. Bez da je valjda ikad sjeo negdje na kamenjar uz livadu gdje njegove ovce brste zelenje, i u hladu uz hercegovački duhan i rakiju dobro promislio zašto? Pa nije čovjek lud razmišljati! Valjda tako mora biti ako su se ta «volim – ne volim» spomenarska uvjerenja zadržala toliko kroz povijest i postala dio tradicije. Osim toga, tako je razmišljao i otac domovine, ovaj posljednji, a tako misle i sve nacionalno osviještene političke stranke, ove jedine prave, hrvatske, ne one komunjarske, jugoslavenske, šta vole pedere, zalažu se za homoseksualne brakove, pravo na abortus i ostale gadosti koje pokapaju sve što je hrvatsko. Jerbo ako oni kažu da je tako, onda je tako i o tome ne treba više razmišljati - smatra tipičan hrvatski muž.

Peder popularniji od HSS-a, DC-a, HSLS-a, HSU-a i - Đapića
Iako bi i takav vjerojatno promijenio mišljenje, baš kao u onom filmu Ognjena Sviličića gdje na kraju jedan baš takav dominantni mužjak gena kamenih prizna «žuto» unuče i zbog ljubavi pokopa svu tradiciju i svetinje jer ljubav je zajebani argument koji je jači i od HDZ-a. A najgore je to što ljudi postaju pederi zbog ljubavi, jer je strast prema muškoj guzici samo fizička posljedica kemijske ljubavi, mehanička aktivnost koja se događa kao produkt zaljubljenosti, ljubavi prema osobi istoga spola, koliko god to nama heteroseksualnima zvučalo ovako ili onako. Zapravo, glupo je uopće opterećivati se s tim jer svatko ima pravo raditi ono što želi dok god ne ugrožava drugoga, u ovom slučaju tuđu guzicu, a to što je netko peder sigurno ne znači da šeće gradom i čim vidi prvu mušku guzicu izvrši agresiju, zaleti se poput ovna prema njoj i penetrira, onako s nogu. Mada homofobi, oni najagresivniji, baš tako to doživljavaju, i to zato, barem po Freudu, što se boje da bi im se jedna takva intervencija u njihovo straga – mogla svidjeti, što ne bi podnijeli jer niti jedan macho ne može podnijeti da je gay. A di ćeš većeg macho tipa u Hrvatskoj od tipičnog hrvatskog muža s genima kamenim, dijete kamenjara, čvrsto, moćno, Bogu i obitelji vjerno i jasno, domoljubno. A takva dva ne mogu leći skupa. Ko je još vidio dva alkarska viteza kako se drže za ruke? Iako svaki od njih ima svoga momka koji mu drži konja i glanca oruđe, koliko god to nekima s prljavom maštom među nama zvučalo gay. Hm, momčina mu glanca alatku… strašno.
U svakom slučaju i što god mi mislili o svemu tome, jedan neprilagođeni, jedan od onih koji to radi naopako, onaj koji sebe naziva jedinom istinskom hrvatskom divom, postaje u medijima pravom nacionalnom zvijezdom. I prijeti opasno da će do izbora, ako opstane, zadobiti više simpatizera među biračima od… ne znam, recimo HSS-a!? Ili DC-a? Ma sigurno DC-a. Mogao bi peder koji će do studenoga davno pokopati i HSLS, HSU i slične, biti popularniji i od Đapića osobno, a to je onda već situacija kada treba razmišljati kako iskoristiti tu nimalo ugodnu situaciju za svakog imalo svjesnog političara s nacionalnim nabojem. Zbog novonastale situacije moglo bi se na ovim izborima ozbiljno početi raspravljati, a o čemu drugome nego li o pederima, uz sve one uobičajene rasprave, podmetanja i minimum razgovora o konkretnim programima s čim se političari tradicionalno najmanje zamaraju. SDP-u, HNS-u i njima sličnima, to ide na ruku jer su apsorbirali tu temu još u vrijeme mračnih devedesetih kada je javno nesablažnjivanje s pederima kao pojavom izazivalo javnu sablazan, a davanje javne podrške gay populaciji bilo ravno političkom suicidu. Hrvatska je izišla iz mraka jednoumlja, narod se odavno otrijeznio i odmakao od partijskih floskula i one bolesne nacionalističke retorike kojom su održavali stalni strah od vanjskih i unutarnjih neprijatelja, pa je BB (može i bad boy) Hrvoje dobrodošla tema na izborima, samo da se netko i uhvati na tu ljepljivu baketinu. Istina, nisu ni «crni» više što su bili, naučili su i oni da ne prolaze više neargumentirani odgovori po sistemu – to je tako jer smo mi stvorili Hrvatsku – pa sad moraju biti oprezni čak i pri crnjenju pedera jer dok ih pljuju moraju zadovoljiti barem elementarnu dozu građanske tolerancije koju im je, Bogu hvala, nametnuo Sanader, a istovremeno moraju biti dovoljno zadrti da bi se i dalje sviđali svojim zadrtim biračima bez kojih su za tren opozicija. Gadna tema, a sve zbog dečka koji je htio malo slave i usput pokušava zaraditi milijun i pol kuna. Znam, znam, neće se na pederima odlučivati izborni pobjednici, neće ni blizu, ali dobro je da i jedna takva tema sve više okupira hrvatsku javnost i političare, pa makar malo, tek toliko da ne bude sve sivo, tipično CRO-WAY politički.

- 17:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Tuga s juga: TV revolucija od Top Shop-a do trendsettera u istraživačkom novinarstvu i prikazivanju socijalnih gnusoba

Čet, 27/09/2007 - 14:13 — Drugi film

Ove jeseni možemo kao nikad do sada biti zadovoljni s nacionalnom TV situacijom jer sve tri televizije ozbiljno vrebaju na svakog gledatelja, sustavno rade na poboljšanjima / Nikad ranije u CRO-TV eteru nije bilo tako dobro što svakim danom sve više dolazi do izražaja otkako je svršilo ljeto sa svim onim užasnim, šugavim reprizama i započela jesenja sezona s obiljem novih/starih emisija / U državi gdje malo tko čita novine - televizija je zakon. Tako je danas, a tako je bilo i onda kad je vladala režimska televizija koja niti je znala, niti se htjela (smjela) upuštati u istraživačko novinarstvo / Kad se sve snimljene sezone serijala o crnačkoj obitelji iz predgrađa završe, RTL hladno sve pusti ispočetka pa se pitam misle li ti ljudi da su hrvatski gledatelji kreteni (Urkeli) ili što?
Čini mi se da hrvatski TV eter počinje sličiti na nešto normalno u zadnje vrijeme pa ima dana kad čovjek ne zna što bi prije pogledao na tri televizije raspoređene na četiri plus jedan kanal. S guštom se igram daljinskim i jedva sam dočekao početak TV sezone. Ne možeš vjerovati da smo ne tako davno imali jedan i pol TV kanal i kao klinci živjeli za novogodišnji program kad su puštali Supermana. U to je vrijeme TV Dnevnik značio najvažnijih pola sata svakoga dana, po ure koji se nikad i ni za što nisu propuštali. Zbog Dnevnika se žurilo doma i moralo bit «kuco» u kući, tiho, sve dok s vremenskom prognozom i sportom ne prođe i završna špica nakon čega bi obvezno započinjalo najbolje dnevno što se od televizije moglo dobiti u to doba. Prime time nakon crtića u 19,15 i Dnevnika koji je jamčio dnevnu dozu informacija.
Ove jeseni možemo kao nikad do sada biti zadovoljni s nacionalnom TV situacijom jer sve tri televizije ozbiljno vrebaju na svakog gledatelja, sustavno rade na poboljšanjima, pristupaju programu planski i ukratko, to mora roditi kvalitetu. A i izbori su pred vratima, što uvijek jamči vrhunsku TV zabavu.

Nova TV najozbiljnija u nemilosrdnoj bici za gledatelje
Sve tri televizije pucaju na kvalitetu i trude se kao nikad pa je proizvodnja programa maksimalna. Nikad ranije u CRO-TV eteru nije bilo tako dobro što svakim danom sve više dolazi do izražaja otkako je svršilo ljeto sa svim onim užasnim, šugavim reprizama i započela jesenja sezona s obiljem novih/starih emisija na koje smo navikli ili se tek trebamo na njih navići. Od mrtvog televizijskog ljeta ove je godine jedino Hloverka profitirala jer je i bez rada digla dobru lovu, promijenila dres, pa opet navukla stari i još za nagradu dobila mjesto izbornika pa rasturila pola stare momčadi. Tek će se vidjeti je li Hlo novi Bilić ili nekakva jednosezonska biljka.
Čini mi se da je upravo Nova TV koju je velika Hlo napustila, nekako najozbiljnije ušla u TV jesen, pa tako i u nemilosrdni rat za svakog gledatelja. Da ne ubijaju doživljaj puštajući dosadne reklame, pogotovo one njihove maratonske nepotrebne najave vlastitog programa, bili bi još veće face. Reklame zbog zarađivanja nekako i shvaćam jer bez para nema ni programa pa trpim čak i kad u tri ujutro reklamiraju kemiju za prati zahod ili između dva crtića ujutro uloške (!), ali definitivno je glupo i nepotrebno to beskrajno reklamiranje vlastitih emisija i najava serija i filmova, pogotovo kad to rade u desetominutnim pauzama između dva bloka epizode serije koja sve skupa jedva cijela traje po ure.
Ako izuzmemo neuništivi EPP, ostatak programa im uopće nije loš, odnosno da je Siniša (Svilan) dobro ispeglao program koji ide između prokletih reklama. Podjednako dobro ispeglali su informativni program i zabavu koja je općenito procvala otkako su sve tri televizije otvorile vrata lokalnoj, da ne kažem balkanskoj privatnoj produkciji koja stalnim povećavanjem broja televizija u regiji raste kao nikada pa sve više snimaju domaći program svih vrsta pa čovjek ima što za pogledati, bilo da se želi opustiti, zaboraviti svakodnevna sranja, ili se baš suprotno, dodatno i kvalitetnije nahraniti s njima, informirati se.

Od HTV Dnevnika do pionirskog otkrivanja manijaka
Znam masu ljudi, likova iz starijih generacija koji su toliko navučeni na HTV Dnevnik u 19,30 da ga doživljavaju kao zakon pa po njemu štimaju točno vrijeme na satovima. Ipak, i mnogi najtvrđi među njima kojima je Dnevnik desetljećima bio alfa i omega, počeli su informacije tražiti na drugom mjestu, na konkurentnoj televiziji gdje vijesti kreću 15 minuta ranije. Dnevnik nove televizije odvikao ih je od tradicije, a to je još jedan veliki Sinišin uspjeh. Dovoljno je prisjetiti se hrvatskih početaka nedržavnih televizija s nacionalnom koncesijom i maratonskih TOP SHOP (SHIT) emisija… uistinu, veliki je posao napravljen, na radost gledatelja.
U državi gdje malo tko čita novine - televizija je zakon. Tako je danas, a tako je bilo i onda kad je vladala režimska televizija koja niti je znala, niti se htjela (smjela) upuštati u istraživačko novinarstvo. Ako se koji put slučajno i odvažila, rezultat su bile zabranjene «Latinice». Dok se nisu pojavile emisije tipa «Istraga» koja je bila pionir, odnosno, dok se nije standardizirao istraživački dnevno informativni program poput onoga s Nove TV, u eteru je dugo bio vakuum. Danas se očito program usmjerava u tom pravcu što ponajbolje ilustrira novi tip emisija u kojima TV ekipe njuškaju, traže atrakciju, baš kao što su nedavno lovili pedofile i jednoga iz te rastuće vojske bolesnika navukli pred kamere i natjerali ga da prizna svoj luđački naum. Cilj je postignut - šokirali su naciju koja je u «prime-time» terminu imala prilike vidjeti na licu mjesta da manijaci uopće ne moraju imati lice monstruma kako se to obično zamišlja nego da su to često zapravo nekakvi simpatični susjedi, nasmiješeni barbe, naizgled dobronamjerni da bolji ne mogu biti pa kad ga vidiš kako s vrećicom iz gift shopa negdje korača, ni u primisli ti nije da on zapravo ide napastovati klinku od 13 godina.

Vidite, čujte i osjetite gnusobu - masovno
Osim čuvenih, na žalost prečesto zabranjivanih «Latinica» koje su u svojim prilozima njegovale takvu TV formu i stil, hrvatske televizije uglavnom su svih ovih godina izbjegavale takav pristup pa su kolege iz tiskanih medija s punom pravom znali prigovarati da recikliraju njihov rad. Zato kapa dolje ovakvom informativnom TV programu koji nije više rijedak ni na državnoj televiziji. Ako ne preraste u žutilo, što je realna opasnost koja će pojavljivanjem novih televizija sve više dolaziti do izražaja, višestruko će koristiti najširem auditoriju u svakom pogledu jer, koliko god mnogi među nama voljeli slijepo tisak i papir, za najveći broj hrvatskih građana koji su gledatelji, rijetko kad čitatelji, vrhunac predstavlja medij koji vide i čuju, koji im na jednom mjestu nudi kompletni doživljaj. Baš kao u primjeru s manijakom koji se s ljubičastom vrećicom uputio u dom curice od 13 godina, popaljen i bolestan, s jednim jedinim ciljem, stravičnim i gnusnim! To na papiru, otisnuto, ne bi bilo moguće tako moćno i što je još važnije – masovno, predstaviti auditoriju od 7 do 77, sa školama i bez njih koji dugo čekaju na takav tip emisije. Sve nacionalne televizije furaju danas taj šablon koji je posebno koristan zbog nadolazećih izbora koje će svaka televizija popratiti na svoj način, uz one dosadne ustavne obveze koje će državnu televiziju koštati cijeli jedan kanal na kojem će se izmjenjivati dosadni pojedinci koje mogu gledati samo najuži članovi njihovih obitelji i napušeni hašomani radi sprdačine i smijeha.

Umjesto na Siniše ili na Hlo, RTL se oslanja na - Big brothera
Dok se Nova TV nametnula kao ona koja nameće nove trendove, a državna, javna televizija svojim moćnim strojem ne dopušta konkurenciji da se razmaše, RTL kao da malo zezaju centri za ravnotežu. Iako oni od samog početka furaju istraživačku spiku, stječe se dojam kao da su promašili mentalitet naših gledatelja. Ili se gube jer su zabrijali u nekakvu šablonu od predrasuda ili pokušavaju isfurati u nas strani mentalitet. U svakom slučaju, ni je dno ni drugo nije im se dobro zakačilo. Kao da podilaze, pa nude produkciju za najšire mase, ali stvarno one najšire, često kao da nemaju nikakvog kriterija. Ipak, ljudi se trude, imaju moćnu produkciju i trebaju valjda samo nabaviti svog Sinišu ili nekakvu Hlo koja kuži kako stvari u nas stoje. A do tad će ih, po običaju, izvući Big Brother mada je najblaže moguće neoprostivo ono što rade svako popodne kad puštaju jedne te iste tri serije po sistemu zatvorenog kruga. Kad se sve snimljene sezone serijala o crnačkoj obitelji iz predgrađa završe, oni hladno sve puste ispočetka pa se pitam misle li ti ljudi da su hrvatski gledatelji kreteni (Urkeli) ili što?

- 17:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Pogled s juga: Hoće li ove izbore odlučiti činjenica da su političari uspjeli svoj crno-bijeli TV zamijeniti webom

Sri, 03/10/2007 - 11:25 — Drugi film

2007. godinu možda će povijest sutra pamtiti ključnom i prijelomnom, godinom kada je po prvi put on-line populacija odlučila o ishodu izbora / Iako su sve političke stranke, više –manje prisutne na netu, ažuriraju web stranice, ostvaraju blogove, aktivni su na forumima, čini mi se kao da se neki među njima nadaju da je to samo hir, trenutačna moda koja će proći, da će ih IT zaobići bez da ih iti okrzne i da će se sve vratiti na staro, u kameno doba kad se sve svodilo na TV Dnevnik HTV-a / Do jučer smo se u Hrvatskoj igrali na partizane i ustaše, a sve mi se čini da kreće igra «stari i mladi», jer mladi nezaustavljivo pristižu, smjena generacije je očita, neizbježna je, a stara garda ako neće loviti trendove i pokušavati se uklopiti, nestat će preko noći / Pred izbore 2007. godine punih godinu dana rasplamsava se virtualna predizborna kampanja, ali ne da ju kroje političari, nego surferi.
Čak su i najzadrtiji hrvatski političari tamo negdje pred kraj proljeća skužili da moraju ozbiljno računati na utjecaj interneta na skore parlamentarne izbore jer s obzirom na mrtvu trku i par postotaka gore – dolje između glavnih takmaca, možda će pobjednika odlučiti upravo zbivanja na mreži svih mreža. 2007. godinu možda će povijest sutra pamtiti ključnom i prijelomnom, godinom kada je po prvi put on-line populacija odlučila o ishodu izbora. Generacija koja je odrasla uz računala i Internet koji im je kao medij normalan i uobičajen jednako kako je njihovim roditeljima bilo normalno doma imati televiziju.

Hrvatski je "cyber-space" sve više odraz nacije
Njima će se pridružiti i oni koji su još do jučer bili skeptični i uplašeni, ali ih je smirila Severinina ševa na jahti, a kasnije i biseri ministra Ivice Kirina kojeg će povijest zapamtiti kao nesposobnog ministra, ali zato lika koji je nehotice za popularizaciju interneta u Hrvatskoj učinio više od milijune kuna vrijednih reklama T-coma, Iskona i svih ostalih providera. Ni Internet više nije ono što je bio dok su surfali samo «napredni», nekakva urbana populacija koja uz sve one ozbiljne sadržaje skida i MP3-ce, filmove, pornjavu…. Hrvatski cyberspace danas je odraz nacije, možda još pomalo mutan, ali bistri se. Svi su tamo, svi surfaju. Marketing je učinio svoje, provideri su dali građanima ponude koje se ne mogu odbiti, veze su brze i stabilne i logično da se sve danas odvija tamo, od gospodarstva, zabave, kulture i štajaznam čega sve ne. Svega, al rekao bih da je najmanje na internetu političara. Iako su sve političke stranke, više –manje prisutne na netu, ažuriraju web stranice, ostvaraju blogove, aktivni su na forumima, čini mi se kao da se neki među njima nadaju da je to samo hir, trenutačna moda koja će proći, da će ih IT zaobići bez da ih iti okrzne i da će se sve vratiti na staro, u kameno doba kad se sve svodilo na TV Dnevnik HTV-a. Oni napredniji među njima valjda kuže što se zbiva pa je u izbornoj godini čak i Sanader ispalio staru, tuđu ideju da se i šesnaestogodišnjacima dade pravo glasa. I slijedeći SDP i ostale IT stranke obnovio stranački virtualni prostor.

Nekada je bio sukob "partizani – ustaše", a danas "stari (zastarjeli) – mladi (suvremeni)"
Političari na vlasti u totalnom su raskoraku s «internet generacijom». Niti ih razumiju, niti ih mogu razumjeti, jer nikad nisu ni pokušali pa nije nimalo čudno da su nepotrebno stvorili sebi neprijatelje. Urbani klinci su protiv HDZ-a već sami po sebi, ne vole ih po defaultu, jer su konzerve, zadrti i represivni, a sve manje se sviđaju i klincima koji se skupljaju na Thompsonovim koncertima. Ne simpatiziraju ih jer ih smatraju izdajnicima koji su dopustili da žrtve Vukovara i Ovčare prođu nekažnjeno, a predali su Antu Gotovinu iako su tobožnjom obranom hrvatskih generala i zalaganjem za dekriminalizaciju Domovinskog rata rušili koalicijsku vlast i igrali se opasno živcima nacije zveckajući oružjem na splitskoj rivi.
Do jučer smo se u Hrvatskoj igrali na partizane i ustaše, a sve mi se čini da kreće igra «stari i mladi», jer mladi nezaustavljivo pristižu, smjena generacije je očita, neizbježna je, a stara garda ako neće loviti trendove i pokušavati se uklopiti, nestat će preko noći. Uostalom, to bi usput bilo najbolje što bi se Hrvatskoj moglo dogoditi, a skori izbori mogli bi biti sjajna uvertira za tavu promjenu. Ne treba biti sanjar, ništa se neće dogoditi samo po sebi i tek tako, ali prošlo je vrijeme redikulske retorike i tradicionalizma pod svaku cijenu, bez opravdanja, bez argumenata…
Nekad smo se u Dalmaciji informirali preko Slobodne Dalmacije i neizbježnog Dnevnika u 19,30. Danas je «Slobodna» dalmatinska tuga koju sustavno uništavaju loši kapetani (smišljeno?), a Dnevnik u nemilosti u ratu s konkurencijom. Informacijama nas bombardiraju sa svih strana, a vijesti se mijenjaju momentalno pa se možeš kladiti da će već za pola sata biti stara vijest ono što je, primjerice, u 16 sati bilo šlager na Indexu. To je previše i za nas, generaciju koja je odrasla uz nove medije, a kako će se na njih priviknuti druga ili, još gore, treća generacija, djedovi? Teško, kao što su se svojedobno oprezno i rezervirano prilagođavali televiziji, «vražjoj kutiji» iz koje uz zvuk dopire i slika.

"Više ne znam jesu li ljudi napredniji ili – sve veći kreteni"
Još ne tako davno, kao što rekoh, bio bih potpisao da ogromna većina ljudi u Hrvatskoj koji koriste Internet pripadaju biračkom tijelu ovih građanskih stranaka kao što su SDP i HNS i da su jako kontra HDZ-a, ali to više nije tako. Surferi više nisu samo oni predvodnici, pioniri koji istražuju novo, urbani likovi, nekakvi liberali, jer Internet je postao ravnopravan medij i komercijalan da ga podjednako najnormalnije koriste i konzervativci koji su donedavno bili skeptični i prozivali mrežu leglom pornofila, faca koji skidaju MP3 glazbu, filmove. Otkad je net ušao u škole, gospodarstvo, pa se tijekom mandata prošle vlade integrirao i u rad izvršne vlasti, svi su se počeli kačiti za interent. A onda je došla i brza veza, blogovi, forumi, zanimljivi chatovi što je utjecalo da pred izbore 2007. godine punih godinu dana rasplamsava virtualna predizborna kampanja, ali ne da ju kroje političari, nego surferi, samozatajni pojedinci, koji često nemaju baš veze s političkim strankama. Oni su angažirani pojedinci kojima je mreža dala mogućnost da reagiraju i da svoje mišljenje dijele sa svima ostalima, na što su se onda polagano počele kačiti i prave stranke, prvo opet ovi iz «drugog filma», koji nemaju blokade u glavama i ne boje se novoga, a onda i konzerve, kada su shvatili da je tamo moć i lova.
Ljudi su danas napredniji nego ikad, to je fakat. Informiraniji su, ili barem imaju priliku biti informirani, a opet, ponekad mi se čini da su ljudi danas veći kreteni nego ikad, da ništa ne razumiju, da su zatucani, izmanipulirani i zapravo… pa da, uplašeni su. Boje se da neće moći pohvatati sve što se nudi, sve što dio društva objeručke prihvaća. Brrrr, čista apokalipsa, armagedon, ubrzano ostvarenje Ivanova otkrivenja, sve u dva – tri čina. Meštri od baluna, od korupcije i prodaje magle što se valjda ponajbolje manifestira baš u ovo predizborno doba, posve netipično, različito, drukčije od svih izbora do sada. Stvarno je nešto ludo u zraku, nešto neobično, ne mogu opipati niti identificirati, dati neki naziv tom čudnom raspoloženju.

- 17:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Tuga s juga: Pušili, ne pušili, 25.11. će popušiti

Sub, 13/10/2007 - 00:22 — Drugi film

Vladin rigorozni zakon o drogama kažnjava sve koji su ikada naumili kušati bilo kakvu drogu/ Oporba ustrajna u nastojanjima da ublaži zakon/ Statistike kažu da je većina mladih probala lake droge/ HDZ plaši neinformiranu javnost/ Policajci, suci i inspektori pod bremenom provođenja zakona/ Hoće li nam država biti napušena, ako na izborima pobijede znatiželjnici koji u mladosti nisu odoljeli jointu

Hadezeovci su se na jednoj od posljednjih parlamentarnih rasprava u ovom mandatu uhvatili droga. Optužili su rivale, po tko zna koji put, da su skloni narkomaniji i da se u najmanju ruku zalažu za droge, kroz legalizaciju i priznanje nekih svojih čelnika da su je u svoje vrijeme koristili. Istina je da baš ništa od toga nije istina.

Članak 173. kaznenog zakona o drogama: okorjeli diler = student koji slavi proslavu diplome
Svatko imalo suvisao u ovoj zemlji dobro zna kako legalizacija marihuane u nas ne bi imala nikakvog smisla. U HDZ-u, pak, jako dobro znaju da njihovi rivali o legalizaciji nikad nisu ni govorili. Šime Lučin, Ingrid Antičević – Marinović i neki drugi političari koji su se tom problematikom bavili, govorili su o nekoj vrsti dekriminalizacije i to aludirajući na katastrofalnu hrvatsku zakonsku regulativu. Naime, HDZ je u ovom mandatu drastično izmijenio ionako vrlo loše skrojen članak 173. kaznenog zakona o drogama, na način da je bez ikakve logike povećao minimalnu zatvorsku kaznu na tri godine za svako posjedovanje droga. Na taj način, HDZ je u isti koš utrpao okorjelog dilera i vrhunskog studenta koji je kupio vrećicu trave za tulum u povodu proslave diplome. Zajedeno s dilerom, upravo diplomirani liječnik dobit će dosje i tri godine zatvora jer suci izmjenom zakona više nemaju prostora za manevriranje što realna životna situacija nalaže. To ne zanima kreatore nerealnog zakona skrojena u podrumima konzervativnog, nepromišljenog i suludog zakonodavca sa saborskom većinom. Poslušnici koji pojma nemaju digli su ruke, jer ono što veliki gazda traži sigurno mora biti dobro, čak kad je ovako glupo kao promjena članka 173. Perspektivni mladi hrvatski građanin iz primjera nikad se neće zaposliti u struci. Izići će iz zatvora prekrcanog ljudima poput njega, s novom diplomom – vrhunskog kriminalca ljutog na sustav koji je od vrhunskog mladog uma stvorio društveno smeće. I sve to zahvaljujući stranci čija ministrica hladno izjavljuje kako je posjedovanje trave jednaki krimen kao što je otmica (!).

Sotone su svi koji ikad kušaju joint
Statistike pokazuju kako je jedan ogroman dio hrvatskog naroda probao neku drogu, najčešće laku drogu marihuanu koja je u posljednjih 50 godina postala rasprostranjena i lako dostupna. HDZ-ovi rivali su prema tome samo bili iskreni i samo priznali nešto što je uobičajeno. Marihuana ima tendenciju da postane jednog dana možda jednako društveno prihvatljiva kao alkohol od kojeg je, navodno manje štetna, a sigurno manje agresivna, kažu stručnjaci. Ali HDZ ne dopušta podjele na lake i teške droge kao što ne razlikuje ovisnika od dilera, žrtvu od agresora. Po njima je sve to isto, iako su stručnjaci još davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća odbacili te zastarjele teorije s kojima se ne slažu ni hrvatski pravosudni djelatnici, liječnici. S ovakvim teorijama se ne slažu čak ni policajci u čijoj obveznoj literaturi na akademiji (Zloupotreba droga – Vladimir Kušević) jasno piše da se droge itekako razlikuju. U istoj literaturi se odbacuje teorija prema kojoj korištenje jedne droge vuče na korištenje drugih, težih. Na žalost, HDZ-ovce ne zanima istina, iskorištavaju neinformiranost građana kako bi pljuvali po protivnicima. Ne bi to ni bio problem da svojom gluposti ne čine ogromnu štetu Hrvatskoj, jer porukom mladima da su sve droge iste, oni doslovno reklamiraju teške droge. Sugeriraju klincima da nakon relativno bezazlene marihuane uzmu nešto teže jer, kako kaže vlast, sve je to isto, a kome ćemo vjerovati ako vlasti ne? Ali nije isto. Gotovo je pa prirodno da mladi intelektualac u nekom trenutku svog života proba marihuanu od čega mu neće biti ništa. Možda će je probati još koji put, ali će je brzo nadrasti. S druge strane, znanstvenici kažu da je dovoljno samo tri puta kušati heroin da se organizam navuče, što je u većini slučajeva sigurna smrt kojoj prethode godine pakla.

Dileri, mafijaši i rockeri
Svojim glupim insistiranjem na retorici proizišloj iz predrasuda i neznanstvenim pristupom problemu, HDZ je opasna stranka. Način na koji HDZ rješava problematiku droga je čisti zločin prema narodu i još jedan razlog zbog kojeg bi trebali izgubiti izbore. Svojim idiotskim zakonom kojeg se gnuša većina policajaca i sudaca, HDZ jednako tretira znatiželjnog klinca koji ide prvi put koketirati s drogama kao i onoga koji «radi» kraj škole i navlači djecu na zlo. To je skandalozno, ali svejedno ti isti hadezeovci dižu kažiprst u sabornici i povišena glasa vrijeđaju kolege koji se zalažu samo za promjenu tog idiotskog zakona. Kao da brane krupne, jednako kako se opiru oporezivanju bogataša, pa se zlobnici pitaju koliko pipaka hobotnice pipka i Banske dvore? HDZ obožava etiketirati, smještati, sotonizirati. Sukladno naučenome iz vremena SIS-a i SZUP-a, mračnog perioda svog sazrijevanja, iz pokreta u proeuropsku stranku, oni će bez pardona nekog tamo Zorana M. okarakterizirati teškim narkomanom jer je imao muda priznati da je jednom imao u ruci joint, baš kao i pokojni Račan koji je još u mračnom hrvatskom srednjem vijeku priznao to i dobio izbore. Neš mi ti velike stvari. Koji to čovjek iz generacije poslije 60-ih i 70-ih nije povukao dva dima. Jer stvarno ne znam što se mladom čovjeku danas treba dogoditi da ne dođe u priliku da povuče dim, osim ako je sportaš, asocijalna ličnost ili član HDZ-a, mada i oni duvaju samo se prave ludi. Samo što u toj stranci individua nema pravo na sebe samoga nego isključivo mora plesati kako gazda svira. A gazda definitivno nije rocker.

Rezultate rigoroznih zakona nije umijesno tražiti
U ove četiri godine vlasti konzervativaca ne mogu se sjetiti niti jednog senzacionalnog uhićenja nekog narko dilera najviše kategorije. Debakl u korčulanskom slučaju, bolje da niti ne spominjemo. Pričalo se o velikoj narko zločinačkoj organizaciji, da bi se ispostavilo kako je Cvik kvartovski diler kojem ne mogu sad prišiti ni 10 posto onoga s čim su mjesecima plašili bakice i neinformiranu javnost. Iako politika nije osigurala preduvjete za kvalitetnu borbu protiv narkomanije, policija srećom ima jako dobre rezultate. To možemo zahvaliti kolikom – tolikom izdvajanju dijela profesionalnih službi iz politike, ozbiljnim začecima neovisne i profesionalne policije – bravo Benko i lokalne policije. Upravo policajci su među žešćim kritičarima glupog zakona jer, umjesto da su dobili zakonsko uporište za lov na velike ribe, prisiljeni su trošiti vrijeme na gluposti. Urednici novina hvataju se za glavu dok svakodnevno u policijskim priopćenjima čitaju «uhićen s 0,6 grama marihuane», «dvije osobe bit će kazneno prijavljene zbog posjedovanja pola jointa» i slično. Dok se ionako slabi resursi i malo inspektora bavi zatvaranjem, u 90 posto slučajeva, poštenih građana koji si za vikend daju malo oduška, prave face se bogate i tim parama utvrđuju mostove prema vlasti. Ova vlast unazadila je borbu protiv droge više nego i jedna ranije, a osim nepromišljene represije, nisu ama baš ništa učinili na prevenciji i resocijalizaciji izliječenih ovisnika. Protekle četiri godine ništa se institucionalno u Hrvatskoj po pitanju droga nije dogodilo. Osim medijskog produkta besmislene trke za Cvikom, nije bilo niti jedne jače društvene rasprave. Jedino što se dogodilo je daljnja sotonizacija ovisnika i prokazivanje onih koji su priznali da su povukli dva dima.

Otkrivena je formula uspješnog vođenja države – glavno da nikad niste „duvali“
Tko je imao veze s travom, ne može biti normalan i nikako ne smije voditi Hrvatsku, jer samo nam još treba napušena država, poručuju naši konzervativci. A dovoljno je da proguglaju malo internetom i informiraju se. Za pola sata shvatit će cijelu priču o drogama. Kad bi ih istina bar zanimala. Droge su im sjajna tema kojom mogu zadojiti one dvije trećine neinformiranih, ruralnih, uplašenih i paranoji sklonih birača. No, droge nisu tema na kojoj se dobivaju izbori, barem kada im se pristupa na način na koji to radi HDZ. Za razliku od SDP-a i njihovih istomišljenika koji će svojom retorikom, ako ništa drugo, osvojiti srca onih kojima je puna kapa represije i bapskih naklapanja o drogama.
Droge su veliki problem suvremenog svijeta i nije nevažno kako će se hrvatsko društvo postaviti prema njima, znanstveno ili seljački hadezeovski. Zakone treba mijenjati na način da se dilere zatvori, a ilegalno zarađen novac im treba oduzeti i njime financirati liječenje ovisnika i njihovu resocijalizacija. A HDZ??? Ovakvim prkanskim pristupom oni će ionako najviše štetiti sebi. Pušili u mladosti ili ne pušili, sve mi se čini da će 25. studenog popušiti. Bit će to «bad trip».

- 17:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Tuga s juga: Zašto mijenjati vlast

Čet, 25/10/2007 - 15:32 — Drugi film

Višestranačje u prijevodu na hrvatski bi značilo dualizam + folklor stranaka od kojih tek mali postotak prijeđe izborni prag / Nadalje riječ dualizam obuhvaća jednu građansku i jednu nacionalnu opciju u Hrvatskoj / Narod, je međutim odavno skužio da se niti te dvije opcije previše ne razlikuju - svrha postojanja im je vlast, odnosno borba za vlast i ne prezaju da zaigraju šije šete sa Hrvatskom kao glavnim ulogom / Strategijski put Hrvatske prema Europi je zacrtan, treba nam ruka koja će se pobrinuti za osvještavanje građanskog svjetonazora - preostaje nam nada da to neće biti faraonski HDZ , kojem bi i samom bilo bolje da provede neko vrijeme u opoziciji
Neodlučni i neopredijeljeni ove su jeseni najvrednija roba. Oblijeću ih lešinari svih boja, nude im se, uguzuju im se i čine sve ne bi li im se svidjeli. U ovako mrtvoj izbornoj utrci svaki glas može odrediti pobjednika i gubitnika, pa se političari na sve načine trpaju nesvrstanima koji pojma nemaju kome će dati svoj glas. Sva su svjetla uperena na tih, možda i cijeli kvarat, hrvatskih građana koji od izbora do izbora kalkuliraju i u zadnji tren biraju one koji im daju za to razloga. Razlozi mogu biti razni, apstraktni, morbidni, (ne)logični… zar je uopće bitno; važno ih je pridobiti za sebe. Na svakim izborima toj se vojsci pridružuju i svi oni prevareni, razočarani… A Hrvatska je krcata prevarenih i razočaranih. Mogli bi ih izvoziti.

Čedo slatko naše višestranačje, punoljetno postati će...
Ali bez brige. Ovako ponosna nacija, pojačana još s nekoliko temperamentnih regija, ima još uvijek najviše onih koji jedva čekaju poginuti za facu s čela izborne liste. Onih koji grčevito uzdižu stranačke zastave i transparente svojih političkih uzdanica i dok im ne pukne glas uzvikivaju stranačke parole pjeneći se i slineći pritom. Ti isti birači obožavaju mrziti suparnike, svaku partiju karata pretvoriti u politički obračun i izići na izbore makar zato da glasaju protiv, ako slučajno iz nekog razloga ove godine nemaju zašto ZA. Mnogi su odavno odabrali ove ili one, opredijelili se za jednu od sada već samo dvije ponuđene opcije. Jer draga nacijo, na ovim se izborima više nego ikada ranije iskristalizirao politički dualizam, a na meniju su jedna nacionalna i jedna građanska opcija. Zajedno sa svim onim strankama i strančicama koje im pripadaju. Sazrijeva polagano naša hrvatska politika. Sazrijeva, a još ni punoljetna nije. Čedo slatko naše višestranačje, punoljetno postati će tek u proljeće dogodine. Brže će sazrijeti od većine političara koji još nisu skužili da se dijele na ove ili one. Priznajem, nije baš savršeno nazvana podjela, ali nacionalna i građanska zadovoljit će potrebe ove škrabotine. Mnogim, dakle, političarima koji si utvaraju strašnu zrelost očito još nije jasno da ih ljudi uglavnom dijele na ove i one, i to samo onda kad su dobre volje pa dopuštaju da možda ipak nisu svi oni isti kurvini sinovi i lopuže. Nadam se samo da se na ovim parlamentarnim izborima neće opet pojaviti stotinjak stranaka i vjernika među njima koji valjda stvarno misle da mogu nešto postići. Bilo bi sjajno kad bi nas poštedjeli svoje gluposti, uh… kao da nam nije dosta ovih stalnih igrača koji nekako uspiju prijeći izborni prag pa poslije briju da su državnici.

Nacionalna vs. Građanska opcija + folklor stranaka koji daje poseban štih izborima
Nije loš taj dualizam što igru svodi na ove ili one, mada zgodan je i onaj ostatak, folklor bez kojeg bi izbori bili još morbidniji. Tu smo gdje jesmo i treba odabrati najbolje za sebe i za Hrvatsku. Biramo između nacionalne i građanske opcije sa svim onim što ove čini ovima a one onima. Možda pretjerujem, ali odlučio sam vjerovati da sve što se od politike nudi mogu svesti pod jedni od to dvoje. Po prvi put otkako je višestranačja, obje smo opcije vidjeli na poziciji, svi su se izredali na vlasti. Možda ne strogo stranački, ali ako ih svedemo na ove dvije opcije, izredali su se svi i svi su nas u nekom trenutku razočarali, možda nekoga čak i oduševili. Imamo dva izbora, kvarat neodlučnih ili neopredijeljenih i sve one nabrijane s parolama koji jedva čekaju zaigrati na «šije-šete» ulažući budućnost Hrvatske na iduće četiri godine. I da se netko ne zabuni: nisu ovi zasad još neopredijeljeni takvi zato što se ne kuže u politiku. Baš suprotno! Neodlučni su i neopredijeljeni baš zato što se kuže. Oni prednjače pred poslovično apolitičnom mladeži, bakicama, domaćicama i redikulima koji imaju sreće biti neopterećeni izborima.

Faraon Vlado brije krivi film
Jedan od «najjačih» argumenata Sanadera i njegovih kada govore zašto reći NE građanskoj opciji koja usput, od proljeća vodi prema svim istraživanjima je – imali su priliku nakon 3.sijećnja i ništa nisu napravili! Zar nije fascinantna ta bahatost iz usta onih koji su prije toga deset godina vladali pretvorbom i privatizacijom, cirkusom koji je međunarodno izolirao zemlju i nametnuo Hrvatskoj reputaciju nekakve europske banana državice s osobom lika i djela «apsolutisticus euroskepticus» na čelu? Zato je Sanader trenutačno najmoćniji političar u državi. Ne šljivi taj nikoga dva posto. Bez pardona upire prstom, a zašto i ne bi kad kod njegovog nepismenog biračkog tijela to samo tako prolazi. Gazda HDZ-a ima muda za sve ostale, hladan je, proračunat, umišljen i bahat. Vladu vodi na jednak način kao i stranku, neprikosnoveni je vođa, autokrat i jednako nemilosrdan prema svima. Ne znaš prema komu je nemilosrdniji, političkim suparnicima ili svojim poslušnicima. Prava šteta što je s one strane, što brije krivi film jer da «građanska» Hrvatska ima takvoga, odavno bi i muška i ženska djeca zajedno slušala predavanja o seksu i spolnim odnosima u školama, a država ubirala PDV od prijateljica noći. Sve uspjehe pripisuje sebi, za neuspjehe okrivljuje niže rangirane, sitne ribe za jednokratnu upotrebu. Ministre nije žrtvovao samo zato da mu ne bi spočitali da je loše birao suradnike, osim toga, oni su tamo samo figure, jer tata drži sve u rukama. Tako je to u faraonskom HDZ-u oduvijek.

Terapija za hrvatsko društvo: HDZ u sanatoriju dok se dobro ne primimo za Europsku uniju
HDZ bi strašno profitirao u opoziciji, tom sanatoriju za zabludjele političare gdje bi ih prema dobro poznatoj dijagnozi valjalo zadržati barem do kraja 2010. godine, da se zemlja dobro primi za Europsku uniju. Budimo realni, vlast treba promijeniti ponajviše radi svjetonazora, jer bez obzira na veliku filozofiju sve ostalo što bi neka nova vlast donijela bile bi nijanse. Sve ostalo mijenjat će se u plus-minus 10 posto. Neće biti ključnih promjena, jer Hrvatska pred vratima EU naredne četiri godine uglavnom će se prilagođavati pravilima igre novih «tata», kojima je svejedno pleskaju li po guzi nestašnog Ivicu ili nekog proćelavog Hercegovca. S obzirom da je puno toga unaprijed određeno s te strateške strane, za Hrvatsku bi bilo najbolje da se skoncentrira na, godinama propuštanu građansku transformaciju, da se počne pretvarati u građansko društvo, i iz opanaka i odijela od sukanca preodjene se u novo svjetonazorsko ruho. Strategiju više ne možemo mijenjati, ona je definirana i određena za idućih X godina, ali možemo se pozabaviti sobom samima i početi stvarati moderno društvo znanja, kulture, tehnologije.

Šije šete šije šete... seljaci ili znanstvenici
Promjena vlasti potrebna je zbog uvođenja novih pravila igre a ponegdje i zbog uvođenja zdrave pameti u nezdravo društvo. S ciljem da se pretvorimo u otvoreno demokratsko društvo gdje neće «grozdovi» učiti djecu kako da se seksaju. Prodavati muda pod bubrege onima koji su odavno sve to vidjeli na internetu pa uživaju na promašenom predavanju jer mogu do mile volje ismijavati predavača koji pojma nema koliko je promašen i vjerojatno predaje o apstraktnim situacijama o kojima nije pristojno pričati, hm.
Općepoznato je i to svi znaju, da je svjetonazor HDZ-a u najvećem obimu blizak ruralnoj populaciji, i da ne leži baš onoj pretjerano urbanoj. Ova zemlja još uvijek je pretežno seljačka, a ovako mala može opstati jedino ako bude zemlja znanja, što će biti teško dok ministar znanosti ratuje sa svjetski eminentnim znanstvenicima tipa Đikić i Radman.

Opozicija - formula za razvoj
(…) OK, bilo bi krajnje nepošteno i lažno optužiti HDZ da su nekakva sekta koja Hrvatsku vraća u srednji vijek i u maniri inkvizitora gazi sve urbano, ali na žalost, njihov je kadar star. Ono malo što je modernizirano, što ih je nakon puno godina učinilo pravom europskom strankom, na žalost slabo dolazi do izražaja zbog prioriteta koje gura ta stara garda opterećena partizanima i ustašama. U četiri godine opozicije napravili su veliki iskorak, iz jedne silene, bahate družine koja se stalno poistovjećivala s Hrvatskom samom, uz opasku da je Hrvatska HDZ i da je onaj tko nije s njima protiv Hrvatske, su se približili pravoj europskoj stranci. Možemo onda samo zamisliti koliko bi za njih dobro bilo da još četiri godine odu u opoziciju. Vratili bi se na scenu produhovljeni, pomlađeni i bilo bi gušt polemizirati s njima o modernim temama, u prirodnom, urbanom, građanskom okružju gdje više nema prostora za ZNA SE retoriku, koja nažalost još uvijek zna prevladati jer vuk dlaku mijenja, ćud nikako. Bilo bi zlo i naopako, ponavljam se, svaliti sve na njihova leđa jer ni druga strana nije divna i krasna. Nadajmo se da su se opametili, da se onako sicky koalicija ne može ponoviti. Ruku na srce, uz onakvog Budišu (liberala! Majko mila!) nisu ni mogli puno. Danas, kad je Hrvatska pred vratima Unije, ima iskustvo koalicije i ekipu koja bi trebala biti pametnija, građanske stranke imaju dobru šansu učiniti Hrvatsku građanskom, anulirati loše zakone koji često veze sa zdravim razumom nemaju. Valjda nas neće iznevjeriti!?

- 17:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Tuga s juga: Zona sumraka ovi izbori, čovječe...

Čet, 15/11/2007 - 17:09 — Drugi film

Netko mora da je ugasio svjetlo. I poremetio kompase. Jer na vrhuncu jedne od najnapetijih predizbornih kampanja moderne Hrvatske većina političkih stranaka nemaju puno veze s onim što utvaraju da jesu, s onim što rade i s onim kako se zovu / Možda naša demokracija nema bogatu povijest, a naša moderna politika nije nešto pretjerano senzacionalna, ali ono što sto posto imamo – to je nedosljednost jer naša prosječna politička stranka ne može svjetonazor zadržati ni tijekom jednog jebenog mandata / Sto milijuna kuna za cirkus koji se ponavlja svake četiri godine, uglavnom s istim glumcima bez previše novih imena, jer nove face opasno prijete da sjebu cirkus / Kako uopće reagirati na TV pojavu blijedog i ispijena lika na amaterskoj video snimci slabe rezolucije i s lošom rasvjetom; dok govori pred zastavom u kadru tipičnim za Bin Ladenova javljanja iz pećine; i šalje gledatelju nekakve nesuvisle poruke koje su pretjerane čak i za smušeni hrvatski politički cirkus na ovim izborima?
Da izbori nisu tako ozbiljan proces, biranje kandidata za Sabor bila bi jedna sjajna komedija. Zapravo, komedija su i neovisno o ozbiljnosti i važnosti procesa koji kroji budućnost mlade nam nacije. Pokušao sam gledati ove specijalne izborne emisije i par puta se dobro nasmijao. Nije da možeš baš dugo to gledati jer nakon cereka najčešće slijedi «rigoleto», ali zna biti stvarno veselo. Baš nedavno, taman u prvim danima službene kampanje, naletio tako ja na TV prilog sa predizbornog skupa žuto zelene koalicije. Epizoda iz braka seljaka i liberala (to je sprdačina već samo po sebi; a zamisli, ima nastavak!). Dakle, neodoljivo logična koalicija, neprincipijelna, kako političari to vole zvati (hm, kao da je ikakva drukčija koalicija uopće moguća, hm…).

Bijeg od korijena
Uglavnom, da konačno povežem misao, nespojivi po zdravoj logici, o politici i da ne govorim, sjedili su u nekakvoj ružnoj hali za dva bezvezna okrugla stola sa kockastim šahovnica uzorkom stolnjacima Đurđa Adlešić i Josip Friščić. Sjedili su na čelu, natiskani s još po nekoliko glavešina iz oba tabora, moćno odijeljeni od publike: a oko njih neki previše obični ljudi, upadljivo skromni, jeftino odjeveni, iz aviona se vidi da su mahom u zrelim godinama, da ne kažem matori jer pojedinačno je svaki od njih mogao biti barem vršnjak Broja 1 iz Alan Forda. Ako ne i stariji. Ambijent još nekako i logičan za HSS, ali Đurđa… o Đurđa, koga vraga ti radiš usred slavonske poljoprivredne zadruge s ljudima koji vjerojatno pojma nemaju što to znači «liberalno»? Stranka koja se temelji na pojedincu i njegovoj slobodi koju želi do jaja uživati dok god ne graniči sa slobodom drugoga i s tim se ponosi, koalira u poljoprivrednoj zadruzi s kukuruzima. Jedino što im je zajedničko je žuta boja. I tu svaka sličnost prestaje. Osim u zoni sumraka hrvatskog predizborja…
Netko mora da je ugasio svjetlo. I poremetio kompase. Jer na vrhuncu jedne od najnapetijih predizbornih kampanja moderne Hrvatske većina političkih stranaka nemaju puno veze s onim što utvaraju da jesu, s onim što rade i s onim kako se zovu. Ako sam dobro zapamtio, na kampanju su stranke spičkale ovaj put nekakvih 100 milijuna kuna. A na što? Da plakatima, spotovima i svim ostalim reklamama naciji pokažu koliko su se odmakle ne samo od sebe samih nego i od svake logike. Što bi, uzmimo za primjer, Ante Starčević da se nekim SF slučajem u Zona sumraka maniri pojavi danas bilo gdje u Hrvatskoj i što bi rekao kad bi vidio u što se pretvorila njegova stranka? «vidi što su mi uradili od stranke mama…» Onda? Bi li zagrlio Đapića? Ili, da se pojavi Stjepan Radić, Maček, da Joso Broz malo i pozove Zokija na raport, da pokojni Franjo ljutito izvuče Sanadera za uši… Danas kad je Hrvatska ujedinjena i cijela, bez Austrije i monarhije nad glavom, Ante Starčević mogao bi se potpuno posvetiti sebi i biti odvažni narodnjački buntovnik koji bi i 150 godina poslije imao jednaki motiv za kritiziranje klera (majko mila, jesmo napredni!) jer čini se kako Crkva jednako kao i onda kulturno unazađuje narod što je «Oca Domovine» posebno u svoje vrijeme nerviralo. Da on danas ne bi ni pogledao Đapića, a kamoli se učlanio u njegov HSP govori i to da su u svoje vrijeme Starčevića podržavali građanski slojevi društva, intelektualci pa čak i imućniji seljaci, dakle, svi oni koji veze nemaju s onim u što se pravaška stranka pretvorila. S obzirom na takvu dosljednost hrvatske politike nije onda ni za zamjeriti Đurđi što ovih tjedana obilazi hrvatska sela i jedva obrazovanom puku priča o, stvarno ne znam čemu, ali znam da s liberalnom idejom to veze nema i da se ona svaki put kad ugazi u prirodno gnojivo po kokošinjcima pita – što je meni ovo trebalo?

Kako su krenule ostat će nam samo dvije stranke
Možda naša demokracija nema bogatu povijest, a naša moderna politika nije nešto pretjerano senzacionalna, ali ono što sto posto imamo – to je nedosljednost jer naša prosječna politička stranka ne može svjetonazor zadržati ni tijekom jednog jebenog mandata. Ni četiri šugave godine te face ne mogu biti dosljedne, a kako onda očekivati od najstarijih stranaka da će biti na tragu politike svojih utemeljitelja, da neće skrenuti s puta!? Ne bi htio da ispadne da se posebno žestoko obrušavam samo na HSLS jer su gotovo svi podjednako apsurdni, liberali su upravo zbog onoga što jesu (što bi trebali biti) definitivno najapsurdniji. Još otkako je Budiša rasturio koaliciju svojim pretjeranim desničarenjem, kad je plovio desnije nego što je Đapić ikad mogao sanjati. Jer liberalna ideja umrla je s Vladom Gotovcem onoga trenutka kad je ostao bez stranke. Budimo realni, kako bi rekao Kazo iz «Bitangi i princeza» i odjebimo na trenutak veliku filozofiju pa si na trenutak dopustimo luksuz totalne jednostavnosti, pa kaže: liberali bi se danas u predizbornoj kampanji trebali pojavljivati uglavnom po urbanim područjima, i to po kazalištima, muzejskim foajeima i uglednim klubovima gdje bi u modernim odijelima sa žutim kravatama objašnjavali zašto onih desetak posto građana s homoseksualnim sklonostima, među kojima je i negdje između četvrtine i petine ljudi s liste HSLS-a (karikiram), trebaju imati prava koja potražuju… otvoreno govoriti o potrebi legalizacije prostitucije i argumentirano kritizirati svu ludost radikalno represivnog HDZ-ovog zakona o drogama kojim se regrutiraju kriminalci iz najnaprednijih slojeva društva, a zbog samovolje bahatih i neupućenih, neobrazovanih, djeca primaju poruku da su sve droge iste pa nakon relativno bezazlene marihuane posežu za heroinom koji je po HDZ-u isto što i trava, pa kad je trava ovakav bauk – misle djeca – što se ne bi počeli rokati žutim?
No, HSLS sa seljacima putuje po blatnim dijelovima Hrvatske gdje Đurđi principijelni koalicijski partner Jambo pomaže da se ne zakači (umoči) negdje s visokom petom štikle. Ionako, pa to je svima jasno, većina tih bezličnih hrvatskih stranaka osnovano je samo kako bi se zadovoljila taština likova izbačenih iz većih stranaka. Mnogi od njih neće postojati već početkom 2008. godine, a kamoli za pet ili deset godina. I upravo zahvaljujući njima, njihovoj gluposti, nedosljednosti i samoljublju pojedinaca kao jedinom razlogu stranačkog postojanja, za 20 godina u Hrvatskoj će postojati samo dvije stranke. HNS, HSS i HSP samo zbog tradicije, koliko god je devastirana, još koliko, toliko plivaju uz ona dva poznata morska psa iz Titova i Tuđmanova nasljeđa, koliko god da su pritom odmaknuti od temelja jer od tog trija jedino je Savka danas ostala svoja na svom. Sve one ostale bezbrojne stranke su uglavnom isprdci nastali kao produkt taštine gubitnika i upravo poput svakog prdca, odjeknut će, zasmrditi i nestati. Neka kao «glasnić», druga kao «tihomir», od neke će zapeći oči, druga se neće ni ćuti, ali sve je to tako tužno trenutačno, na kratke staze, onoliko koliko prosječni prdac uopće traje. Sudbina im je svima ista jer na svakim sljedećim izborima sve slabije stoje. Oni kvalitetni ljudi među njima, radi njih samih, ali i za Hrvatsku, za narod, bilo bi najbolje da se pridruže nekome od velikih.

Sto milijuna da bismo gledali binladenovske kadrove
A oni Pašalići i razni pušioničari, najbolje neka odu iz politike. I zbog njih samih, i zbog nas, zbog Hrvatske. Jer čovjek više ne zna bi li ih žalio ili im se smijao. Kako uopće reagirati na TV pojavu blijedog i ispijena lika na amaterskoj video snimci slabe rezolucije i s lošom rasvjetom; dok govori pred zastavom u kadru tipičnim za Bin Ladenova javljanja iz pećine; i šalje gledatelju nekakve nesuvisle poruke koje su pretjerane čak i za smušeni hrvatski politički cirkus na ovim izborima? Kako reagirati kad to postaje toliko tragično da prerasta u najcrnju komediju, u grotesku. Samo mu fali još AK – 47 uz noge pa da nacija odluči od muke počiniti kolektivno samoubojstvo. Od muke!
Sto milijuna kuna za cirkus koji se ponavlja svake četiri godine, uglavnom s istim glumcima, bez previše novih imena jer nove face opasno prijete da sjebu cirkus. Sve to da bi odabrali klaunove koji će nas voditi u (ne)izvjesnu budućnost, neizvjesnu samo za one naivne jer naša je mala kifla odavno uklopljena u globalnom selu tuđih interesa, neovisno o izborima i sličnom demokratskom folkloru. Preskupi sport za ovako siromašne igrače, preskup s obzirom koliko malo zabave nudi ovaj cirkus. Nekako, sve mi se čini da većih promjena biti neće, mada ne znam jel za moj pesimizam krivo tmurno vrijeme i kiša što se razlijeva po prozoru ili to što me nesreća natjerala da zaboravim kako se to čovjek zabavi….što god bilo, ovo je hrvatska realnost. Koja se ponavlja.
I da, da ne zaboravim, za razliku od Ante Starčevića koji bi se prije svega vjerojatno mogao samo rasplakati da ga izbace u predizbornu hrvatsku Zonu sumraka AD 2007, sto posto sam siguran da bi Zagorac Broz u svom SF putovanju vremenom nonšalantno uhvatio doktora juniora pod ruku i učlanio se u njegovu modernu partiju. Zapalio bi kubanku iz osobne Castrove zalihe i rekao: Ostvareno - Idemo dalje!

- 17:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.02.2008., ponedjeljak

Treba li Sanaderu e-mail kod Googla?

Pratim ovu frku s Butkovićem i sve sam više siguran da nikakve zavjere nema. Danas je Nino Pavić bio kod Hrge, a direktor EPH Orešković kod Bage u emisiji «Otvoreno» gdje se pojavio i momak koji je pisao sporni intervju. Hedl i Bešker koji su se javljali preko linka, nastupali su s pozicije da je mali trebao istog trena čim je dobio prvi mail prekinuti svaku komunikaciju ali ne shvaćaju da ovaj nije na njihovoj poziciji vrhunskog novinara koji je 24 sata dnevno sedam dana u tjednu ufuran u žurnalizam nego je običan mladac koji se zabavlja Facebookom i vjerojatno je sve to doživio kao dobru zajebanciju i u Facebook maniri prihvatio igru.
Butković je faca i tu nema spora. Jedan je od onih koji su izmislili Jutarnji list, uvjerljivo najbolju hrvatsku dnevnu novinu i koliko god išli na živce njegovi tekstovi tipa «sinoć sam s premijerom u eminentnom restoranu na gornjemu gradu pio Chardonne i analizirao vanjsku politiku», Butković je jedna od perjanica ovdašnjeg novinarstva. Kako je onda popušio onakvu, iz aviona očito nevaljalu gmail adresu, stvarno mi nije jasno.
Neki od kolega iz branše s kojima sam razgovarao o aferi dok je još bila friška i koji su, moram to priznati – likovali i guštali zbog Butkovićeve nesreće, tvrdili su da je ovakvo što bilo očekivano jer drže da je ovaj i ranije izmišljao surfajući pretenciozno na valu dobrih veza s facama iz vlasti, samo što do sad nije objavio ovako veliku stvar, nije pretjerao.
Najbolje u cijeloj priči po meni je premijerov osvrt na priču jer je Sanader o njoj govorio s iskrenim osmijehom. Pojavio se pred novinarima i dobro se našalio. Nije htio nikoga prozivati niti se mrštio. Zrelo, svaka čast.
Ali ostaje pitanje kako se to moglo dogoditi? Jasno mi je da u EPH ne mogu zanemariti slučajne ili neslučajne veze pravog autora intervjua s Nacionalom i Večernjim listom mada sumnjam da bi Pukanić ili Austrijanci kuhali takvo što. A onda se mali još pojavio kod Bage, smiren i normalan, iskreno zabrinut za pravne konzekvence pametno zaključivši kako iza EPH stoji barem 20 moćnih odvjetničkih ureda, a iza njega, kako je rekao, samo stolica.
Otac Indexa Babić dobro je kod Bage locirao još nešto bitno na što ukazuje ovaj slučaj, a to su intervjuiranja e-mailomu u kojima sugovorniku odgovore slaže cijeli PR odjel koji odlučuje koja pitanja mogu proći a koja ne. Umjesto da novinar sjedne nasuprot sugovornika, rešeta pitanjima i ne popušta niti centimetra. Eh, to ti je tehnologija! Da nema tih prokletih mobitela, računala, interneta, nikad se ne bi Butkoviću dogodilo ovakvo što. A sad bi mogao popušiti karijeru i sve teške godine u kojima ju je stvarao. Dobro, Nino ga neće baciti na ulicu, smjestit će ga nekamo, na nekakvu administrativnu funkciju ali s komentiranjem dnevne politike Davor se može pozdraviti. Kad mu nije bilo čudno da se predsjednik jedne Vlade, pa bila to i hrvatska vlada, služi s besplatnim accountom Googla. A opet, s druge strane, ko zna, možda je to praksa na Markovom trgu? Možda Sanader i kompanija otvaraju tajne adrese mimo vladine domene s kojih komuniciraju s novinarima, međusobno, s tajnim službama? Kako bilo, došli su na svoje svi oni koji ne vole Butkovića i njegov originalni stil pisanja. On neće dobro proći ali siguran sam da za EPH neće biti nikakve štete, pa tako ni za Jutarnji koji je i dalje najbolja hrvatska dnevna novina čiji ugled nije tek tako moguće poljuljati.

- 21:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #

TUGA S JUGA: Hrvatska - zemlja sretnih regija , www.drugifilm.com, 10. veljače 2008.

Kad čovjek sve zbroji i oduzme, a ima bogme puno toga tu za računati, stječem dojam da uopće i nije tako loše živjeti u Hrvatskoj. Pogotovo ovdje u Dalmaciji gdje je klima sjajna, a presing i stres puno su podnošljiviji u odnosu na Zagreb gdje ni za živu glavu ne bi živio ponovno.
Zadnjih par dana u modi je antishopping. Ujedinjeni narod zadojen utopijom opire se kupovanju. Izbjegavaju pohoditi velike trgovačke centre u kojima se uvijek potroši više od planiranoga, ali kako se moglo i očekivati, trgovački centri su i dalje krcati pa mi se čini da je ideja propala na samom početku. U nekim zemljama, čitam po novinama, sličnim su akcijama natjerali trgovce da smanje marže i tako pojeftine masu proizvoda, ali nekako sumnjam da će se išta slično dogoditi u Hrvatskoj. Ovaj narod je prije nepunih dvadeset godina ratovao za pravo da slobodno troše svoje pare u svojim trgovinama u kojima ima svega za kupiti.
Kod nas se sve svodi na politiku zbog čega bilo kakve interne inicijative rijetko kad pale.
Građanska inicijativa? Što je pobogu to, pitaju se ljudi u Dalmaciji? Zar se išta veliko uopće može dogoditi a da nije pod izravnim utjecajem vlasti, pitaju se ljudi koji su navikli da se nad njima vlada, i to često vrlo žestoko, još od Dioklecijana, Talijana, Austro-ugara, partizana i Nijemaca, ustaša, Josipa Broza, Tuđmana… Ma kakva građanska inicijativa, nevladino bilo što kad u Dalmaciji ne šljaka niti regionalni štih, barem onaj najblaži, onaj koji služi narodu da se izbori za sebe, da regiji dade značaj i u ovo doba godine kada nije vruće pa Dalmacija nikome nije pretjerano zanimljiva.
Neki dan je planuo turski brod u istarskom moru i Jakovčić je odmah glasno reagirao. Neću sad ulaziti u to kako, ali podsjetilo me to na tužnu činjenicu da su dalmatinski župani u sustavu potrebni koliko i inflacija. Što uopće župani rade, čemu institucija župana služi, meni nikako nije jasno. Bilo bi logičnije (prirodnije) da nam je država podijeljena po regijama, pa da u Dalmaciji postoji jedan lik, da ima ovlasti biti iznad gradonačelnika četiriju središta današnjih županija i da je na čelu nekakvog regionalnog sabora koji za razliku od Županijskih skupština nekoga vraga radi. Uspostavom županija su strašno zakomplicirali sustav što dokazuje upravo istarski primjer, jer samo tamo je županija prirodna pa funkcionira i ima smisla.

Divide et impera
A opet, nisu ludi oni koji su podijelili Hrvatsku. Razdijeljena na četiri županije, Dalmacija je u rekordnom roku zaboravila na bilo kakvu regionalnu inicijativu pa od sredine devedesetih nitko više takvu ideju i ne spominje. Dalmacija je danas sa svim svojim bogatstvom siromašna i izvan turističke sezone nezanimljiva. To je regija u kojoj žive seljačine koje od izbora do izbora glasaju za sve moguće konzervativne opcije, mišljenje je općeprihvaćeno.
Zagreb se nametnuo kao mega središte, što je logično, jer mora postojati mjesto gdje se lova slaže na hrpe i oplođuje. Istra je iznimka koja potvrđuje pravilo, jedina je regija koja se može nositi sa Zagrebom i jedina kojoj je dopušten regionalni štih. Dalmacija je od lipnja do listopada središte zemlje, svi joj se uvaljuju, podilaze joj, a čim zapušu prve bure i zemlju ovlaže prve kiše, vraća se sebi samoj, te razjedinjena kakva je dopušta drugima da zgrću njezinu lovu dok se njezini politički glavonje jedva usuđuju žicati od Zagreba pare koje joj pripadaju. Dubrovnik je boem i ne želi uopće imati veze sa smrtnicima u ostatku regije, dok ih ostali uopće ne doživljavaju Dalmatincima pa ni oni ne žele imati veze s njima. Split je nesporno središte, njegova se "dica" nazivaju djecom najlipšega grada na svitu, a Zadrani se tiho ali sigurno pretvaraju u vrlo moćnu i bogatu sredinu dok Šibenik, na žalost, predstavlja grad taman izrastao iz gradića koji još nema obilježja velikog grada, pa se svakodnevno bori s vlastitim tranzicijskim duhovima. Dalmacija može biti najbogatija hrvatska regija, ima mentalitet koji može nametnuti svima vlastita pravila igre, ali je uspavana, raskrečena i zbunjena. Ako ništa drugo, nije najgora, jer ta je neslavna pozicija pripala Slavoniji koja je danas poput svoga Glavaša; iscrpljena, zaboravljena i neutjecajna.

Nasilje, vizija, svadljivci
Dalmaciju je u zadnje vrijeme zapljusnuo val nasilja koji je prestaje. Prvo je monstruozno ubijena curica u sinjskoj krajini. Ubio ju je manijak. U zadarskom zaleđu ubijen je, a potom i spaljen taksist. Ni njegov ubojica nije daleko od manijaka. U šibensko predgrađu tip je nedavno automobilom nekoliko puta prešao preko drugog lika, ubio ga zato što mu je petljao sa suprugom, a prema nekim verzijama nemilog događaja izišao je nakon višekratnog gaženja iz automobila i još ga jednom onako zgnječenoga potegnuo nogom u glavu. Može li morbidnije? Ipak, u policiji kažu da se ne događa ništa spektakularno jer je nasilje u uobičajenim okvirima.
Vrijeme leti samo tako. Nova godina kao da je jučer bila i neću se okrenuti a već će doći ljeto i još jedna turistička sezona. Hrvatska i dalje nema jasnu viziju kakav turizam želi. Pametnjakovići kažu da je dugoročno planiranje komunističko (!) i da se to više tako ne radi, ali središnja Dalmacija još uvijek nema luksuzne hotele niti ikakve druge sadržaje kakve bogati gosti očekuju. Država se bavi važnim pitanjima poput onoga kad će zabraniti pušenje na javnom mjestu ili je li bolje da se kažnjavaju vozači s 0,5 promila alkohola u krvi ili uopće ne smiju imati ni kap alkohola, ali realnog i konkretnog generalnog turističkog plana nema. Bivša Vlada s gazdom Sanaderom na čelu postavljala se sve ove godine kao pravi tim na pravom mjestu, sposobni da odgovore izazovima vremena pa su dobili još jednu šansu. Doduše jedva, ali nekako su se provukli kroz ušicu igle. Mi smo dobili inflaciju, poskupljenja i po prvi put otkad nema Tuđmana, spoznaju da odnosi s EU i nisu pretjerano idilični za što nije krivo samo slovensko predsjedanje Unijom. Uz sva ta sranja, kako uopće očekivati od Vlade da se bavi nekakvim tamo turizmom od kojeg bi cijela nacija mogla samo tako živjeti. Tko bi se usudio uperiti prstom prema Markovu trgu i reći da ta ekipa pojma nema što radi, da je veliki šef opet za ministre odabrao nekakve nesposobnjakoviće koji se ni u snu ne mogu nositi s izazovima vremena, od pravosuđa kojim se bavi gotovo pa totalno ženska verzija Kirina do vanjskih poslova koji su umjesto nekakvom granićevski sabranom šahovskom velemajstoru pripali neiskusnom svadljivcu.

Recept za uspjeh

Formula je jednostavna: daj Slavoniji da proizvodi zdravu hranu, Dalmaciji proširi sezonu na barem šest mjeseci, Istru pretvori u zemlju iz bajki s tisuću brendova, a Zagreb je ionako već sad jedna velika kontrolna sala iz koje se nadziru i špijaju svi ostali. Iako zvuči prejednostavno da bi bilo realno, ta je formula realna i izvediva, ali to je jasno svima osim onima koji bi se formulom trebali pozabaviti. Oni koje smo izabrali da za nas vode naciju, svoj posao rade jednako loše kao protekle četiri godine samo što sada svi zajedno dobro možemo osjetiti rezultate njihova lošega rada i kobnih eksperimentiranja. U svemu tome moja Dalmacija dočekuje još jednu turističku sezonu nespremna, s nikakvim kapacitetima, zastarjelim hotelima, bez tako potrebnih nam sadržaja…
Da umjesto tih nesposobnjakovića imamo u sustavu prave face pomislio bi da smo inscenirali havariju turskog nosača kamiona u ZERP-u, taman u trenutku kad želimo dokazati koliko je ZERP potreban, svrsishodan i nesporan, ne samo nama već i EU samoj. Jer brod se dogodio u najboljem trenutku za ZERP. Očito ipak ne zahvaljujući našoj pameti nego ipak samo sreći, istoj onoj sreći koja nas je spasila od puno veće frke. I bez sredstava, moćne tehnologije i pametnih glava, naši su ljudi uspjeli skrpati brod i spasiti stvar. Navikli na improviziranje i krpanje na licu mjesta, izvukli smo se i opravdali težnje za ZERP-om. Mi, mali, samoljubivi, slijepcima predvođeni i siromašni u silnom bogatstvu Hrvati. Rođeni da budemo šonje, kako bi to rekao Johnny koji i dalje sve to promatra sa sigurne udaljenosti gore na sjeveru. Ravno do dna.
- 21:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.01.2008., ponedjeljak

INICIJATIVA: U BOJ ZA PRAVO NA JAVNO PUŠENJE

Ujutro kad se probudim prvo idem u kafić jer bez kave ne funkcioniram. Tursku kavu ne pijem, ne sviđa mi se, u one razne prahove koji se mute u vrućoj vodi i zamiješaju nemam povjerenja pa sam prisiljen odlaziti u kafić na klasičnu kavu iz aparata. Pijem veliki makijato s hladnim mlijekom, kako se to zove u mom gradu, znam da drugdje to zovu drukčije, u zagrebu – kavu s mlijekom itd.
Dakle, kad se ujutro probudim, obavim sva ona jutarnja sranja između kreveta, kupatila i WC-a, mamuran od jutra jer jutro na mene tako utječe, prvo u trafici ispod prozora kod prezgodne Alme kupim bijeli Walter i Jutarnji list i uputim se u omiljenu kvartovsku birtiju – Kula gdje konobar zna što treba pa ne moram uopće pričati dok ne popijem kavu. Alma zna što pušim, Edi zna što pijem, a ja se preporodim kad počnem okretati stranice mile mi novine, uz prvi gutljaj tako potrebne kave i još potrebnijeg cigareta. Da, cigareta kojeg mi Sanader i kompanija sada žele oduzeti, ne daju mi da pušim u kafiću, mjestu koje je izmišljeno da bi se unutra pušilo.
Znao sam da će doći do toga, da će i kod nas zabraniti pušenje na javnome mjestu, ali uvijek sam nekako mislio da taj zakon neće zaživjeti u praksi. Ne, na Balkanu nikako. A sve mi se više čini da j sranje ipak neminovno, da uskoro neću moći uživati u svom najdražem ritualu. Skroman kakav jesam, naučio sam da mi u životu ne treba puno. Daj mi ujutro novine, kavu i duvan, i ja ću biti najsretniji na svijetu. Ali ne, oni mi i to malo žele uzeti. Zabranit će pušenje svuda, bez iznimke, osim jasno u vlastitim domovima gdje nam ipak ne mogu ništa. I neće dopustiti otvaranje kafića za pušaće, iako to ne bi nikome smetalo, a onima koji žele pušiti osigurali bi tako da rade ono što žele i ono u čemu uživaju. Ono što ne ugrožava nikoga.
Image Hosted by ImageShack.us

Jebote, s kojim pravom društvo uopće smije i može braniti ljudima da rade ono što žele? OK, pušenje je nezdravo, ljudi rikvaju od toga, liječenje je skupo, jebiga. Ali opet, tko mi brani da radim ono u čemu uživam, na način da ne ugrožavam pritom nikoga, jer mislim upravo na te lokale otvorene baš za pušaće, dobrom voljom vlasnika koji žele takvo što… Sanader i kompanija, ovi seljaci i kvaziliberali samo bi profitirali da nekakvim amandmanom dopuste otvaranje posebnih lokala u kojima bi ljudi mogli uz kavu i novine pušiti i cigarete. Onako kako u Nizozemskoj duvaju travu, primjerice. Jer ne moramo baš u svemu kopirati jebenu Europu. Koga briga što drugdje zakon djeluje apsolutno i bez iznimke? Zašto baš u Hrvatskoj ne bi dopustili otvaranje posebnih mjesta za pušaće, ako baš toliko smetamo nepušačima??? Shvaćam da nepušačima nije ugodno kraj nas, da im smeta, da se ne žele trovati. To mi je jasno i nemam nikakvih problema s tim. Ali strašno me živcira što nam žele zabraniti da se okupljamo na mjestima gdje svi, svih 100 posto insajdere, želimo pušiti, biti u zadimljenom prostoru sa svim dražima koje uz to idu. Zaboga ljudi, ja si nikako ne mogu zamisliti jazz koncert bez dimne kulise, te prirodne scenografije koja takav happening čini uzvišenim ili još gore, kako da uživam u rock koncertu bez pljuge u ustima, što da radim uz pivo ako ne mogu pušiti…. Strašno je to što nam rade, to prisilno ozdravljavanje nacije… Strašno mi idu na onu stvar. Što nam još ne zabrane i alkohol, imaju divno iskustvo Amerikanaca s početka prošlog stoljeća pa nek vide kako je ta glupa priča završila.
Na žalost, ovo s cigaretama će im uspjeti. Očistit će naciju, kontinent i svijet na kraju od duhanskog dima. Uskoro će početi falsificirati povijest pa će neki novi, budući naraštaji gledati Casablancu bez pljuga, cigarete će naprosto isjeći modernim specijalnim efektima kako bi totalno iskorijenili tu duhansku baladu, tako romantično ubilačku.
Svega se odričemo. U interesu općeg zdravlja. Na kraju ćemo biti toliko dosadno zdravi da ćemo izgubiti volju da uopće živimo. Jebeš svijet bez poroka.
Ne znam kako će to izgledati jednom (uskoro) kad nam ga HDZ uvali zguza. Nadam se da će biti manevarskog prostora za djelovanje nas buntovnih nezadovoljnika, nas koji smo protiv režima, protiv ozdravljenja nacije pod svaku cijenu…. U svojim tajnim podzemnim ćelijama mi ćemo pušiti… U ilegalnim birtijama uz novine, kavu i duvan. Jebo me dan ako baš ja neću otvoriti prvu takvu ilegalnu birtiju za pušače. A ovi nacistički žandari mogu nam popušiti zajedno sa svojim zabranama!

- 23:15 - Komentari (3) - Isprintaj - #

25.01.2008., petak

Na blog coveru blog do bloga, nigdje moga, nigdje moga...

Jeben sam ti ja bloger. Nakon svih ovih postova pitanje je – jel tko uopće naletio na moj blog, jer ako i jest, s komentarima se nije pretrgao. No, jebiga, što je tu je, nastavit ću, nastavit ću trljati pizdarije pa što bude.
Ili možda… hm, da se ufuram u lik neke curice, recimo mlade katolkinje, nadobudne, ali prokleto svjesne promjena u njezinom organizmu… pa da pišem o masutrbatorskim sklonostima nevine curice, sve do najsitnijih, najprljavijih detalja i tako osiguram znatnu posjećenost svog bloga?
Ili još bolje, da otkrijem imena svih muljatora u ovom gradu, svih dilera, političara pokvarenjaka, imena svih onih za koje svi znaju, ali nitko nema muda otkriti te javne tajne, prljave javne tajne ovog mog grada?
Sve bi bilo bolje, čini mi se, od ovoga što jest, od ovoga što radim i načina na koji se predstavljam. Jel moguće da sam toliko dosadan?
Hm, možda da jednostavno odustanem. Ne bi mi bilo prvi put. I nekidan sam naletio na jedan stari blog, moj blog, jedan od onih koje sam započeo i nikad nisam nastavio. Jesam faca!
Kvragu sve. No, ako ništa drugo, barem sam oprao suđe. To je jeben posao, posao za koji čovjeku stvarno treba poticaj. Nekako sam uspio, odradio sam taj prljavi posao.
Sutra je deadline. Moram napisati tekstove, eh da ih bar ne moram prije toga i napraviti, razraditi temu, otići na teren, sve posložiti. Najlakše je napisati, to sredim za pola sata, sat najviše, ovisno o temi. Ali treba sve te informacije prikupiti. Jebote, čovjek se iznenadi kad shvati koliko se toga danas može napraviti s kauča. Uzmeš telefon u ruku, ispred tebe je zaslon računala. I gotovo da uopće ne moraš izlaziti vani. Divota. Ali to je kurac od posla. Neka. Doći će bolji dani, bolja spika, bolja atmosfera i bolja baza. Mora doći. Ako ni zbog čega, onda zato što je ovo teška pizdarija. Životarenje. Nizašto.

- 01:38 - Komentari (3) - Isprintaj - #

19.01.2008., subota

MTV ME JOŠ UVIJEK MOŽE UZBUDITI

Otkad sam se u petom, šestom osnovne počeo paliti na glazbu, masu puta u životu sam otkinio na neki bend, doživio ono sjajno oduševljenje spoznajom nečeg novoga, od tih prvih nevinih pjesmuljaka iz tog vremena, do štajaznam Ramonesa par godina kasnije, Tom Waitsa još kasnije ili otkrića bandova poput Gang of four, Television, cijele vojske sjajnih jazzera i slično. Trajalo je to dugo, godinama mi je mjuza bila među prioritetima, nešto masu važno, a onda je odjednom sve to postalo manje bitno, da bi postepeno potpuno prestao pratiti što se događa. Još početkom rata zaključio sam da je rock and roll mrtav i da se nakon odvratnih osamdesetih ništa kvalitetno više u mjuzi ne može dogoditi. Onda se dogodila Nirvana, pomislio sam dobro, iznimka koja potvrđuje pravilo i spremio tom svih brojeva Heroine, gomilu starih Đuboksa, čak i nekoliko brojeva prastarih magazina Bravo koje sam kupovao sredinom osamdesetih i završio s glazbom. Barem s novom glazbom jer sam rado i dalje s vremena na vrijeme, ovisno o vremenu kojeg je uvijek bilo malo, stavljao u CD player odabrane stare albume iz svoje poveće fonoteke koju sam baš ovih dana napokon malo posložio i napravio reda među tih oko tisuću CD-ova.
Ovaj poduži uvod, i cijela ta spika oko mjuze nije slučajna. Jer želim napisati nešto o događaju koji me danas oborio s nogu. Kao što rekoh, odavno ne pratim zbivanja na svjetskoj glazbenoj sceni, radio u kući uopće nemam, a MTV i slične programe stalno preskačem i dok nešto radim puštam da svira glazba s VH1 i sličnih kanala jer tamo puštaju stare stvari koje slušam i volim. No, danas sam se slučajno zadržao na MTV Adria gdje su puštali nekakve filmske MTV nagrade. U jednom trenutku je Bruce Willis najavio Amy Winehouse, žensku o kojoj sam često mogao čuti svašta po novinama ali pojma nisam imao o njezinoj glazbi, da me netko pitao svira li techno, punk ili klasiku, ja ne bi imao pojma. Ženska je došla na stage, ispod je pisalo njezino ime i REHAB, a ja sam popizdio, napalio se kao školarac, doživio ultra orgazam i totalno otkinio na žensku, na njezin glas, pogled onim bolesnim drogiranim očima. I stao razmišljati dok sam tražio nekakav rapidshar link na sve što je ikad objavila. Očito, nakon šugavih osamdesetih, devedesetih i svog tog silnog dosadnog kenjkavog electro sounda koji prevladava zadnjih dvadeset godina, ipak se pojavilo masu dobre glazbe, a ova je luđakinja sasvim sigurno genijalna, baš onakva kakva se meni sviđa. Od trip hopa i Portisheada, od Nirvane, nisam čuo nešto tako moćno, tako sexy i tako jebeno muzikalno. Upravo slušam njezin zadnji album i čitam po tabloidima o ženskoj i smijem se. Vrhunski umjetnici moraju biti autodestruktivni, to je tako. Od Van Gogha do svih onih koji su pali tijekom renesanse šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ova je ženska B. Holliday ovoga doba, karika koja je nedostajala. Odlučio sam da više neću preskakati MTV. Osim dok su tamo oni dosadni r n b kenj kenj šminkeri. Strava.

TA DROGIRANA, DO JAJA GENIJALNA AMY:


- 22:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Jebalo me veliko ružičasto slovo T

Danima nisam ažurirao blog. Ne svojom krivnjom, nego zato što su me malo jebali ovi iz T-coma. Jebali me bez kurca. Uselio sam, naime, u novi stan i tražio da mi prebace telefonski broj, Internet priključak i IPTV, a nakon što mi je poznanik iz te firme rekao da se sve može srediti u 24 sati i dao mi znak da je nalog za preseljenje pušten u sustav, konačno sam mogao preseliti. Jebiga, bez tog priključka nisam htio seliti jer mi je doma ured, a i neovisno o tome bez interneta i TV programa meni bogme nije nimalo lako živjeti.
Od onda je prošlo dvadesetak dana, banda T-comovska. Izjebali su me samo tako. Par dana nakon što sam podnio zahtjev, a ništa se nije događalo, otišao sam u njihov ured i od djelatnika doznao da je nalog storniran. Iz pitaj boga kojeg razloga, kazao mi je lik i priopćio da bi, da slučajno nisam svratio pogledati, nalog ostao u takvom stanju – ukratko, da se ništa ne bi dogodilo. Divno, pomislih, prekrasno za firmu koja bombardira svojim reklamama kojima mame građane na svoje proizvode koji često ne rade ili treba mjesecima čekati da vas priključe što je neka druga priča, vratit ću se na nju.
Tip u T-comu izdao je novi nalog i sve je opet krenulo ispočetka. Nakon tjedan dana dobio sam informaciju da se nešto događa, ali bio je petak, jebiga, ko još radi petkom. Jebe se njih što ja u novom stanu gledam TV preko nekakve šugave analogne antene i sav mi je program u smetnjama. I bivši je vlasnik imao Max TV tako da u stanu koji je friško renoviran uopće nisu uređene instalacije za analogni TV program. A na Internet sam se spajao iz kvartovskog kafića u kojem ujutro pijem kavu. Srećom, netko u zgradi iznad nije zaštitio svoju bežičnu, dakako T-com Internet vezu pa sam surfao preko tog jadnika i svjesno radio kazneno djelo. To me nije toliko puno uzbuđivalo jer sam 98 posto bio siguran da surfam na račun HDZ-a čije su prostorije odmah iznad lokala.
Vikend je prošao, neću ni pričati koliko sam problema imao zbog sranja s vezom i da nisam mogao stalno pratiti vijesti na Hini, svoj e –mail, i uglavnom došao je ponedjeljak kada sam doznao da je šef smjene pobjegao ranije s posla pa me opet nisu spojili. Popizdio sam opet i počeo razmišljati o brutalnim mjerama, terorističkim akcijama protiv njih i slično. Sutradan napokon, zelena lampica DSL na routeru je zasvijetlila. TV programa i dalje nije bilo, jebiga, što bi ja sad sve odmah. Polako pajdo!
I sutradan sam konačno sjedio u svom novom, tako željenom domu i gledao gomilu TV programa, slušao zvuk na svojim ogromnim zvučnicima i surfao iz svog stana na svom laptopu. Trebalo je proći samo dvadesetak dana za to. Dvadesetak dana nakon što mi je rečeno da mogu odseliti jer ću za 24 sata dobiti vezu, postati online. Pitam se što bi bilo da nisam imao vezu? Mogao bi još štošta napisati o T-comu, ali nema smisla. Važno da mogu raditi i živjeti normalno, samo sam to tražio. Bilo bi sjajno da mogu smradovima reći, evo vam plaćam trećinu računa jer sam dvadesetak dana bio bez usluge, ali moćna gamad bi mi se samo kiselo nasmijala. Ko ih jebe.
Eto, zato nisam ažurirao blog neko vrijeme, a baš sam se bio napalio da ću ga održavati kako treba. Sad se samo trebam opet ušaltati, vratiti u taj film.
Možda je prava pouka ove priče još zajebanija, hoću reći da je ovisnost o tehnologiji stravična. Bez interneta, a bogme i bez TV programa, ja život ne mogu zamisliti. Ne znam koliko je to bed ljudima, ali kod mene je to tako i sretan sam što mogu konzumirati tu tehnologiju, što živim u vrijeme njezine ekspanzije.

- 22:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.01.2008., petak

CRNA, CRNA KRONIKA

U zadnjih deset i bakšiš godina novinarskog rada masu sam se vremena bavio crnom kronikom ali nikad nisam dao šefovima da me prisile na gadosti kakvima su mediji u nas danas nakrcani. Kužim potrebe medija, nevjerojatnu glad za informacijama, ali zivkati oca brutalno ubijene cure iz sinjske krajine da komentira svaki detalj u najmanju je ruku bilo degutantno. Danas je u Vodicama umro desetogodišnji dječak, nesretnik je bio alergičan na čokoladu ali je uzeo komad na školskom odmoru skupa s djecom koja su slavila rođendan jednoga od njih. Događaj je sam po sebi toliko strašan i nesretan da se pitam kakvog smisla ima odlaženje kod tih jadnih roditelja i mučenje ožalošćenih detaljima. No, urednička glad je nevjerojatna. Njih zanima kako se dečko grčio, koliko je pjene bilo na ustima, je li što rekao dok je umirao… jer to gladnu javnost zanima, jebiga.
Treba uspostaviti granice, a granice su tu da se probijaju. Jebeno je raditi ovaj posao, ispitivati ljude u najgorim trenucima u njihovim životima, kucati na vrata ljudima koji su na tabletama i jedva da su svjesni ičega od silne tuge koja ih razara.
A plaću treba zaraditi. Ako nećeš ti, napravit će konkurencija, a onda si najebo jer će se šefovi istresti po tebi. Uvijek moraš biti korak ispred svih, imati činjenicu više, neštp što nitko drugi nema. To je pritisak koji sjebe i najbolje, pa mnogi pokleknu i među činjenice počnu krijumčariti laži, iskrivljenu istinu, misteriozne detalje koje je nemoguće ili teško moguće provjeriti. A toga ima jako puno u našim medijima. Nekidan mi se kolega žali da je urednik iskonstruirao iz teksta naslov koji nema nikakve veze, ne sa tekstom nego sa zdravim razumom. Jer novinu treba prodati.
Prije nekoliko mjeseci dva su me murjaka zaustavili nasred ulice, zaustavili automobil kraj mene i uručili mi poziv za informativni razgovor. Jedna je ženska podigla protiv mene kaznenu prijavu. Zbog naslova. S kojim nisam imao nikakve veze, dakako. Ali sam svejedno najebo. Jebiga, na kraju su odbacili prijavu, ali bilo je i gorih situacija s negativnim ishodom. U sendviču između urednika i zdravog razuma postaješ usmrđena salama koja se može pokriti samo s listom salate. I smrdiš po majonezi.


- 23:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.01.2008., petak

IDEMO DALJE: NEISKUSNIMA OPROŠTENJE, ATEISTIMA LOMAČA

Vratija se Ive. Veliki gazda se otrijeznio i počastio naciju svojom pojavom nakon što ga desetak dana nije bilo nigdje. Skoro pa da mi je nedostajao. Kad bi se zezali. I Zoki se danas pojavio. Zvala ga Hrga u goste. Čestitao je sastavljačima vlade na sastavljanju.
Biser dana svakako je Ivina izjava da je Ivica Jubito napravio glupost zbog političkog neiskustva. Da, novi stari predsjednik Vlade hladno je, mrtav ladan, priznao da je četiri godine na čelu jednog od najvažnijih ministarstava držao nezrelu osobu. Ništa novo. Zna se kakva mu je vlada i kakva je uloga ministara u toj vladi kojom u svakom pogledu vlada jedna osoba, a ostali su tamo jer je vlada i država tako uređena pa oni trebaju obnašati te funkcije. Kakvi su, to uopće nije bitno. Dok su god tobožnji dobri kršćani, konzervativci i slušaju zadnje smeće od glazbe. Jedva čekam vidjeti novu vladu. I kako će je Ivo posložiti u novim okolnostima. Ha, vlada kršćanskih hadezeovaca, liberala i seljaka. I manjina. U kojoj su hadezeovci bivše komunjare, dobar dio liberala teške seljačine, a seljaci… eh, da su bar seljaci. Uz sve to, opozicija će im biti ekipa koju je većina građana ove zemlje htjela vidjeti na vlasti, ali što zbog izbornog sustava, što zbog matematike, što zbog pohlepe i činjenice da su lideri zajebali većinu svog članstva, to se nije dogodilo.
Genijalno mi je to s Kirinom i njegovim predsjednikom vlade koji nakon četiri godine kaže da mu je ministar amater, diletant, ali da njegova neviđena glupost nije nimalo štetila nikome, pa tako ni Hrvatskoj, ni Anti Gotovini sutra. A danas smo čuli da je lovac i prije bježao u lov, tko zna s kim, na kraju ćemo otkriti možda još veće face na nekim budućim ekskluzivnim fotkama zbog kojih će opet najebati neki mali čovjek s malom plaćom, jedan od onih koji po defaultu stradavaju za velike face. I Rahima su zvali, ali pametni general im se zahvalio podsjetivši ih da je u kućnom pritvoru. Jednako kao u Zečevu i šibenskom kraju uopće kad je sranje počelo, Rahim je ostao častan čovjek koji poštuje pravnu državu. Baš onakav kakvoga ga pamtim još iz djetinjstva. Kad se sjetim da me nije htio izvući iz vojske jer taj lik sve radi po knjizi. I to je super. Ali što i da je bio u lovu. Kad Sanader kaže da takve sitnice nisu štetne. Jebiga. Tip pobije sutra cijeli dječji autobus, da svi umru u jednom danu, kao u onoj depresivnoj mračnoj partizanskoj stihoklepiji s brdovitog Balkana… jebiga, čovjek nema iskustva, pa nema veze. Što je tu je, što se sad može. Idemo dalje, kažu u HDZ-u, a mi slušamo. Jer oni vladaju. Uff. Još četiri godine faca za koje će poslije reći da nema veze. Jer im fali iskustva. Sve to u danu kad je barel nafte prešao sto dolara, i u danima kada državni pastir poručuje ateistima da su veći grešnici od svih baraba. Nema što, divota. Ali mi ipak idemo dalje. U Pizdu materinu.

- 01:24 - Komentari (1) - Isprintaj - #

02.01.2008., srijeda

ISTRAGA: TKO JE SMJESTIO MINISTRU? I USPUT, GDJE SU POBOGU ZAVRŠILI VEPROVI?

Novinari su krivi za sve

- Prokleti novinari! Svi ćemo zbog njih najebati, mater im jebem. Šta oni imaju pisati o tome i drukati nas svijetu? Trebaju u interesu nacije prešutjeti te stvari, ali ne, neće gamad. Zbog njih je čovjek opet u Haagu! Banda, piskarala posrana – kaže Mate, umirovljeni direktor jednog pogona u Tvornici lakih metala, ja slušam sočni razgovor kvartovskih lumena u najboljim godinama. Njegov zet, zaboravio sam kako mu je ime ima još bolju teoriju, napredniju….
- Jasno da su novinari krivi, a tko bi drugi bio. Novinari, ali oni su preglupi da to sami smisle, oni su samo pijuni unutarnjih i vanjskih neprijatelja koji svaku priliku koriste da napakoste Hrvatskoj.
Ko zna, možda su čovjeka omamili s nečim, utrpali ga u portapak i odnijeli na lovište. Možda je sve to Kirin osmislio, da si par tjedana prije mirnog završetka mandata osigura nečasni otpust. Naime, Markačeva žena veli da je cijela priča namještena. Kod nas u Hrvatskoj staro je pravilo da nije bitno što se dogodilo nego vara li glasnik suprugu? Ili je možda peder? Treba prebaciti s bitnoga na bilo što, a napad je najbolja obrana, a prvi aksiom kontraobavještajnog poučka kaže – oklevetaj glasnika, zamuti vodu, učini bilo što, samo da se ne priča o onome što se stvarno dogodilo.
Nije bitno što se čovjek nije držao dogovora i boravio u kućnom pritvoru nego to da su mu smjestili i odrukali ga čim je šmugnuo iz kuće. On je u dobroj vjeri pozirao za fotku s još malo ministrom Kirinom koji će par dana kasnije napokon izdiktirati tajnici ostavku, a ovi odmah Canona spojili na prvo računalo pa razaslali slike na 80 adresa, kaže supruga. Pozvali su ga u lov da bi napakostili Ivici. Sve su organizirali zbog fotografiranja, uvjerljivo najneukusnijeg fotosessiona jer slikati se u dvijetisućitima pokraj gomile netom ustrijeljene divljači politički je i svakako drukčije, najblaže rečeno nekorektno za popizditi. Ali nije kvaka u tome, nije bed ni pobijena veprovina od koje bi se i Obelix imao najesti, nego je fora to da se Kirinu namjesti par tjedana prije nego što će i službeno prestati biti ministar. Da ga ne bi slučajno opet izabrali. Uh, bojim se i da zadnji ostane u HDZ-u, da bi Sanader radije ustupio to radno mjesto najljućim neprijateljima, Ranku Ostojiću na primjer, radije nego da gospon Jubitu dobije još četiri godine uveseljavanja nacije akontacijama i konotacijama.
Po tko zna koji put u Hrvatskoj, nije važno što je policajac uhvatio lopova nego to da je tom policajcu prije 120 godina jedan predak bio zajebani odmetnik. Važno je zamutiti vodu. Tako se ovdje radi, tako ovdje stvari stoje i tako je to kod nas oduvijek. Jedino što nisam još uspio doznati je – hmm, što je bilo s onim pustim beštijama što su ih pobili!?Vjerujem da je to puno zanimljivije od bedastoća kojima nas mediji bombardiraju u ovo, ha, blagdansko doba. I da, i neki mediji stvarno puše neke stvari bez ikakve ograde, bez imalo pameti, netko sipali idiotariju a ovi to prenesu bez trunke mozga. Stvarno je sve u onoj stvari, stvarno smo u banani. Ajme…

- 02:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ALO?! ZEMUNIK, PRIJEM... IMA LI MESIĆA U AVIONU??



Šaltam ja večeras po daljinskom i naletim na onaj film gdje H. Ford glumi američkog predsjednika u otetom predsjedničkom avionu. Uglavnom, taman naletim na scenu gdje predsjednik sjeda na pilotsko mjesto i spašava sve jer američki predsjednik može sve, pa zašto ne bi vozio i predsjednički avion, vrhunskim manevrima izbjegao pucnjavu iz svih oružja iz neprijateljskih MIG lovaca i slična sranja…. No, da nastavim dok ne izgubim misao, dok se on vješto izmiče salvi metaka, raketa i drugih projektila iz lovaca s crvenom zvijezdom, u zadnji tren dolaze mu u pomoć njegovi, par američkih lovaca koji dakako, srede komunjare bez problema… u biti, umalo bez problema jer jedan MIG ispaljuje raketu koja nezaustavljivo leti prema AIR FORCE ONE i više ju nije moguće oboriti. I tu se događa ono ključno! Jedan od pilota F-16 spretnim manevrom uzleti prema gore i svojim se avionom ispriječi ispred rakete koja tako umjesto da raznese predsjednički avion, razbaca na milijun dijelova hrabrog pilota od kojeg se upravo to i očekivalo, da poput Clint Eastwooda skoči pred predsjednika i dobije metak namijenjen šefu slobodnog svijeta, onako kako to pripadnici američke tajne službe jedva čekaju da urade, istina, ne baš svaki put jer to isto nije pošlo za rukom dečkima u Dallasu početkom šezdesetih kad je gazda popio čak tri metka.
Ono što je meni sinulo nakon te limunada tipično američke scene jest da se sličan film u Europi nikad ne bi mogao snimiti. Još bolje, u Hrvatskoj, he he. Zamišljam Mesića za upravljačem CRO AIR FORCE 1 dok vještim manevrom izbjegava srpski MIG. Imam točno tu sliku u glavi. Pokraj njega neka dobra pičoka, sav je nabrijan, upravo je prebio par negativaca i progutao dvije atomske bombe nakon čega je samo podrignuo. No, onda se dogodi sranje…. Dok srpska raketa Made in CCCP pun gasi gari prema njemu, stanoviti pilot Dalibor u prastarom CRO MIG avionu naziva Rončević 007, inače predsjednik mjesnog odbora Veliko Trgovišće i sin saborskog zastupnika HDZ-a, vidjevši raketu brzo uroni pod oblake i konstatira da se za ovakvu plaće ne isplati ginuti za predsjednika. Koji mu ionako nikad nije bio simpatičan, još otkako je prodao domovinu u Haagu na onom nekom svjedočenju. Pojma nema Dalibor što je predsjednik tamo svjedočio i o kome, za koga ili protiv koga, ali to nije sad ni bitno u ovom ključnom trenutku…. Bum, veliki bum i jaki bljesak prekine mu misli…. Uzalud su iz Zemunika zvali CRO 1, javi se, ali aviona koji je još pokojni Tuđman bio kupio na Floridi na leasing više nije bilo. Doduše, predsjednik se spasio, imao je padobran, ali to sad više uopće nije bitno za ovu priču o različitim pogledima na patriotizam u Americi i u nas. Il je stvar samo u filmskoj stvarnosti, al opet je stvar u tome što oni puše, a mi nikad ne bi. Tako je to kod nas u Europi. Da je pokojni Đinđić bio Amerikanac, danas bi posmrtno odlikovao nekog tajnog agenta, a ovako ga neki Nemanja, Jovica ili Spasoje nije uspio spasiti.

Image Hosted by ImageShack.us

- 00:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

NOVOGODIŠNJA DRAMA U 4 i pol ČINA

bangburninmadthumbup

( u početku bijaše... hm. .... klaun? )

Uvod…

Jedna kuja otišla, druga došla. Sve se svodi na dosadnu rotaciju, okretanje jedne kugle oko druge i oko sebe. Od svake pizdarije radimo senzaciju. Sve ne bi li dali smisao misteriji života. Već viđeno.

Loš odabir planete za život?
... ili samo kriva duša u krivom tijelu.... ma poezija sine, za puknuti od smijeha.

- 00:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ČIN 1. Začeće



Nisam frustrirani manijak, samo promatram dok se drugi trude shvatiti čemu toliko mraka, crnjaka. Što da radim kad me ne oduševljava ova strka, veselje, razbacivanje s raskoši. Stvarno sam se htio potruditi ove godine ali nije išlo. Odglumio sam, čak bi rekao da sam sjajno to izveo, ali ne bez pitanja zašto, čemu sve to?
Stotine SMS poruka od ljudi koje ne volim, koji ne vole mene. Svi žele nepostojeće, valjda zato to tako olako i rade, jer znaju da to što rade nije realno. Otkud ljudima ideja da će nova godina biti sretnija, uspješnija, zdravija, kvalitetnija, s više love, seksa, uspjeha na ovom ili onom planu? Olako se razbacuju dobrim željama, a već sutra će se proklinjati međusobno.
Meni osobno treba jako malo. Malo, jedva vidljivo. Tek toliko da je tu, da osjetim, da je realno, živo, da postoji.
Listam Studio, TV vodič Jutarnjeg lista za ovaj tjedan i ne mogu vjerovati kakva su smeća TV producenti ponudili ljudima za blagdane, za takozvanu najluđu noć pogotovo. Sreća da nisam osuđen na njihov izbor.

- 00:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Čin 2. Političke didaskalije



Ova godina što je tek započela mogla bi biti masu zajebana. Drugovi iz vlasti već su se pobrinuli za to. Te samo naizgled reformirane komunjare, konzervativci po zanimanju i lopuže iz uvjerenja, zagorčat će nam život u upravo započetoj godini puno više nego tijekom 2007. koja nije bila previše bajna. Bit će ovo godina lošeg standarda, malo love i puno patetike. Jedino čega nam neće nedostajati, a i dalje govorim o politici, bit će poplava gluposti. Ukoliko Sabor ponovno postane obasjanom pozornicom, glavnim mjestom za ključne rasprave pa tako onda i obračune svih vrsta, nagledat ćemo se i naslušati svega. Jaka opozicija i nestabilna Vlada, recept je to za 2008. godinu prepunu sirovih strasti. Kruha i igara. Više od kruha masi ove godine nije suđeno. A na kruh uvije mogu namazati vonj. Inspirirani velikim igrama, nabrijani, bit će manje gladni, marva naša hrvatska, stado moje najmilije, o braćo, sestre, oj.

- 00:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Čin 3. Od zone do zone



A uopće nisam pesimist. Još jučer vjerovao sam u sve moguće priče sa sretnim krajem, navijao za pozitivce i naganjao zlikovce. Poput šerifa sa divljeg zapada s posebno razrađenim ćulom da nanjuši sranje, odijeli žito od kukolja pogledom, jednostavnim, brzim skeniranjem ulice. Svijet je oduvijek bio isti, ljudi su ti koji su izmislili nove godine i iščekivali trenutak ni po čemu poseban, od vremenske zone A do vremenske zone B… Osaka, Peking, Mumbay, Moskva, Berlin, Paris, London, New York, Las Vegas, Los Angeles…. Da se vesele, ispaljuju vatromet, gužvaju se u smradu seoskog šatora ispod bine nad kojom se krevelji Milo Hrnić dok u pozadini HDZ-ovska svita čeka ponoć da pozdrave mile sugrađane.


- 00:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Čin 4. Epilog ili balada o plesu sa suncem



Nova godina. Veliki globalni tulum za proslavu dana koji se samo na papiru razlikuje od drugih. Iz godine u godinu. Loša matematika, ali koga briga. Još jednom smo napravili cijeli krug, svih 360 stupnjeva. Neki poput naprednih Japanaca prije, neki nešto kasnije. I što sad? Kad smo spićkali pare, euforija je prestala, a sutra treba opet na posao… Sve je isto, ništa se živo nije promijenilo osim tog šugavog 8 kojeg pišemo umjesto 7. Iskreno, znao sam za puno bolje razloge za pijančevanja. Mada za pijanstvo neki strašan razlog i ne treba. Evo, na primjer, ja sam večeras upao u jedini lokal u kvartu koji je bio otvoren i naručio odmah trostruki gin samo da što prije oguglam na društvo i okolinu. Morao sam još nekoliko puta ponoviti konobarici zahtjev prije nego što sam puno bolje volje napustio tu rupu.

- 00:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.01.2008., utorak

Čin 5. Kraj

Da Nova godina. Za krepat od smijeha… ako će biti kuja ko ova prošla, onda bolje da nije ni došla. Na žalost, bezobzirna kuja sudbina nikad me nije slušala. I tko zna što mi tek nosi. Ne pada mi na pamet veseliti se njezinim koktelima. Radije ću zapaliti još jednu cigaretu i ugasiti računalo. I poći na spavanje. Sutra je radni dan. A ja nisam radio od lani.



(KRAJ)


Image Hosted by ImageShack.us

- 22:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

TUGA S JUGA: "Sani! It's expensive!!!" ili "Ivo! To je skupo!!!" (www.drugifilm.com , 31.prosinac 2007.)

Dileru soft erotike bilo je najvažnije izdržati do kraja izbora, umjetno održati iluziju dobrog standarda u državi i što uspješnije prikriti loš odabir suradnika u vlasti koji ionako služe samo zato da u danom trenutku izgore za najdražeg vođu. Godina još nije ni završila, a sve se najednom počelo raspadati na užas ogromnog broja građana ove zemlje koji su prije mjesec dana glasali za promjene i popušili za dlaku. Cijena litre benzina prešla je osam kuna što znači da je lagao kad je obećao da se to neće dogoditi. Samo blagdanski optimizam prikriva očaj nacije. Kratkoročno. Jer taj balon od sapunice prsnut će uskoro, do zla boga uskoro. Prije nego što se otrijeznimo od novogodišnjeg pijanstva svima će biti jasno da smo najebali. Pobjednik će se, sukladno dobrom običaju i demokratskoj praksi, na samom početku mandata ponovno riješiti sve prljavštine. Nad Hrvatskom će se nadviti gusti oblak tog smrada, ljudi će razbijati kasice prasice svoje djece i veselit će se svakom mrkom medvjedu kao milijunskom dobitku na lotu… Jer vrijeme je za triježnjenje, za realno sagledavanje trenutka u kojem se nalazimo, za prihvaćanje aktualnog hrvatskog sranja.
U Hollywoodskim komedijama često veliki šefovi, negativci, imaju u ekipi po jednog mamlaza, imbecila koji svaki put zajebe, ništa ne može napraviti kako treba i obično je to nekakav simpatični bucko, neka glupava faca koja se sviđa publici u toj svojoj idiotskoj ulozi. Šablona preuzeta iz života. Poput lika iz serijala TELE 2 reklama, mafijaša koji izluđuju bossa Sonnya krivim odabirom GSM mreže i uređaja. Život je najbolja reklama, najbolji skeč, život piše romane, pa tako i mi u Hrvatskoj imamo smiješnog lika koji nikako da napravi pravu stvar, nikako da odradi posao kako treba nego svaki put zajebe. I ne bi to ni bio bauk da on nije već četiri godine na čelu policije. Baš kao u vicu, ime mu je Ivica, a uvjeren sam da bi ga gazda ovih dana najradije poslao u kartonskoj kutiji na sjeverni pol, baš kao u onoj reklami…

Laganje, muljanje, pravljenje ludim...
Ministar Ivica Kirin obilježio je ovu godinu svojim, sada već povijesnim biserima, zahvaljujući kojima je – ako ništa drugo – popularizirao Internet u Hrvata kao nitko prije njega. Već kao pojava Kirin je bio velika greška Ive Sanadera koji se do kraja dosljedno držao politike umjetnog održavanja svoje Vlade na okupu neovisno o glupostima kojima su njegovi ministri obilovali protekle četiri godine. Ne bez rezona, jer Sanader je svoje ministre prihvatio kao nužno zlo, ali i topovsko meso koje u svakom trenutku može stradati za njega. Da je na vlasti bila neka druga politička opcija, Kirin ne bi ni konkurirao za vladu, ili bi odletio nakon prvog bisera. Ovako, kod moćnog i bahatog Sanadera, bilo je dovoljno nakon prve gluposti smanjiti ministru radijus kretanja i slobodu govora i po tipično hadezeovskom sistemu "neka sve ostane iza naša četiri zida" ostaviti ga da figurira dok ionako Benko radi sve policijske poslove, a ovaj pojma nema što se zbiva.
U Sanaderovoj Vladi, to znaju i ptice na grani, ministri su samo ukras, sjede tu kako bi zadovoljili formu dok jedan čovjek kreira svu politiku, odlučuje o svemu i sam vuče sve važnije poteze. Neki su ministri bili pijuni više, neki manje, neki su poput Vesne Škare Ožbolt htjeli prestati biti pijuni pa su nestali sa šahovske ploče. Kirin je definitivno bio samo ukras, mada to "ukras" nekako baš ne ide uz njegov groteskni lik, pa bi zlobnici rekli da je više bio "čvilja" na vladinom obrazu.
Ići u lov s tipom koji je u kućnom pritvoru, a istovremenu biti na poziciji čelnika sile koja se mora pobrinuti da ovaj uistinu bude pritvoren, definitivno je vrhunac svih Kirinovih gluposti. Barem do trenutka kad je spremno stao pozirati pred ustrijeljenom divljači za fotografiju, rame uz rame s likom za kojeg se trebao pobrinuti da ni nosom ne promoli kroz dvorište svog uzničkog doma, jer time je zaradio vječno mjesto u antologiji hrvatske gluposti za sva vremena. Ali Ivica je nadmašio i te gluposti. Lagao je, muljao, pravio se lud, i na kraju se ostavkom zahvalio na suradnji, gotovo kao heroj. Dok su policajci istodobno prebili jednog mladića na smrt. Ivica je imao važnijeg posla, smuljati da je slika s Markačem i mrtvom divljači snimljena godinama ranije. Katastrofa.

Umjesto vica – bolesna parodija
A plan je bio nešto sasvim drugo. Sanader je postavio Kirina na vrh policije želeći nastaviti uspješnu transformaciju koju je započeo pokojni Račan, jer je u Lučinovo vrijeme policija dobila jedan do tada neviđeni demokratskih štih, čak i liberalan, umnogome zahvaljujući tadašnjoj glasnogovornici MUP-a Zinki Bardić koja je u svom uredu držala na zidu fotku sebe s đoksom. Nakon desetljeća represije, što crvene što Tuđmanovske, Sanader je shvaćao koliko je važno prikazati policiju ne samo represivnim organom, nego i humanim, socijalnim, ljudskim. Pa je za šefa MUP-a postavio mladog čovjeka koji će se znati našaliti kad treba, ali i pokazati zube u odgovarajućem trenutku. Na žalost, takvih u HDZ-u nema. Mlad čovjek koji se ima potrebu upisati u HDZ ne može biti opušten, mora imati dršku od metle… hm, tamo gdje već ona stoji. Ukratko, taj miks ambicioznog provincijalca, konzervativca u duši, s mozgom sportaša, sasvim logično se na hrvatskoj političkoj pozornici morao pretvoriti u kiks zvani Kirin. Usprkos i unatoč nesumnjivo dobrim namjerama Ive Sanadera, jer i put prema paklu popločen je dobrim namjerama.
Rezultate eksperimenta zvanoga Kirin sada Sanader mora kusati. Na žalost, moramo i mi s njim. Na žalost, i ona većina, onih više od pola u Hrvatskoj koji su na izborima bili protiv politike držanja smiješnih likova, pijuna u Vladi kojom vlada jedan jedini lik, veliki gazda, patrijah. Konačno, nakon tko zna koliko trpanja pod tepih, hrvatska vlast je pokazala Europi svoje pravo lice, neozbiljnost, nedosljednost… kao rezultat Sanaderovog načina vladanja. Da se umjesto pijuna okružio stručnjacima, onima koji misle svojom glavom i znaju raditi svoj posao, skandal Markačeva lova na divlje svinje nikad se ne bi dogodio.
Ovako je Sanader pokazao da se uopće nije promijenio, da iza maske kojom je varao naciju zadnje četiri godine i dalje stoji isti onaj Sanader sa splitske rive, onakav kakvim se na kraju krajeva otvoreno i prikazivao u ovoj predizbornoj kampanji. I na žalost svih nas, osvojio izbore. Na žalost, jer tek ćemo početi ispaštati. Ne politički, ne režimski, ne nametanjem svjetonazora koji nam je kroz sve pore života u Hrvatskoj već nametnut, nego onako kako najviše boli, kroz rupu u džepu, prazne novčanike, kroz nikakvu platežnu moć i sve skuplje proizvode na policama trgovina. Sve ide gore, sve poskupljuje, a mi hipnotizirani blagdanskim optimizmom još ništa ne vidimo, nego još gore, trošimo rekordno.
Teška vremena dolaze, Goti su pred vratima, Kirin je otišao posut laticama cvijeća, ali mi na žalost ostajemo. Još četiri godine laži, nesposobnih pijuna, i tobožnjeg domoljublja protkanog licemjernom pobožnosti konzervativaca na vlasti koji taj svoj lažni štih stavljaju stalno ispred naroda. A to boli sve one koji shvaćaju, i mada su okruženi guskama vide kroz maglu. Boli, a boljet će još više.
- 22:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2013  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Siječanj 2013 (1)
Siječanj 2012 (2)
Srpanj 2009 (10)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (15)
Prosinac 2007 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Što je ovo? Kakav je ovo blog?

Razni tekstovi koje objavljujem po mreži, pokušaj da ih sakupim na jednom mjestu, ali i friški tekstovi, ideje, komentari, štajaznam, sve što mi padne na pamet. Nije lako održavati blog.... potrudit ću se... ako uspije ovaj put, treći, četvrti,peti pokušaj??? Ko zna više koji...

Linkovi

Image Hosted by ImageShack.us





Image Hosted by ImageShack.us







Image Hosted by ImageShack.us

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se