Vapaj uspaljenog diletanta
19.01.2008., subota
Jebalo me veliko ružičasto slovo T
Danima nisam ažurirao blog. Ne svojom krivnjom, nego zato što su me malo jebali ovi iz T-coma. Jebali me bez kurca. Uselio sam, naime, u novi stan i tražio da mi prebace telefonski broj, Internet priključak i IPTV, a nakon što mi je poznanik iz te firme rekao da se sve može srediti u 24 sati i dao mi znak da je nalog za preseljenje pušten u sustav, konačno sam mogao preseliti. Jebiga, bez tog priključka nisam htio seliti jer mi je doma ured, a i neovisno o tome bez interneta i TV programa meni bogme nije nimalo lako živjeti.Od onda je prošlo dvadesetak dana, banda T-comovska. Izjebali su me samo tako. Par dana nakon što sam podnio zahtjev, a ništa se nije događalo, otišao sam u njihov ured i od djelatnika doznao da je nalog storniran. Iz pitaj boga kojeg razloga, kazao mi je lik i priopćio da bi, da slučajno nisam svratio pogledati, nalog ostao u takvom stanju – ukratko, da se ništa ne bi dogodilo. Divno, pomislih, prekrasno za firmu koja bombardira svojim reklamama kojima mame građane na svoje proizvode koji često ne rade ili treba mjesecima čekati da vas priključe što je neka druga priča, vratit ću se na nju. Tip u T-comu izdao je novi nalog i sve je opet krenulo ispočetka. Nakon tjedan dana dobio sam informaciju da se nešto događa, ali bio je petak, jebiga, ko još radi petkom. Jebe se njih što ja u novom stanu gledam TV preko nekakve šugave analogne antene i sav mi je program u smetnjama. I bivši je vlasnik imao Max TV tako da u stanu koji je friško renoviran uopće nisu uređene instalacije za analogni TV program. A na Internet sam se spajao iz kvartovskog kafića u kojem ujutro pijem kavu. Srećom, netko u zgradi iznad nije zaštitio svoju bežičnu, dakako T-com Internet vezu pa sam surfao preko tog jadnika i svjesno radio kazneno djelo. To me nije toliko puno uzbuđivalo jer sam 98 posto bio siguran da surfam na račun HDZ-a čije su prostorije odmah iznad lokala. Vikend je prošao, neću ni pričati koliko sam problema imao zbog sranja s vezom i da nisam mogao stalno pratiti vijesti na Hini, svoj e –mail, i uglavnom došao je ponedjeljak kada sam doznao da je šef smjene pobjegao ranije s posla pa me opet nisu spojili. Popizdio sam opet i počeo razmišljati o brutalnim mjerama, terorističkim akcijama protiv njih i slično. Sutradan napokon, zelena lampica DSL na routeru je zasvijetlila. TV programa i dalje nije bilo, jebiga, što bi ja sad sve odmah. Polako pajdo! I sutradan sam konačno sjedio u svom novom, tako željenom domu i gledao gomilu TV programa, slušao zvuk na svojim ogromnim zvučnicima i surfao iz svog stana na svom laptopu. Trebalo je proći samo dvadesetak dana za to. Dvadesetak dana nakon što mi je rečeno da mogu odseliti jer ću za 24 sata dobiti vezu, postati online. Pitam se što bi bilo da nisam imao vezu? Mogao bi još štošta napisati o T-comu, ali nema smisla. Važno da mogu raditi i živjeti normalno, samo sam to tražio. Bilo bi sjajno da mogu smradovima reći, evo vam plaćam trećinu računa jer sam dvadesetak dana bio bez usluge, ali moćna gamad bi mi se samo kiselo nasmijala. Ko ih jebe. Eto, zato nisam ažurirao blog neko vrijeme, a baš sam se bio napalio da ću ga održavati kako treba. Sad se samo trebam opet ušaltati, vratiti u taj film. Možda je prava pouka ove priče još zajebanija, hoću reći da je ovisnost o tehnologiji stravična. Bez interneta, a bogme i bez TV programa, ja život ne mogu zamisliti. Ne znam koliko je to bed ljudima, ali kod mene je to tako i sretan sam što mogu konzumirati tu tehnologiju, što živim u vrijeme njezine ekspanzije. |
