< | svibanj, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
18.05.2007., petak
|
U bespućima interneta naišao sam na ovaj komentar: Un-fair competition from China Competition is ok if all are doing it fairly. China is supressing human rights, banning trade unions, working conditions are poor, wages are low, few thousand miners die in cole mines every year. No one cares about environment, or people's health. Why do we have to compete with price of work with some sort of slave labor? Why is selling work force for too low acceptable, but selling goods too low is bad? Europe is playing fairly but China is not. And they have advantage on competition because of that! by "John Smith" (link) Da bi riječ dodao. :-/ |
Da, tim prirastom stanovništva puno toga bi bilo normalnije u našem društvu, u našim obiteljima i gospodarstvu. Jer vidite, to što rade zemlje europske unije (+Hrvatska): cijelo vrijeme pumpaju gospodarski rast, dok im istovremeno stanovništvo opada – to nije baš zdrava situacija. Pokazat ću vam to na jednostavnom primjeru: Kaže HNS da posječenost na utakmicama prve hrvatske nogometne lige raste…pa normalno da raste kad mladi muškarci imaju višak slobodnog vremena u nedostatku drugih obiteljskih obaveza. Recite mi barem teoretski, što je ljepše: brinuti se za obitelj ili za rezultat na utakmici? Možemo dati nekoliko primjera i na slijedeći način. Na primjer, zašto kozmetičkoj industriji, koja se toliko puno reklamira na TV-u, ne odgovaraju žene sa obiteljima, pa naravno zato jer žena koja se brine za svoju obitelj ne razmišlja toliko puno o šminkanju, izlascima i modiranju. Ili npr. zašto automobilskoj industriji ne odgovaraju muškarci koji imaju svoju obitelj,…pa naravno zato jer će takvi muškarci radije trošiti novac na "primitivne" stvari kao hranu za djecu, odjeću za djecu, umjesto na nove automobile, mobitele i pivo. U suštini, velikim multinacionalnim korporacijama jednostavno ne odgovara društvo u kojem se njeguju tradicionalne obiteljske vrijednosti, a upravo te kompanije su najveći sponzori naših političkih stranaka!, zamislite se nad time na trenutak. Hajdemo dalje malo i na drugu stranu, što bi se događalo u gospodarstvu jedne države koja ima pozitivni prirast stanovništva. Pa očito je, rasla bi potražnju za novim jednostavnim zanimanjima. Na tu temu me pitao jednom prijatelj: a gdje bi taj povećani broj stanovnika radio, kad nema dovoljno posla niti za postojeće stanovnike. Gledaj širu sliku,…rast stanovništva… znači raste tržište, znači rastu potrebe za jednostavnim zanimanjima – rastu potrebe za poljoprivrednim proizvodima, za odjećom, grade se nove škole, grade se novi stanovi, nove kuće, mala mjesta se šire, ljudi ne bi više morali bježat u Zagreb u potrazi za poslom jer bi se nova jednostavna radna mjesta stvarala i u malim sredinama…ukratko, dobili bi naturalni gospodarski rast. U kombinaciji sa antiglobalističkim mjerama za koje se zalažem (vidi sa strane), gospodarstvo bi imalo dobre temelje za polagani ali zdravi rast na korist i zadovoljstvo obitelji i čitavog društva. I naravno, sa rastom potražnje za jednostavnim radnim mjestima, istovremeno bi pala potražnja za sofisticiranim obrazovanim kadrom, jer kao što smo vidjeli, društvo bi općenito živjelo jednostavnije – pa ne bi bilo više trke za diplomom i papirima…i na taj način bi izbjegli mnoge probleme o kojima sam govorio u prethodna dva posta o studiranju. Tada bi konačno uvidjeli da na zadovoljstvo čovjeka zapravo uopće ne utječe broj diploma, i količina novca i stvari koje posjeduje, već jednostavne činjenice da je on nekome potreban, te da i njegove dvije ruke mogu učiniti nešto dobro za bližnje svoje…čine čovjeka sretnim. A zemlje europske unije (+Hrvatska) samo neka i dalje guraju svoj neprirodni gospodarski rast kao imperativ i vidjet ćemo gdje će ih to odvest. Naime veći gospodarski rast ali uz smanjeno stanovništvo u principu znači da je postojeće stanovništvo više radilo = manje slobodnog vremena za pojedinca = još manje vremena za obitelj = još manje obitelji = još više tjeskobe… |
I ovaj put je riječ o mladosti i studiranju…pa bi se prvo osvrnuo na neke komentare od prethodnog posta. Na primjedbu da generaliziram i da trpam sve pod isti koš, odgovaram time da ja ne govorim o pojedincima i njihovim sudbinama, nego o kompletnom sustavu tro, četvero ili petero godišnjeg studija koji se oduži za dodatnih nekoliko godina, govorim o današnjem sustavu studiranja bez jasne svrhovitosti, sa puno pukog teoretiziranja. Osim toga i odnos društva prema studiranju je poprilično generaliziran. Naglašava se samo da je bitno studirati, kao svrha samom sebi, a ne govori se ništa o posljedicama, ne preispituje se način studiranja, kako smanjiti teoriju i povećati praktičnost, kako smanjiti prosječnu duljinu studiranja, jeli moguće studije svesti na jedno-godišnje tečajeve, jeli cijena ovakvog sustava, gdje se mladog čovjeka praktički stavlja izvan stroja na nekoliko godina, ipak malo previsoka, dali se sustav srednjoškolskog obrazovanja može bolje iskoristit za stjecanje konkretnih vještina i znanja,…? Studiranje nije zasebna cjelina za sebe…sve ovo o čemu pričamo na ovoj stranici se prožima…i studiranje je samo još jedan kotačić koji se u ovoj formi kakvoj se provodi, odlično uklapa u sve ostale aspekte našeg konzumerističkog neo-liberalnog društva. Neki se u komentarima pravdaju da to što oni studiraju, da ih to zanima… e pa super … i mene zanima puno stvari… ali to ne znači da time doprinosim ozdravljenju našeg društva…tj. to ne znači da automatski zato-što-me-nešto-zanima da to postaje i korisno! I naposljetku, to kako će se konkretni student-pojedinac odnosit prema svojem gradivu i dalje ne može promijeniti opipljivu činjenicu da je za to morao dati svoju mladost…na što ću se u ovom postu osvrnuti. Kažu da je mladost = ludost, jedna je od opće prihvaćenih krilatica rasprostranjena među našim pukom. Dok se slažem da za mlađe od 20 to još može imati smisla, ali oni sa 20+ ipak bi trebali početi zrelije razmišljati. Mislim da čovjek najviše elana ima u svojim ranim 20im godinama, kasnije ili previše zna, ili previše razmišlja ili je previše iskusan…Ljudi su danas iz nekog razlogu u uvjerenju da se mladost može produžiti studiranjem….tvrdim da nije tako…tvrdim da se mladost studiranjem može izgubiti i ovaj post je o tome. Da, studiranjem mladi čovjek svoje najbolje godine – godine kada ima najviše elana, potroši na beskorisnost…tj. studiranje kao što sam objasnio u prošlom postu. Vidite, studiranje mi je također na piku u mojim antiglobalizacijskim razmišljanjima – tvrdim da studiranje u ovom obliku, potiče mladog čovjeka na bijeg iz realnosti u fantaziju – fantaziranju o karijeri «eh, jednog dana kad završim faks», fantaziranju o statusnim simbolima, fantaziranju o ljubavi bez obaveza, fantaziranju o lagodnom životu…Jeli to taj «način razmišljanja» o kojem čitam u komentarima prethodnog posta? Jeli ikakav način razmišljanja može opravdati mladost-provedenu-u-lutanju…? Pitam vas: dali je dobro da čovjek provede svoje najbolje godine u sanjarenju? Ili je bolje da ju provede u realnosti: naučiti raditi, stvarati svojim rukama, naučiti živjeti u skromnosti, obavezati se za doživotnu ljubav, veseliti se malim stvarima,…i sve to u sadašnjosti u realnosti, sad i ovdje kada je mlad i pun elana. Da ljudi moji, tvrdim vam da je cijeli sistem «nema dobrog posla ako nemaš faks» – «zato odi nekoliko godina studirat» - «tada pak možeš biti menedžer/poslovođa» potaknuo nas mlade na fantaziranje i bježanje od odgovornosti. Nebih htio biti toliko radikalan i reći da studiranje treba potpuno ukinuti, jer vjerujem u bolju organizaciju studija, te vjerujem da u zdravom društvu kakvom težim, studiranje gubi na značaju…o tome će biti malo riječi slijedeći put. |
Ljudi moji – koga zapravo znanje zanima? Dali mladi ljudi studiraju zbog znanja ili zbog papira. tj diplome? Svake godine sve više studenata dolazi izdaleka u velike gradove sa jednom željom – steći diplomu. Jer čuli su, da se samo ljudi s diplomom zapošljavaju na dobro plaćena radna mjesta. Njihovi vršnjaci koji će se odlučiti za neko jednostavno zanimanje, prodavača ili građevinskog radnika, teškom mukom će zarađivati svoj kruh, često po terenu daleko od familije i često prekovremeno. Romantična predodžba o tome da se studiranjem stječe konkretno, za posao neophodno znanje ubrzo se razbija poslije prvih mjesec-dva studiranja, kada se dotaknu svi mogući teoretsko - filozofsko - matematički aspekti budećeg zvanja. Zašto se na fakultetima uči toliko puno teorije a toliko male prakse – je jedna druga posebna tema. Novopečeni se studenti ubrzo pomiruju s time da od stečenog znanja neće biti velike koristi, ali i dalje žive u nadi da od stečene diplome itekako hoće imati koristi. Pa demotivirani ipak nađu neki poticaj za nastavak studiranja – zbog roditeljske ambicije, zbog nemogućnosti pronalaženja zadovoljavajućeg posla, zbog «dosade», zbog pritiska okoline. I tako se studiranje nastavi kilaviti, da bi kroz 5-6, nekad 7-8 godina mladi čovjek konačno došao do diplome. Tijekom studiranja, roditelji financijski i logistički podupiru, ohrabruju i potiču svoje dijete. Student je oslobođen svake radne obaveze, svakog odricanja,…svake discipline,… njegov glavni zadatak je učiti studentsko gradivo, koje mu zapravo u budućem poslu nikad neće trebati. Njegov drugi zadatak je proživjeti studentske dane u veselju i zabavi. Jer samo jednom je čovjek mlad, pa treba studentsko vrijeme «proživjeti». Kakvu onda sliku stječe mladi čovjek o životu, da sumiramo: Uči nešto beskorisno što ti neće nikad trebati i u čemu ne vidiš nikakvu korist,…a slobodno vrijeme također iskoristi beskorisno u traženju zabave, provoda i pomicanju sloboda. Poruka je dakle jasna: dobro je biti beskoristan i bez obaveza. Dapače, društveno je poželjno biti beskoristan, ups…tj. biti student. Od ministra, predsjednika, do roditelja i učitelja u školi svi će ti reći da je dobro imati diplomu kojom i ti dokazuješ svoju sposobnost da budeš zgubi-dan. A s druga strane, naša mladež koja se iz ovih ili onih razloga ne upisuje na fakultete, također zbog inercije biva povučena u iste probleme…svjesni su da im za zaposlenje bez diplome preostaju neatraktivna zanimanja na kojim se radi prekovremeno i na terenu daleko od kuće. Pa se onda oni također radije ugledaju na svoje vršnjake zgubi-dane tj. studente, i tjeraju bezbrižnost uz roditeljsku potporu što dulje mogu. Jer ako fakultetlije tulumare svaku večer, zašto i oni nebi mogli? Vidite što se događa u takvom sustavu – mladi ljudi cijelu svoju mladost provedu uglavnom u bezbrižju, i niti da se okrenu mladost im prođe i dolazi vrijeme za preuzimanje obaveza, a naš mladi čovjek se odjedanput osjeća tako nezreo, nespreman za prave životne obaveze…hm tko bi rekao… |
Srdačan pozdrav svima!...Vračam se na nekoliko dana natrag našoj dobroj staroj blog komuni, da dodam nešto osvježenja i novih sadržaja. Od zadnjeg pisanja kod mene osobno se promijenilo to što sam dao otkaz u dugogodišnjoj IT firmi za koju sam radio – tako da sam sada nezaposlen već dva mjeseca, ali ne tražim novi posao…jer sam se u međuvremenu približio korak do završetka svojeg 3-godišnjeg fakultetskog obrazovanja – i nastojat ću prvo to riješiti. Oženio se nisam, obratio sam se Kršćanstvu više nego ikad prije…i više nego ikad sam uvjeren da jedan narod može biti istinski sretan i ispunjen samo ako poštuje zakone svojeg Stvoritelja…Boga Svevišnjega…između ostalog i po pitanju globalizacije i ekonomije. Eto, toliko u ovom kratkom pozdravnom postu... |