Vrli stari svijet

Istina. Prednost ili mana? Kad se ljudi ne opterećuju idealima, slobodni su. A, jesu li ljudi rođeni slobodni uopće? Koji je izlaz iz pat pozicije života kojeg igramo sa smrću? Ako nismo vladari svoje sudbine, koji nam je cilj? Zašto dobro i zlo nisu realizirani u životu baš kao u knjizi i filmu? Život nije crno-bijeli. To je ono što razlikuje djecu od odraslih. Djeci je uvijek netko dobar, a netko zao. No, što se događa kada se tuku dvojica ubojice? Za koga navijati? Koji je dobar? Kad masovni ubojica ili mafijaš gleda film o ubijanju, za koga navija? Za glavnog pozitivca ili negativca? Ipak je odgovor za pozitivca. Jer svim ljudima je cilj boriti se za dobro, a ako to dobro i nije na kraju jako dobro, onda se to zanemari, «gurne pod tepih» i ljudima se polako životni cilj gubi pred očima. Lutaju u magli i mraku, uvijek u potrazi- za novcem, za slavom, za istinom, ali na kraju cijeli svoj život provedu u laži. Čast i idoli zatrpani su računima za plin, vodu, struju, telefon… U nadi za boljim životom odričemo se elementarnih stvari koje nas čine ljudskim bićima. Stvari koje nas čine sposobnima da se borimo protiv zla koje je konstantno među nama i čeka, vreba, a težak je neprijatelj koji vremena ima napretek. Težak neprijatelj je onaj koji barata novcem. Tako da su naše nade koje polažemo u budućnost- našu i naše djece grubo osuđene na glad, progonstvo, neimaštinu i na kraju- smrt. Osuđene na propast. Tada se pitamo: «Je li to moja sudbina ili mi ju je netko nametnuo?» Slušajući vjetar što šapće s juga mislim na dobrotu i Sunce mi se čini kao izvor ljubavi, zvijezde nestvarne, a rijeke, potoci, šume poput poligona kojeg vode dvije ruke. Jedna na jednoj, a druga na drugoj strani. Nijedna nije dobra. I pitam se: «Gdje je Bog?», a odgovor poput povjetarca koji blaženo otpuhuje posljednje oblake oluje i šapuće: «U sredini!»