prosinac, 2005 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Listopad 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Rujan 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Srpanj 2007 (1)
Siječanj 2007 (2)
Listopad 2006 (2)
Rujan 2006 (1)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (2)
Travanj 2006 (2)
Ožujak 2006 (2)
Veljača 2006 (2)
Siječanj 2006 (5)
Prosinac 2005 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Što je pisac htio reći

Svima u potrazi za poantom: odstupite, nema toga tu!



anica_kninska@net.hr

Linkovi

31.12.2005., subota

Ja ću

U 2006. ću:

- biti dobra, lijepa i pametna
- prestati pušiti
- imati auto, kuću, račun u banci i nekakvu zlatnu karticu
- zaliti cvijeće
- posvetiti pažnju bračnom drugu
- oprati prozore
- upisati tečaj joge, reikija ili nečeg sličnog što ne znam što je i čemu služi...

U ovo još malo 2005. ću:

- okaniti se vina jer pričam gluposti.

21.12.2005., srijeda

Ovaj post nema naslova

Jučer sam prehodala nekih 10-ak kilometara.
Išla zubaru, pa usput tila i malog upisati kod istog. S onim papirom sam tribala ići na HZZO i odem kad mi je usput. A kad ja mislim da mi je nešto usput, izrodi se mali milijun komplikacija. Dakle, na HZZO-u saznam da je mali već upisan kod neke live zubarice. Ne znam na koju foru, ja ga nisam upisala, nije muž, susjed, poštar... Znači, to "usput" će se razvući na nekoliko dana.
Dođem kući, pokupim dicu šmrkavu balavu i vodim ih kod doktorice da bi bili manje šmrkavi i balavi. Od deset recepata što im je propisala dignem samo dvi stvari jer sve ostalo triba kupiti. Luksuz je imati bolesno dite, dvoje pogotovo.
Pa sam došla kući, ostavila dicu i išla raditi. Doli nijednog portira, pa ne mogu do ključeva. Nešto sam zbrljala da se vidi da sam bila tu i otišla.
U povratku kući ću "usput" po zeleni med. Aha, kako ne, taj dućan radi do četiri samo.
Sve naopako cili dan.
Ali zato sam svratila do frendice u kladionicu i napunila džepove olovkama, upaljačima, kalendarima, a da se nisam ni kladila.
A ide mene inače klađenje, igrala sam samo jednom u životu i odma dobila. Nije puno 11 kuna, al' čovika veseli. Ustvari, bila bi dobila 50, ali mi frendica rekla da nisam normalna, kladim se na košarku, pa neriješeno. Tako da sam upisala ono nešto s iksevima i još neki broj, da dobijem ako je izjednačeno ili ako pobijede oni prvi. Muž se smijao ka blesav kad sam rekla da sam se kladila. Pita što sam igrala, ja rekla ne znam, valjda je košarka. Pita kako sam odigrala, ja rekla neriješeno. Umra čovik od smija, cilo vrime prati teletekst i naslađuje se mojim promašajem. Kad ono, stvarno neriješeno! Pa sam ja uzela listić i mahala mu njime isprid nosa:"Aha!! El vidiš kako se igra, a? A?!" Više mu nije bilo smišno.
E, a što sam ja ono tila reći?

19.12.2005., ponedjeljak

Dobro je...

Danas je bio lijep i sunčan dan.
Ivo mi je i danas bio u smjeni i razgaljivao mi dušu svojim bosanskim šalama i pošalicama. Vidi čovik da sam plava malo, pa mi voli ponavljati da utvrdim gradivo. A ja, k'o svaka plavuša koja imalo drži do sebe, svaki put se nasmijem od srca. Što on zna smijem li se njegovim vicevima ili njemu.
Da ne bi mislili da je meni samo Ivo drag, nije! Dobar je i Jozo. Eto, jadan, nekidan završio u bolnici, nešto ga srce zeza. A nije ni Žikica loš, nikad mi ne da čistiti stepenice, uvik on to obavi umisto mene. I govori mi "Bilo moje"...ma, ko ga ne bi volio?!

05.12.2005., ponedjeljak

Kako je?

Nekim ljudima su dvi-tri riči dosta da budu, valjda i umru, sritni.
Nekidan idem na posao, uletila sva pokisla i s raščupanim kišobranom i tražim portira ključ od svog "ureda", da se ne cidim baš posvuda. On ne reagira. Vidim, gužva neka, natiskalo se ljudi u odijelima. Stigla gradonačelnica u posjetu. Zovem ja opet portira, ne trza. Nabacio neki blaženi smajlić i samo trepće okicama u njenom pravcu.
"Ivo!... Ivoooo!!"
A-a.
Uđem sama uzeti ključ, odem po svoje metle, taman gradonačelnica odlazi.
Ivo: "Dobar dan!"
Gradonačelnica: "Dobar dan."
Ivo: "Kako je?"
Gradonačelnica: "Dobro, hvala!"
E, jesu se napričali... Ali nadogradit će to Ivo ko uvik do sada, smislit će on materijala da danima tupi o tom kako su oni pričali i o čemu. Znam ga ja. A da je Markove konake s njom pričao, ne'š ti face od nje da se ima čime hvaliti. Moja metla bi mogla suvisliju rečenicu složiti od nje i čitave joj svite. Ali nema veze, neka je naš Ivo sritan. E.

02.12.2005., petak

Dragi Djede!

Opet su u điru pisma Djedu Božićnjaku. Moja pametna cura zna da Djed Božićnjak nema baš puno love za skupe poklone, pa je skromna. Ali svake godine joj se omakne malo veća želja. Ono, ako prođe, prođe.
Ona bi Barbiku, ali pravu, a ne onu iz sve-po-osam-kuna.
-Dobro, piši.
Ona bi veš-mašinu za Barbiku na baterije.
-Pa znaš, kćeri...
-Ali, mama...
-Dobro, piši.
Ona bi laptop. Pravi.
Mama ju mrko pogleda.
Ona bi mobitel.
-Ne može!
-Ali, kako moja prijateljica ima mobitel, a isto ide u drugi razred...
-Nisam ni ja imala mobitel kad sam išla u drugi razred! Ne može!!
Sad, dok se mala malo informira o povijesti mobilne telefonije, proći će Božić. A za drugi ćemo valjda smisliti neki bolji "ne može" argument.

E, svašta...

I ja se dam na svašta nagovoriti.
Veli frendica, aj piši blog! Aj se registriraj, ništa lakše!
Mo'š mislit'... Prvo, ima 3 koraka. Pih, to ću ja dok si reka keks. Kako ne! Upiši to...upišem....ne valja. Ima taj korisnik, ima taj naslov, ima... uglavnom, lažu vas. Po mom nije bilo 3 koraka nego 16, eto koliko sam ja koračala do registracije!
Sad mi je kliknulo: ZATO je ona meni desetak puta spomenula da se može obrisati, nije ni ona isprve sve obavila kako valja, hehe

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se