. . . neka nova Andrejevna...

Mislim da sada mogu reći kako je potpuno istinita ona teorija gdje kažu kako neke osobe treba da pustimo da idu svojim putem, a ako nam se vrate znači da su nam suđene. Onog trenutka kada sam ga pustila, makar samo u mislima da ode i bila potpuno spremna izgubiti ga, on se vratio, iako ustvari nikada nije ni otišao. Ja sam samo tako, krivo mislila. A on se borio protiv mene, protiv sebe, a najviše protiv nas. I izgubio je.
Rezultat: Andrejevna ponovo voli.

Ostvarile su se moje najcrnje slutnje...nisam promaknuta na radno mjesto na koje sam čekala da budem promaknuta 5 mjeseci. Prva reakcija: neopisiva navala bijesa, suze u očima i podrhtavanje glasa. Nakon toga sam poslala nekoliko sms-ova da obavijestim frendice o lošim vijestima. Onda sam se jednoj rasplakala na telefon. A na kraju sam zaključila da sigurno postoji neki dobar razlog zašto se to baš tako moralo desiti iako ga ja trenutno nisam u mogućnosti vidjeti i da me sigurno uskoro čeka još neko bolje radno mjesto. Tata kaže: ne prosuđuj situaciju po trenutnim okolnostima.
I dalje sam ljuta, no znam da će proći...

Danas sam, prolazeći po Ilici naletila na ovaj zanimljivi prizor. Predivna mala mica sjedila je u izlogu, prela, mijesila capicama i gledala prolaznike. Da mi je znati samo kako je dospjela unutra! Nadam se da će tete sutra ujutro kad
otvore dućan imati milosti...

Ustala sam jutros na lijevu nogu. Pogledala kroz prozor i vidjela ovu užasnu kišurinu koja dosadno pada kao da nema namjeru da stane. Ikada. Nikada. I već vidim da će dan biti turbo zanimljiv, a i ti mi nedostaješ.
Kažu da neke osobe treba da pustimo da idu svojim putem, a ako nam se vrate znači da su nam suđene. Ja još nisam odlučila da li da vjerujem u to, ali sam te pustila da odeš i tako i sebe oslobodila.

...to bila je iluzija za koju sam poželjela da je stvarnost, a bila je predobra da bi bila istinita i tres na guzicu bio je prestrašan, kao i onaj osjećaj ispuhanog balona kojem se ni sada ne mogu oteti...