utorak, 11.11.2008.
O, kako mrzim loše vijesti...
Ostvarile su se moje najcrnje slutnje...nisam promaknuta na radno mjesto na koje sam čekala da budem promaknuta 5 mjeseci. Prva reakcija: neopisiva navala bijesa, suze u očima i podrhtavanje glasa. Nakon toga sam poslala nekoliko sms-ova da obavijestim frendice o lošim vijestima. Onda sam se jednoj rasplakala na telefon. A na kraju sam zaključila da sigurno postoji neki dobar razlog zašto se to baš tako moralo desiti iako ga ja trenutno nisam u mogućnosti vidjeti i da me sigurno uskoro čeka još neko bolje radno mjesto. Tata kaže: ne prosuđuj situaciju po trenutnim okolnostima.
I dalje sam ljuta, no znam da će proći... |
