23.04.2008., srijeda
Rattatouile
Jedan od načina da djevojčicu naviknem na hranu s puno povrća je i pribjegavanje crtićima. Tako smo uz pomoć Popaja svladali špinat i to vrlo uspješno, tako da nakon svake pojedene žlice moramo svi napipavati te strašne mišiće, koji na očigled rastu. I tko to ne vidi, stvarno ne zna vidjeti one bitne stvari i postao je rob samo onih očima dokazivih primjera.
I onda smo nedavno odgledali sjajan crtić Rattatouile o malom štakoru (ljudi, nije miš, već štakor i poanta animatora je pretpostavljam i u tome da ne bude slatki mali mišić, već omraženi štakor koji se inače hrani ostacima hrane) s nevjerojatno istančanim osjećajem za hranu, mirise, okuse i kombiniranje različitih namirnica.
I postaje uz pomoć jednog ne tako hranom zabavljenog momka, vodeći kuhar Francuske.
Pa sam prekjučer na večer našla recept na Internetu i napravila jednu od varijanti tog provansalskog vegetarijanskog jela sa mediteranskim začinima. I ostavila da odstoji do idući dan.
I jučer na večer smo u malo većem društvancu pojeli taj specijalitet sa pečenim purećim prsima i palentom iliti žgancima i salatom zvanom radić. Tu salatu moram podijeliti u dva dijela, jer za ostatak ekipe stavljam maslinovo ulje, aceto balsamico, sol i papar, a svoj dio začinim sa uljem i octom, ali stavim češnjak i malo smeđeg šećera, kako me naučila moja prijateljica pemica (valjda se tako piše - Daruvarka, porijeklom Čehinja).
I onda sam djevojčicu nagovarala da isproba taj izmikasni Rattatouile (onako sa komadima joj nije bio primamljiv) i glumili smo kritičara koji u crtiću na dodir te hrane i svojih nepca, sjećanjem i prepoznavanjem okusa, bude vraćen u djetinjstvo, vrijeme kada je jelo istog okusa pripremala njegova mama nakon što bi se vraćao doma ožalošćen nekim dječjim razočaranjem.
Pa je hrana bila ne samo jelo, već i utjeha, znak pažnje i ljubavi i sajam okusa koji bi pobuđivali razne osjećaje.
I premda bi o hrani kao sredstvu vraćanja u prošlost, mogla pisati po uzoru na Prousta još bezbroj vlastitih primjera, zadržati ću se na središnjoj misli ovog sjajno napravljenog crtića, kako za male, tako i za velike ljudove.
Naime, vlasnik tog poznatog restorana, (koji umire, ali se onda prikazuje kao duh malom štakoru), je na dugogodišnji užas velikog kritičara imao jedan prilično populistički stav oko toga tko sve može biti kuhar.
Naime, po njemu to može biti bilo tko... I to je ono što me zanima.
Primijetila sam da se ljudi vole klasificirati po tom pitanju u one koji kuhati znaju i one koji ne znaju. I moram priznati da su mi te formulacije bile uvijek upitne. Jer se zapravo nitko ne rodi sa urođenim znanjem o nečemu, već se uz volju da nešto nauči, onda to i s vremenom zna, ili ne zna.
A sa kuhanjem je tako da (uz uvjet da postoji volja) uz neki recept zaista svatko može kuhati.
Druga je stvar što se neki vole osjećati jako povlašteno po tom pitanju, jer češće imaju volje za neke stvari koje zahtijevaju malo više vremena ili kompliciranosti, dok nekima hrana nije takav bitan faktor u životu da bi odvojili toliko vremena za njezinu pripremu.
I ona fama oko dobrih, boljih ili lošijih kuhar(ic)a, zapravo bi se mogli svesti samo na volju ili ljubav prema tom poslu, a ne toliko na nečije (ne)mogućnosti ili talent.
Istina, ima nekih stvari koje ne idu zajedno sa pipremom ukusne hrane. Kao npr. ako toj pripremi ne podredite sve, već hranu podređujete tome da potrošite što više namirnica u što većoj količini (da se iskoristi) pa onda recept trpi pod vašom optimizacijom proizvoda. Ili ako vrijeme kuhanja podređujete tome da bude gotovo onda kad ste vi zamislili, a ne onda kada su namirnice pustile okus... To su neke finese koje se isto daju naučiti, ako ih čovjek želi naučiti.
Ali podjela žena (ipak češća još uvijek nego muškaraca) na one koje vole čistiti i one koje vole više kuhati, je barem u mom slučaju, bez ikakvog smisla.
Jer ja nekada ne volim ništa raditi, ali uvijek volim biti u urednom (pa onda povremeno moram počistiti, a samo ponekad uživam u tome) i volim ukusno i što zdravije jesti, pa sukladno tome i kuham da ostvarim tu svoju želju za sebe i moje ukućane.
I budući da se volim raspitivati za recepte, imam dojam da neke moje prijateljice kuharice po horoskopu to doživljavaju kao amaterske pokušaje njihove nedostižne umjetnosti. I naravno, baš kao i u crtiću kada kritičar traži malo perspektive u jelu, a konobar ga zbunjeno gleda, i ovdje se radi o perspektivi. Tako ja neki naučeni recept od svoje prijateljice znam složiti jednako ukusno, a po mojim afinitetima, i ukusnije od nje.
Ali, ona je kuharica, a ja spremačica po kući. Ne znam olakšavaju li te podjele savjest ljudima zato što se ne žele uhvatiti i nekog posla za koji nemaju toliko afiniteta, ili su jednostavno ljenčine.
S druge strane, za neke svoje prijateljice ovdje (pogotovo Austrijanke) ja sam vrsna kuharica. Taj dojam ne potkrepljujem svojim stavom, već sam više na tragu gospodina Goustoa koji smatra da svatko može kuhati. A ja bih dodala, svatko tko ima volje i ljubavi za to.
Kod hrane je to možda očitije, nego kod pranja prozora, jer svi na kraju uživaju u ukusnom jelu, dok čiste prozore netko neće niti primijetiti.
A sve te stvari možete vrlo jasno naučiti iz crtića.
Tako Snjeguljica koja se skriva kod patuljaka, nailazi na totalnu ravnodušnost malih neurednih stvorenja kada im nabraja, kako će im čistiti kuću, prati robu, peglati... sve dok ne spomene kuhanje, a vesela sedmorka se oduševi na sam spomen hrane.
A ako ukusnu hranu za najzahtjevnijeg kritičara može pripremiti i mali štakor, ne dajte se obeshrabriti od velikih majstora i raznih podjela i ladica gdje vas je netko drugi (pa onda i sami) pokušao smjestiti. Jedina ladica koju ja priznajem je ona sa voljom ili bez nje.
Zato molim da u mojoj blizini ne govorite kako ne znate čistiti, kuhati, peglati.... li ne znam što već. Radije recite kako ste za nešto lijeni, a za nešto niste. Možda jelo uz taj stav neće biti ukusnije, ali će dobiti onu perspektivu koja je potrebna očito svemu da bismo razumjeli svijet oko sebe.
Dobar tek!
|
- 09:43 -
Komentiraj (15) -
Isprintaj -
#
18.04.2008., petak
Majstor u kući
Znam, ovo je tema s kojom vjerojatno većina ljudi ima iskustava, i to uglavnom, negativnih. Tko nije bio isfrustriran majstorima koji kasne, sve najbolje znaju, produžuju rokove debelo iza dogovorenog, a onda morate popravljati iza njih?
Ali, ima i sasvim drukčijih primjera. Evo, ja sam jedna velika sretnica po tom pitanju i moje prijateljice mi zavide na tome.
Kako je ovo jedan ozbiljan i realan blog, neću vam pisati bajke o tome kako je kod mene sve potpuno drukčije, bolje, i savršenije... Premda je dosta toga drukčije, a kao što znate, živim sa jednim Savršenim.
Dakle, ja imam jedan primjerak Sam svoj majstor u kući. Nema što on ne zna ili ne želi napraviti, vezano uz struju i audio-video projektiće, projektiranje raznih korisnih polica, učvršćivanje svega i svačega, popravljanje, izrada... i to u svim tehničko-preciznim poslovima.
I u čemu je problem?
U tome što je moj majstor, pre-savršen, pre-precizan, pre-spor za moj ukus. A kako s njim dijelim više od jednog posjeta iza kojeg inače, ako niste zadovoljni, možete slobodno opsovati, teško mi je spojiti tu sreću što imam nekoga tko sve zna i hoće, sa mojim frustracijama koje rode tom srećom.
Jer savršeni majstor treba vrijeme, mjesto i mir i ne smije ga se uznemiravati nekim banalnim stvarima kao što je obavljanje kućanskih poslova, odgoj djeteta i sl.
Stvarno sam nezahvalna ženturača i već čujem komentare razjarene domoljubne braće: "Pa što bi ti htjela? Koliko žena nema nikakvu pomoć u kući, a muževi im još k tome imaju dvije lijeve ruke i neće ništa tako raditi?"
A moj još i skuha vikendom (hrana je prioritet), stavlja suđe na pranje, stavi ponekad sušiti veš (izraz lica odaje polugađenje prema takvim blesavim aktivnostima, ali ipak ih obavi).
I tko ne bi poželio takvog muža, oca, ljubavnika, majstora... sve u jednom?
Samo neka luđakinja, zagrižena nezahvalna feministica koja nema pametnijeg posla nego tipkati neki blog, umjesto da podrži svog muškarca, uzme kuhaču (taj savjet sam već više puta dobila na blogu i užasno mi je simpatičan - čini mi se kao da uvijek dolazi od izgladnjelih maminih sinova) i bude zahvalna što uopće želi nešto raditi, a ne i dangubiti sa dečkima u birtiji ili sjediti pred tevejom s pivom pokraj sebe.
Pa odoh ja pomoći svom majstoru oko slaganja polica, a onda me čeka, spremanje, kuhanje, odlazak po djevojčicu... i sve što ide uz jednu ženu jednog Savršenog majstora za sve (uključujući i poljupce).
I ne, nije na posudbu, to je samo moj (ne)savršeni majstor, a ja njegujem sve svoje nesavršenosti, pa tako i njega...
|
- 10:07 -
Komentiraj (9) -
Isprintaj -
#
11.04.2008., petak
Tko je ovdje lud?
Dok je trajala trakavica Radeljak-Pokos ili neke slične, nisam se ubacivala mentalno ni emotivno u te priče, jer doista mislim da takve vijesti ne trebaju nalaziti mjesta u ozbiljnijim informativnim emisijama tipa Dnevnika Hrvatske televizije i sl. S druge strane, radi se o javnim osobama, pa naravno da onda granica između privatnog i javnog, pogotovo u novinarstvu koje prevladava, gubi onu oštrinu, da ne kažem da nekada uopće ne postoji.
Tako se o slučaju Ive i Mirjane Pukanić ne mislim uopće baviti na razini tko je tu, a tko nije lud (premda imam o tome svoje mišljenje), već se želim osvrnuti na jednu drugu činjenicu vezanu uz novinarstvo gospodina Pukanića.
Što mislim o njemu kao novinaru, pisala sam u više navrata, a imala sam i jednu prepisku s njime, pa o tome isto ne bih sada. Već o činjenici da je gospodin Pukanić progovorio o etičnosti i moralu u novinarstvu, naravno kada se radi o njegovom privatnom životu.
I to mi je bilo jako zanimljivo. Jer , premda već neko vrijeme ne čitam Nacional, sjećam se dobro jednog primjera neetičnosti (a bilo ih je još) ovog vlasnika ili suvlasnika novina, kada je objavio ekskluzivne fotografije smrtonosnog pada jednog dublera na snimanju nekog filma. Dakle, nečije zadnje trenutke života, tragično preminulog mladog čovjeka.
Ne znam o kakvoj se tu etici radilo, ali očito je da neki imaju jedan prag etičnosti za sebe ili ono što se tiče njih, a drugi za sve ostale.
I da odmah prekinem zamišljeni upad dotičnog gospodina u riječ...Da, i meni je žao kada čujem da je na bilo koga pokušan atentat ili oduzimanje života, kada čujem da se supruga poznatog novinarskog magnata prisilno odvodi na hospitalizaciju u lisicama, kada zamislim kakav je sve skupa trag ostavilo na njihovo dijete.
I ja sam za to da ih se ostavi na miru (premda mi baš ne djeluje da tamo vlada mir) od medijskog naganjanja.
Samo bih jako voljela da gospodin nauči nešto iz ove lekcije. Naprimjer, koliko je bolno kada novinari zadiru u privatnost. I pitam se je li svjestan da se obrušio na ljude iz svoje struke, koje bi u situaciji da se ne radi o njemu, vjerojatno podržavao.
I kao odgovor na pitanje iz naslova, čini mi se kako je njegova luda supruga puno bolje shvatila ulogu novinara u čitavoj priči. Jer je i sama rekla kako njezin muž (dakle i ona) žive od novina i novinara i kako ne namjerava sada bježati ili pljuvati po njima.
Pa se stvarno pitam tko je u čitavoj ovoj priči lud, a tko svjestan da je požnjeo onako kako je zasijao?
|
- 16:10 -
Komentiraj (51) -
Isprintaj -
#
05.04.2008., subota
Predrođendansko ludilo
Dakle, ovako je sve počelo još u četvrtak. Ja na poslu usred jednog razgovora i zvoni mi telefon. Nakon kratkog premišljanja da li da se javim ipak se ispričam i odgovorim na poziv. S druge strane netko totalno u panici uzbuđeno priča kako je ona ta i ta, zove iz vrtića... tu sam se već smrznula i nastavi mi brzinom munje pričati nešto o djevojčici i jedine riječi na njemačkom (meni ne materinjem jeziku) koje sam razumjela bile su krvari i porezati. Reagirala sam prilično pribrano i rekla joj neka nazove mog supruga koji radi u istoj zgradi gdje je i vrtić jer on može puno brže doći, a ja krećem. I krenula sam.
Putem sam proživljavala vjerojatno najgore iskustvo od kada sam rodila našu djevojčicu, i to najviše zato jer nisam znala točno o čemu se radi. Zato sam nazvala Savršenog koji mi je rekao da se radi o prstiću na ruci i da ne zna niti on točno što se dogodilo jer je prst već zamotan i led na njemu, ali da je negdje gurnula prst.
Dobro je, čitava je, i nije glava (toga se grozim), malo mi je lakše, pogotovo jer ona plače, pa joj se javljam da brzo stižem.
I zahvaljujem se Bogu, što je živa, što ide u vrtić od firme gdje Savršeni može stići do nje za nekoliko minuta (O.K. ta organizacija nema puno veze s Gosponom Bogom, ali se svejedno zahvaljujem).
Stižem u vrtić gdje me tužna i tiha čeka djevojčica sa Savršenim. Grlim ju i pokušavam doznati što se dogodilo. Ali ona je u šoku, objašnjava mi nešto da je vozila bicikl i da je prstić negdje zapeo, ali još ne doznajemo, gdje.
I sada počinje onaj, što bi moja gospođa majka nazvala, ukleti dio.
Naime, nakon kraćeg dogovaranja, odlučujemo otići u dječju ambulantu da joj tamo pogledaju taj nokat koji joj se (po pričanju tete) strgan.
Ali... Savršeni je točno u četvrtak po prvi puta ove godine umjesto auta uzeo bicikl sa prikolicom u kojoj djevojčica sjedi i vozi se iza njega, jer idu u istu zgradu na posao i vrtić.
I kako sada stići i do kuće, i to što prije?
Odlučuje se za bicikl koji će ostaviti doma, i uzeti auto...
Ali u tom trenutku počinje padati (pogađate) kiša, bolje rečeno počinje pravo nevrijeme. I što sad?
Sjetimo se da je kod nas danas bratić koji vozi kamion u ovom dijelu Europe i da je već stigao kod nas. Zovemo ga da uzme naš auto iz garaže i dođe po nas. I spremi se on vrijedno i brzo...
Ali... zvoni telefon i on nas obavještava da na ključevima nema ključa od garaže... Jedan je kod mene, drugi kod Savršenog, a ekipa koja nam uzima novce za održavanje zgrade nije nam htjela napraviti još koji ključ...
I što sad?
Kažemo mu da pričeka da netko uđe ili izađe, pa da se ubaci, onako diskretno.
I čeka on, čeka i neki deda izlazi, a on se brzo ubaci, ali dedi je naš Mr. Incognito sumnjiv. i počinje ispitivanje... čiji ishod teško možemo rekonstruirati jer bratić ne zna njemački, ali se dobro snalazi s govorom tijela. I uspije on proći prepreku zvanu sumnjičavi deda i krene po nas u vrtić.
I odemo mi u našu dežurnu ambulantu. Tamo nas brzo primaju i obavještavaju da će to namazati i premotati, ali da moramo ići u jednu od dvije bečke bolnice koje imaju dječju kirurgiju, uzimaju izjavu i daju uputnicu za rendgen. Usput doznajemo da je djevojčica pokušala dokazati nevjerojatnu fizikalnu pretpostavku koja je trebala dokazati kako se istovremeno može voziti trokolica i gurnuti prst u utor od ograde... Dakle, bicikl nastavlja voziti, a prst ostaje u ogradi...
Otkrivanje svijeta zna biti bolno, tu je djevojčica skroz na svoju mamu, jer tata je kao što znate. Mr. Perfect i tako nešto nepromišljeno i spontano mu nikada ne pada na pamet, uključujući i rano djetinjstvo.
Za razliku od mame, koja je uspjela kao dijete pregristi jezik i to tako da joj ga je baka nosila u ruci, a kirurzi ga ponovo prišili. Ne, ništa se ne vidi i nema posljedica, a fore o tome kako mi jezik i dalje jako dobro radi što se brbljavosti tiše, neću uopće komentirati, barem ne sada).
Dakle, krenemo mi u jednu od bolnica blizu koje je i Ikea, pa usput pojedem svoj prvi pravi obrok (ako se ona hrana može nazvati pravom), popušim svoju prvu cigaretu za taj dan, ostali se isto najedu i napiju i tako osnaženi krenemo dalje...
U bolnici čekamo nevjerojatno dugo, konačno nas zovu, djevojčica se već penje, skače, jurca,a mi ju puštamo zaključivši kako smo na pravom mjestu ako još nešto strga.
I konačno ulazimo, a doktorica nas nakon kratkog uvoda prekida nekom poluizjavom, polupitanjem... zašto tek sada dolazimo kada se takve stvari u vrtiću događaju uvijek prijepodne? Volim te informirane osobe koje ne slušaju što im govoriš... Nakon što smo dokazali da se čitava stvar dogodila kasno po podne, pregledavaju je, kažu kako će nokat pasti, moramo dolaziti na prematanje i nije ništa slomljeno. Nisu niti napravili rendgen i pitam se zašto smo uopće dolazili? Ali zato je organizirana država koja ništa ne prepušta slučaju, pa se čovjek osjeća dosta sigurno,ali nekad i izgubljeno u tim njihovim formalnostima.
Dakle, u deset na večer dolazimo doma, krepani fizički i psihički. Savršeni se žali na iscrpljenost i svoj propušteni bazen.
I dan kasnije ga ulovi takva angina da jedva govori. I tako je danas sa djevojčicom, pristiglim bakom i dedom obilazio razne odjele u bolnici,dobio antibiotike za nešto što je najvjerojatnije pokupio u istoj bolnici dva dana prije dok smo čekali za famozno snimanje prsta.
Pitate se gdje je mama bila? Čitav dan na trećem cjelodnevnom školovanju ovaj tjedan. Krepana, zadovoljna... jer za pola sata mi počinje obilježavanje dana kada sam se prije xxx godina rodila.
I sjećam se da sam još prošle godine bila nestrpljiva kada ću ja konačno početi sebe profesionalno opet usavršavati i napredovati. I tada me netko upozorio na kinesku godinu mog znaka štakora (tko hoće neka pogađa godine), a ja sa nestrpljenjem očekivala tu moju godinu. Konačno.
I stigla je... i ne pada mi na pamet razmišljati o tome što nisam još postigla... I što je Savršeni u komi, djevojčica sa zamotanim prstom, a prognoza loša (planirala sam izlet u Bečku šumu), ja u bolovima od križobolje (i ja sam naime bila bolesna, a i godine su tu već valjda...).
Nepopravljivi sam optimist, vidim čašu gotovo uvijek pola-punu (a ne polupraznu) i to je moj odabir, premda znam da ga nije možda pametno ovako javno izjavljivati... Jer tko zna što (ili tko) me čeka iza ugla, a kad se pribroji i hrvatski jal... ne znam, ne znam...
Ali znam da slavim što sam živa, zdrava, relativno normalna i nadasve vesela velika djevojčica...
A sada ste vi na redu...
|
- 22:42 -
Komentiraj (20) -
Isprintaj -
#
|
