16.07.2007., ponedjeljak
Selidba...
Moj veseli nećak mi sugerira što da pišem. Nas dvoje smo u dnevnoj sobi našeg novog stana, a majstori postavljaju moju novu (ovo je dodao netjak) kuhinju iz snova.
Dalje kaže on da napišem kako svi imamo upalu mišića od nošenja teških stvari.
A sad malo ja... Novi stan je stvarno prekrasan i unatoč picajzliranju i nevjerojatnoj sposobnosti da pronađemo i najmanje greške, jako smo zadovoljni. Okolica je zelena i prekrasna, blizu je podzemna, stan je velik, prozračan, svjetao. Ja sam zadnja dva dana pofarbala zidove u kuhinji i dnevnoj sobi (narančasto) i dva zida u sobi od djevojčice (rozo i kiwi zelena). Imala sam i pomoć svoje šogorice i nećaka, a jedan dio zida u svojoj sobi je djevojčica ofarbala sama.
Savršeni je malo negodovao zbog boja posvuda, papira za zaštitu, ofarbanih stopala i tragova po stanu, ali sada je gotovo i izgleda super.
Zapravo, jako sam uzbuđena zbog ove selidbe i budim se svako jutro puno ranije nego obično jer ne mogu dočekati da nastavimo dalje raspremati i jer mi je toliko lijepo da se ne mogu opustiti (luda žena).
U starom stanu je baka koja nam kuha, ali tamo rijetko odlazim, jer sam već jedva čekala da se maknemo. Moj nećak mi opet sugerira da napišem kako je to bio pravi bunker, a podrum katakomba.
Ovo je sada malo prepotentno, jer taj stan je isto bio dobar i nije bio ni tako mali (iako je raspored bio jako loš) i svjesna sam da ljudi žive i u manjem i lošijem, ali eto... ljudi smo i uvijek hoćemo više, bolje, luksuznije. A ovaj naš novi je stvarno prekrasan, jesam li to već napisala?
Idem dalje nadzirati majstore, Savršenog koji po tiho majstorira isto i radi po svom, a onda dođe pitati kad je sve gotovo da li sam zadovoljna ...
Uskoro stiže deda s djevojčicom koji ju vodi i odlazi po nju u vrtić, a mala ga je sa suznim očima oženila da dolazi po nju odmah nakon ručka.
Ne stignem čitati blogove, fali mi to, nadam se da ste svi živi i zdravi i veseli i da uskoro opet blogamo. Komentare ću naravno kao i uvijek s veseljm pročitati.
Pozdrav svima od ponosne vlasnice prekrasnog stana. (jesam li već to rekla?)
|
- 12:59 -
Komentiraj (9) -
Isprintaj -
#
09.07.2007., ponedjeljak
Kada reći zbogom?
Nedavno je moja sugradjanka blogerica lipa mare napisala post o proslavi rodjendana jednog vrlo starog gospodina koji je ostao vezan uz krevet i pozelio jos jednom vidjeti na jednom mjestu sve drage ljude i tako se na neki nacin oprositi od njih. Nasu blogericu je mucilo pitanje sto covjek na kraju zivotnog puta osjeca kada vidi njezino dva tjedna staro dijete i nije li to neka vrsta pogreba jos uvijek zivuceg covjeka?
Ne znam senzibilizira li majcinstvo zene intenzivnije za ovakva pitanja, ali kako god bilo, pitanje je na mjestu.
I evo kako ja tu citavu situaciju vidim.
Stari ljudi su za mene od ranog djetinjstva bili vrlo interesantni i rado sam provodila vrijeme s njima. Ne znam je li razlog tome sto imam stariju bracu i navikla sam na starije drustvo ili su mi jednostavno njihove price bile interesantnije od igranja s vrsnjacima. Inace, Kinky kolumnistica je napisala odlican post o djeci bez brace ili sa puno starijom bracom.
I vjerujem da nije slucajno da i sada spletom okolnosti provodim svoje vrijeme sa starim ljudima. I otkrivam citave svjetove proslosti kroz njihive price i sjecanja. Osjecaj je kao citanje neke knjige, ali jos i potpunije jer mogu postavljati podpitanja i dobivati direktne odgovore od glavnih aktera. I to smatram posebnom privilegijom i blagoslovom za moj zivot.
Isto tako ako imam neki problem ili nedoumicu, izlozim ga tim starim mudracima zivota i dobijem uvijek zanimljive odgovore koji me tjeraju na razmisljanje i odredjuju na neki nacin moje daljne djelovanje. Nekada samo poslusam i shvatim da je danasnji kontekst drukciji, ali da je glavna misao ona prava i najljudskija.
Pricam s njima i o smrti koja ih sve ceka, tako reci iza ugla. Premda je sa tom Gospodjom tako, da svakoga od nas moze nenadano presresti. Uvijek se sjetim Bergmanovog Sedmog pecata.
I zapravo je fantasticno to kako su ljudi koji dozive duboku starost zaista spremni otici. Mozda i zbog cinjenice da su vec bolesni, oslabljeni, umorni, usamljeni i da vise ne zive u vremenu koje pripada njima.
Mozda je kod nekih tako. Ali kod nekih vidim onu zivotnu radost i volju za zivotom, unatoc svim nedacama koje su ih zadesile. Pa ipak na smrt gledaju blagonaklono i na neki nacin se pripremaju na nju. Naravno da je strah od nepoznatog prisutan. Ali to nesto nepoznato daje i osjecaj jedne posebnosti. I zapravo je dobro da ne znamo sto nas ceka. I zaista je dobro da svi umiremo.
Probajte zamisliti da ljudi zive vjecno. Ja mislim da gore mjesto bahatosti i despotstva ne bi postojalo. Ni sada nam bas globalno gledajuci ne ide. Ovako nas ta neminovna cinjenica na neki nacin prisiljava da otkrijemo dublji smisao osim hedonistickog zadovoljavanja. Naravno, za neke to ne pali i mnogi se ponasaju kao da su besmrtni. Ali ipak nisu. I svi to jednom uvide, makar i u svojim polsljednjim trenucima.
Ali da se vratim problemu lipe mare i proslavi rodjendana jednog covjeka na odlasku. Ja mislim da je to prekrasan nacin da se ljudi oproste i ono sto smatram najljepsim u citavoj prici je cinjenica da svoju zahvalnost i ljubav iskazemo jos za zivota. Uvijek mi je nekako tuzno procitati u novinama posljednje pozdrave nekim poznatijim ljudima u kojim se pisci teksta zahvaljuju svojim suradnicima, prijateljima, mentorima i sl. i gotovo obavezno se moze uvidjeti zaljenje sto im to nisu rekli za zivota. Ili barem ne tako jasno kao na tom posljednjem pozdravu. I to je zaista steta.
Kako se ovih dana pakiram, pronasla sam u jednoj ladici par izrezaka iz novina koji su posveceni jednom nasem obiteljskom prijatelju, Borivoju Jurkovicu, vrsnom enigmaticaru i novinaru, uredniku i jednom od zacetnika legendarne Kviskoteke. Jedan takav oprostajni tekst je potpisao nedavno spomenuti na nalsovnici bloga Robert Pauletic. S Borom sam rado provodila vrijeme jer je covjek bio hodajuca enciklopedija. Isto kao i sa jos jednom legendom. Zvao se Marcel Cukli i bio je pravi erudita. I njega sam obozavala od ranog djetinstva, kao i on mene. Kasnije sam kao novinar suradjivala sa gospodinom Tihomilom Radjom koji je vodio Udrugu za domovinu i dijasporu.
I svi ti ljudi su na mene ostavili neizbrisivi trag. Imala sam priliku upoznati i jedno prijepodne provesti i sa nedavno preminulim Borisom Marunom. Od kojega sam i u tom kratkom druzenju uspjela nauciti nesto bitno o zivotu. Pred nama je auto na zelenom valu pregazio malo mace. I njegovu recenicu tada necu nikada zaboraviti. Nemojte se ljutiti sto cu je zadrzati za sebe. Ali sigurna sam po toj recenici da je gospodin Maruna bio dobro pripremljen za smrt.
Mozda je nepravedno da isticem smrt poznatijih ljudi, jer ima puno onih malih i nepoznatih koji isto tako utjecu na nas. Ali ovi su ljudi utjecali na mene, a posebno ih pamtim zbog njihove intelektualne i ljudske velicine, koja na zalost nije uvijek kod ljudi u skladu. Imali su sigurno i oni svoje grijehe i slabosti, ali prema meni su bili dobronamjerni i pravi ucitelji. I to pamtim. I pokusavam ono cega se sjecam dalje prenijeti svojoj djevojcici. I to prenosenje znanja i dobrote smatram najvaznijim u prici zivota i njezinoj vjecnosti.
Vjerujem da je i daljnji rodjak lipe mare jedan poseban covjek koji je svjestan da odlazi i zeli se oprostiti. I tu cinjenicu vidim manje tuznom od one da ode, a da nema priliku zahvaliti svima. I vidjeti novi zivot koji ostaje iza njega. Dobronamjernim i velikim ljudima to je uvijek veselje, a ne samo tuga.
I zato misilim da zbogom i hvala treba reci jos za zivota. Nije to pogreb, jer pogreba vise glavni akteri nisu svjesni, a cesto se i pretvori u paradu za zivuce. S kojima nasi umrli vise nemaju puno.
Ja sam sretna za svakoga od svojih preminulih kojima sam uspjela reci hvala i zbogom. A za one kojima to nisam uspjela reci, molim Boga svaki dan da im prenese moje pozdrave, tamo negdje gdje cemo svi doci. I gdje se nadam da cu ih opet sresti. NE u tuzi, vec u veselju.
UPDATE:
Ispricavam se zbog nekoristenja hrvatskih slova, ali pisem sa njemacke tastature, Internet doma je u banani.
|
- 08:47 -
Komentiraj (8) -
Isprintaj -
#
04.07.2007., srijeda
Počelo je...
moje ljetno veselje. Dakle, vratila sam se sa kratkog i slatkog ljetnog odmora u domaji. Isplivala se monoperajom, zaradila čak i žulj od nje za vrijeme jednog našeg malog maratona. Naime, djevojčica se zbog neurodermitisa nije kupala jer ju je sol po koži previše pekla. Pa smo ju ja i Savršeni vukli u čamcu. I to tako da smo čamac dugačkom špagom svezali sebi oko struka i onda je s monoperajom, a Savršeni bez nje, samo snagom svojih mišića, vukli po moru.
Ili smo je vozili u našem malo većem plastičnom kanuu-krokodilu (Savršeni ga je prefarbao i nacrtao i bijele zube). Ili bih ja plivala kao mala morska sirena kraj njih dvoje u čamcu dok bi Savršeni veslao. Pa bi se izmjenili... Sve u svemu, bilo je prilično sportski, kako i doliči MonoperajAnki .
Selidba u novi stan je idući tjedan. Ozbiljno pakiranje stalno odgadjam jer ne stignem uz posao i djevojčicu. Ali stiže nam pozamašna gomilica pomagača iz domaje.
Blog mi se malo tematski privatizirao, biti će da je to zbog sezone krastavaca pa nemam volje za neke dubokoumnije tekstove. Mora se i moj blog malo odmoriti, ionako mi neki potencijalni čitatelji kažu da su im tekstovi predugački i prezahtjevni.
Pa za kraj jedna od zadnjih ljetnih provala nase djevojčice.
Deda: "Tko ti je kupio tu lijepu haljinicu?"
Djevojčica: "Pa, sama."
Deda: "A otkuda ti novci?"
Djevojčica:"Zaradila sam."
Deda: "A gdje si zaradila?"
Djevojčica:"Pa na poslu. U vrtiću."
Deda: "A što radiš na poslu?"
Djevojčica (već iznervirana djedovim ne-kuženjem funkcioniranja svijeta):"Pa, skupljam novce, kaj bi radila drugo na poslu".
|
- 11:37 -
Komentiraj (13) -
Isprintaj -
#
|
