nedjelja, 11.05.2008.
Ambis noćnog života
' Izgledaš mi kao lutkica iz Trsta,
opeglana noću, opeglana danju ...'
Prije nekoliko dana dogovorila sam izlazak s jednom od najužih prijateljica. Tipična Girls night- ma znate već kako to ide. Doduše, trebale smo samo na koncert, ali...
Sinoć je bio taj izlazak.
Zagrijavanje smo započele na koncertu The Beat Fleet-a iliti popularnih tibiefovaca.
Nimalo čudno, početak koncerta je kasnio nekih pola sata, a nas dvije smo to vrijeme odlučile prikratiti u obližnjem kafiću, kojem Ruža zna vlasnika. 'Šta će te popit cure? ' - odmah spremno uleti vlasnik netom nakon manire dobrog ponašanja, rukovanja. Nismo baš bile nešto posebno nabrijane, pa smo u nedostatku kretivnog razmišljanja, naručile pivo. Jedno za nas obje.
Ne volim pivo, ili sam barem mislila da ne volim. Od sinoć mi je postalo skroz ok, vrag bi ga znao zbog čega.
Taman nakon što smo ispile pivo, začule smo Dječake, i požurile u dvoranu gdje se održavao koncert.
Dvorana nije bila baš prepuna, svejedno, na parteru je sve vrvilo od mladosti, mirisa znoja, okusa piva i nedostatka zraka. Čudno, osjećala sam kako zbilja tu pripadam. Ne mora nužno biti koncert, ali takva opuštena atmosfera je ono što meni u potpunosti odgovara. Nisam tip osobe koja izlazi ne kojekakva fensi šmensi mjesta, štoviše preziram takve klubove. Meni daj plažu, dobru ekipu, možda gitaru, i ja sretna kao turist u muzeju.
Nego, da se vratim na koncert. Kažem, atmosfera je bila prejebena - rijeka mladih veselih ljudi, opušteno kulira i sluša odličnu muziku. Kud ćeš bolje?
Naravno, pivo je neizostavni dio takvih veselica. Dok smo Ruža i ja plesale i opasno ugrožavale svoje dragocjene dalmatinske glasnice - primijetila sam kako se u skupini ispred nešto iskomešalo. Dečko je otišao kupiti pivo za ekipu- al nekako se preračunao, i donio pola litre više (naime, pola litre je jedina zakonita mjera za pivo :p ) i nije znao kud bi s tim- pa je ponudio nama dvjema jer smo mu bile najbliže. Mi prihvatile i pristojno se zahvalile.
Takvu gestu sigurno ne možeš naći u gore spomenutim klubovima.
Nakon još par sati trošenja glasnica i neobuzdanog njihanja kukova- koncert je priveden kraju. Pogled na sat i šok. Ponoć prošla, a s njom i moje jedino prijevozno sredstvo- autobus. Eek. Ako sam i namjeravala nakon koncerta pravac doma, propalo mi je. Ružu je zabavljala moja muka pa mi je oduševljeno predložila da nastavim s njom partijati do jutra, jer njoj je koncert bio samo početak.
Nisam imala nekog izbora i pristala sam mada sam točno znala što me čeka.
Otišle smo kod nje da se presvuče- Bože dragi, pa bio bi grijeh ići vani u patikama i rebama (trapericama). Rolleyes. Iz stana je izišla sređena kao da u najmanju ruku ide na dodjelu Oscara. Raspuštena nagužvana kosa, kapci premazani pastelnim bojama, ruž pa sjajilo na usnama, blještave naušnice, haljinica preko tajica, štikle, parfem. Guči muči torbica.
Pokraj nje šetala je cura kose zavezane u konjski rep, samo s maskarom na očima, u rebama i baletankama. Mala maslinasta torbica preko ramena i leđa.
Stigle smo u prvi klub. Nakon mnogo mjeseci uspješnih izgovora - ponovno sam u tom cirkusu. Kamo god pogledaš , isti je prizor. ' O sve su iste plave kose peglane, poništene marke taksene... ' Jedino je boja kose varijacija na temu. Sve cure i žene izgledale su identično, svaka sređena i vrišti 'uberi me, plati piće i tvoje sam' i svaka s tom guči muči, voće i srabana torbicom. U rukama s upravo dotjeranim noktićima drže neko f-š piće. Nijedna ne pleše.
Mužjaci tog kluba su posebna definicija gluposti. Svi redom, preko trideset (ok, tu i tamo- nekom mlađahnijem je uspjelo nekako prevarit nabildanog, napuhanog izbacivača pa se tu nastanio tu i šepuri se uokolo) , svaki s više laka i gela na kosi nego ja, svaki uređen, žbigican, i vreba.
A u klubu tolika gužva da je dišni sustav ozbiljno ugrožen. A ova moja blesa, Ruža, kaže- 'ajmo napravit đir da vidin koga ima' . Eek. Kakvi sad jebeni đir, pa ne mogu disat ženo božja. Aaaaaaaaaaa. Điravale mi tako, a ova poznaje svako drugog lika i sa svakim se grli, pleše, luduje, glumi da se ludo zabavlja- a ja tu ko zadnji crkveni miš. Znam samo nekolicinu mužjaka i tek pokoju napirlitanu ženku. I sretna sam zbog toga.
Kasnije su došli neki Ružini prijatelji (jedan od njih njen bivši ljubavnik) pa je izlazak konačno dobio smisao- malo smo se zezali, i ja sam ih nekako uspjela natjerat da izađemo u vanjski dio kluba- tek toliko da ponovno osjetim što znači disati. Tamo sam ja zauzela teritorij i uhvatila ritam. E, kad sam počela plesat- zaboravila sam sve brige, mjesto na kojem se nalazim, ljude koji me okružuju, i sve laakost cipele. Samo sam plesala. (Oni koji me poznaju- shvaćaju što sada želim reći, znaju koliku slobodu i nesputanost tada osjećam, znaju koliko mi je to važno). Nije me bio briga što sam među rijetkima koja tu pleše. Nisam razmišljala o tome kako sam među najpupastijima tu (iako sam sasvim prosječna, ali sve cure u tom klubu mogu stati u isti konfekcijski broj- moj broj je onaj nakon toga )- samo sam plesala ne mareći za nepisani zakon klupskog plesanja, tj. cupkanja.
Ružina ekipa se oduševila mojom energijom i mojom nesputanošću. Ne radi se tu o nikakvom tajnom receptu- jednostavno sam mlada i uživam u životu. Kako je ples tamo neubičajena pojava- moja izvedba počela je privlačiti poglede ostalih muškaraca, neki su me možda i s čuđenjem gledali, ali svejedno komplimenti su pristizali sa svih strana. Oduševljenje je bilo očito. Ruža mi je kasnije rekla da je velik dio njene ekipe bio neobično raspoložen- a kako i ne bi, pa zar nije istina da se pozitivne vibracije šire?
Pred zoru smo se prebacili u neku garažu koju se netko sjetio unovčiti pa služi kao neki nazovi klub. Atmosfera tu je bila nešto opuštenija, ali gužva još veća.
Kad sam konačno u pet ujutro stigla kući, malo sam prevrtila film unatrag i shvatila nešto. Iako su ti klubovi za mene opća katastrofa- važno je da sam od svega izvukla ono najbolje. I baš me briga što će netko o tom misliti.
- 16:32 -
U tu beskrajnost moja miso tone... (6) - Isprintaj - #
