utorak, 06.05.2008.
Naučila si živit, tico lijepa...
Sinoć se desilo nešto jako bitno u mom životu- jedna prekretnica, a za sve je zaslužan moj mali, sreća moja...
Ne mogu ni zamisliti koliko mu je bilo teško, ali uspio je otvorit svoju dušu i reći mi što ga muči. Konačno sam ga shvatila u potpunosti, konačno sam progledala. Shvatila sam koliku mu bol nanosim zbog svoje neobjašnjive gluposti, zbog svojih nekih glupih ideja.
Dugo smo razgovarali, a kako je razgovor tekao - moja glavobolja je bivala sve jačom. Svatko od nas, makar samo u dubini svoje duše, misli da je dobra osoba, da zna usrećiti ljude oko sebe- pogotovo one voljene- i da se takve stvari događaju 'nekom tamo'. I nije nimalo ugodno kada shvatimo koliko i sami u biti griješimo u najbanalnijim stvarima, koliko boli time nanosimo onima koje volimo...
Nakon što sam čula jedva primjetni beep koji je označio kraj razgovora- krenula sam u ostvarivanje odluke koju sam za vrijeme razgovora čvrsto donijela.
Dok sam prilazila računalu, razmišljala sam o njegovim riječima... 'Čemu sve to ako toliko tvrdiš da nije važno? ' Zar je moguće da mi JE važno, da mi JE stalo? Ne, nije moguće. Znam što mi je jedino važno, znam zbog koga dišem, znam koga cijeli život vidim pored sebe, znam koga volim. Ništa drugo nije važno, baš ništa.
Odluka je postajala snažnija, a ja odlučnija.
Klik- jedan kontakt manje. Ostala su još dva zadatka. Ona najteža. Ili možda ipak ne?
Prvi zadatak- mailovi.
Imala sam čudnu opsesiju da čuvam sve mailove (nebitno tko ih je poslao), sav history svih messenger razgovora i slično. Pročitala sam prvi mail, i razmišljala da li da čitam sve ostale pa da ih brišem nakon toga ili da stisnem odmah delete. Delete, ipak. Bolje je tako, bolje za sve.
Obrisala sam sve mailove, sav history, sve.
Također sam napravila i veeeliku čistu u ostalim folderima. Brisala sam sve slike nekakvih virtualnih ljude koje nikad vidila nisam, vjerojatno i neću. Brisala sam svakojake gluposti koje su mi nekad kao bile važne ?!? Sve na Delete.
Rezultat - više od gigabajta smeća. Čistog smeća.
Drugi, posljednji zadatak- kutija s uspomenama. Kad sam ju otvorila nisam ni znala koliko je tu gluposti bilo. Mislila sam da će mi taj zadatak biti najteži- micanje vidljivih tragova prošlosti. Ali ne- zapravo je bilo prelako. Iznenadila sam se s kolikom lakoćom sam maknula neke stvari.
Sve je završilo u vrećici, vrećica zavezana i bačena. Sad je tamo negdje i oko nje, nimalo romantično, kruže galebovi.
Misija obavljena. Poglavlja završena.
Odrastanje - konačno započelo.
A za sve je zaslužna samo i jedino ljubav. Kao što sam već ranije rekla- ona prava.
- 13:48 -
U tu beskrajnost moja miso tone... (3) - Isprintaj - #
