alkemicarka u usponu http://blog.dnevnik.hr/alkemicarka-u-usponu

četvrtak, 23.02.2012.

Dječak koji je spasio more i djevojčica koju je spasilo more

Jeste li čitali Priču o dječaku koji je spasio more? Prekrasna priča Mira Gavrana koju sam večeras čitala svom dječaku pred spavanje. Mali Jakov je nagrađen od zločestog kapetana Klikasa s planeta Jantar jer je jedini zaplakao nad njegovom sudbinom, a njegova dragocjena suza spasila je Klikasu život. Jakov je mogao izabrati nagradu koju je htio, ali se odlučio za more, jer bi ga kapetan u protivnom isisao i odnio na svoj planet.
I moj Marjan se složio s Jakovom. Kaže, blago bi se potrošilo, a u moru se može kupat i prskat cijelo ljeto. A i drugi mogu, i opet se more neće potrošit.

More je uvijek zauzimalo posebno mjesto u mom životu, čak i kad nisam živjela na moru. Kao djevojčica sam maštala o moru i ono je za mene bilo živo biće. Da me je netko pitao da nabrojim stvari koje život čine smislenim, sigurno bi na vrhu liste bilo more. Pa taman se u mom djetinjstvu druženje s morem svodilo na tjedan dana, ili malo više ako je bilo sreće. Čudno kako me život odveo na more. Ili bolje rečeno smrt. Kad prijateljicama kažem kako sam kao djevojčica uvijek čeznula za Makarskom iako tamo nikad nismo ljetovali, našale se kako sam ja kriva za rat. Ali zbilja je čudno to, zar ne?

S vremenom sam shvatila da se može čeznuti za morem čak i kad ti je ono pred nosom. To je znak da čezneš samo za kičastim posterom sa zalaskom sunca i da nisi spreman za more. U posljednje vrijeme najiskrenije mogu reći da ne čeznem ni za kakvim posterom. I ne mogu shvatiti kako netko može reći da mu je dosadno u ovom malom gradu uz more. Ma zapravo mogu shvatiti, ali je to šteta.
Istina, ima dana kad ne vidim ništa. A ima dana kad su mi more, i život uz more, svaki dan drugačiji. More uostalom i nije nikad isto. Nisam ni ja. Ali ono je uvijek tu, a ja sam nekako počesto i tu i tamo, a da nisam ni tu ni tamo.
U samotnim šetnjama uz more slušam zvuk svojih cipela po kamenčićima; za mene to je zvuk koračanja prema sebi.

23.02.2012. u 21:50 • 4 KomentaraPrint#^

srijeda, 15.02.2012.

Pravo na Pekmezasto Maltretiranje Same sebe (skraćeno:PMS)

Ima dana, a to zna bit pred one dane u mjesecu, kad kunem zlu sreću što sam (doduše predivna i prezgodna) žena. U one dane u mjesecu katkad s nevjerojatnom lakoćom mogu sastaviti listu onoga što mi smeta i što se pojavilo/stvorilo samo da me nervira, a ta lista može biti duga kao što su duge liste želja političara na vlasti. Čim izgube izbore, imaju samo jednu želju, a ta je da se ponovo vrate na vlast. Kladim se da mogu sastaviti listu dugu kao što je lista Jacinih broševa ili Ivinih satova.
Karakteristika stvari koja u te dane iritira je, dakle, da su tu samo da iziritiraju. Bog gore dobije mjesečni izvještaj i onda, u te dane, pošalje, recimo, crveno svjetlo na semaforu. Mislim, kolike su šanse da mi se upali crveno baš kada mi se žuri negdje? Čak malo manje od pola. I svejedno se upali crveno, iako šanse nisu bile bogznakakve. Meni je to čisti dokaz.
A ako se na pješačkom prijelazu zateknem, poslat će mi nekoliko ludih vozača koji ne staju na zebri. Naravno, oni su tu samo da mene iznerviraju; čim prođu okuku, nestanu, rasplinu se. Njihova jedina misija je bila da me ne puste na pješačkom. Onda mi zna poslat da mi nestane baterije na mobitelu. Bilo je baterije i jučer, i prekjučer, a danas, baš kad mi treba, nema. I
Zanimljivo je da se to događa baš one dane u mjesecu. Inače sve nekako protječe manje-više uredno. Jer, čini mi se da inače to crveno svjetlo na semaforu puno kraće traje, a obično se trefi i neka dobra pjesma na radiju, pa mi to crveno i ne smeta.
A vozača koji žure ostalih (a ne onih) dana u mjesecu obično i nema. Sad, možda jure nekom drugom, ali ja to ne bih znala, i u to se ne bih štela mešat. Znam samo da ih ja nekako manje viđam.
A baterija, hm...ma nestane nekad i ostalih (a ne onih) dana u mjesecu, samo mi - Bog će ga znat zašto - u to vrijeme obično to bude drago. E neka je nestalo baterije, smijuljim se, primijetivši tek nekoliko sati kasnije da je mobitel izgašen.
Zanimljivo je to. Ali trebalo mi je, moram priznati, određeno vrijeme da prihvatim kako ništa od toga nije do mene. Kako sam ja praktički samo žrtva, ništa drugo. Godinama sam na plećima nosila teret koji nije moj.
Današnja mladež (je li moguće da ja koristim ovaj patetični izraz, vjerojatno ne bih da sam u PMS-u) zna kako skinuti teret i šarmantno će ga uvaliti susjedu. Pa taman to bila i glava; ako je malo otežala koji dan, samo slegnu ramenima, kažu kako im je teško i kako nisu oni tražili glavu, odšarafe je, predaju prvom koji naiđe i nastave dalje.
Ja sam uvijek nekako bila slabo informirana o svojim pravima, pa tako i po pitanju prava na one dane u mjesecu. Moji klinci - a vjerojatno dobar dio 'edukacije' leži na meni nesretnici - već znaju kako pubertet nije nimalo lak period, pa mi se čini da bi se mlađi sin već mogao i radovati tome jer ima to i neke svoje olakotne okolnosti. Nekidan je rekao kako razumije on da mu je stariji brat u pubertetu, ali da ga svejedno malo previše zeza. Ključno je ovo 'razumijem da je u pubertetu'.
Na prvi pogled mogla bih reć kako smo mi žene u prednosti jer PMS ipak traje solidan period života, dok pubertet dođe i prođe, kao oluja. Ne znam kako bih objasnila ona iritantna crvena svjetla na semaforu da se moram pozvat na pubertet.
Ali, kada malo bolje promislim o olakotnim okolnostima, sjetim se jedne mudre, i pomno skrivane izreke starijih žena (izgovara se potiho i konspirativno, poput neke masonske tajne, ni slučajno ovako glupo i naivno kako to radim ja), koje sam godina željela ignorirati, a ta je da su muškarci velika djeca. Pa ima li boljeg izgovora za slabosti/razdražljivost/neodgovornost/samosažaljenje? S tim da pravo na PMS postoji praktički od jučer, a ova se ženska tajna o muškarcima prenosila s koljena na koljeno.
Pa nek neko kaže da pretjerujem. Ma imat ću i dva PMS-a u mjesecu ako me volja.

15.02.2012. u 14:13 • 7 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2012 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29        

Listopad 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Kako da, kvragu, znam, kad sam jednog dana samo sjela i registrirala se. Razdragana uđoh u blogosferu gdje mi nitko neće reći: skrati taj tekst ili pak vaš status je predugačak za 567 znakova. Nemojte reć da vas nisam upozorila.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Igre.hr
Najbolje igre i igrice

Forum.hr
Monitor.hr

Web counter

Free Hit Counters
Free Hit Counters

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se