Jeste li čitali Priču o dječaku koji je spasio more? Prekrasna priča Mira Gavrana koju sam večeras čitala svom dječaku pred spavanje. Mali Jakov je nagrađen od zločestog kapetana Klikasa s planeta Jantar jer je jedini zaplakao nad njegovom sudbinom, a njegova dragocjena suza spasila je Klikasu život. Jakov je mogao izabrati nagradu koju je htio, ali se odlučio za more, jer bi ga kapetan u protivnom isisao i odnio na svoj planet.
I moj Marjan se složio s Jakovom. Kaže, blago bi se potrošilo, a u moru se može kupat i prskat cijelo ljeto. A i drugi mogu, i opet se more neće potrošit.
More je uvijek zauzimalo posebno mjesto u mom životu, čak i kad nisam živjela na moru. Kao djevojčica sam maštala o moru i ono je za mene bilo živo biće. Da me je netko pitao da nabrojim stvari koje život čine smislenim, sigurno bi na vrhu liste bilo more. Pa taman se u mom djetinjstvu druženje s morem svodilo na tjedan dana, ili malo više ako je bilo sreće. Čudno kako me život odveo na more. Ili bolje rečeno smrt. Kad prijateljicama kažem kako sam kao djevojčica uvijek čeznula za Makarskom iako tamo nikad nismo ljetovali, našale se kako sam ja kriva za rat. Ali zbilja je čudno to, zar ne?
S vremenom sam shvatila da se može čeznuti za morem čak i kad ti je ono pred nosom. To je znak da čezneš samo za kičastim posterom sa zalaskom sunca i da nisi spreman za more. U posljednje vrijeme najiskrenije mogu reći da ne čeznem ni za kakvim posterom. I ne mogu shvatiti kako netko može reći da mu je dosadno u ovom malom gradu uz more. Ma zapravo mogu shvatiti, ali je to šteta.
Istina, ima dana kad ne vidim ništa. A ima dana kad su mi more, i život uz more, svaki dan drugačiji. More uostalom i nije nikad isto. Nisam ni ja. Ali ono je uvijek tu, a ja sam nekako počesto i tu i tamo, a da nisam ni tu ni tamo.
U samotnim šetnjama uz more slušam zvuk svojih cipela po kamenčićima; za mene to je zvuk koračanja prema sebi.
Post je objavljen 23.02.2012. u 21:50 sati.