be more like me and less like you
Svijet se pretvoriu u čekaonicu svi čekamo bolje dane..
Loše sam..
Ma,ne tužna sam...
Neznam..čekam bolje dane..
Naime,u nedjelju je bio moj bivši dečko za one koji neznaju-(onaj koji je morao otići tj.vratio se kući,živio je ovdje i igrao nogomet,ali nakraju je morao otići baš kad nam je počelo biti dobro)Nastavila sam svoj život i nakon 3mj.od njegovog odlaska vratila se u svoje staro izdanje,našla novog dečka(ne baš dečka,al tako nešto)počela sam živjeti,i uživala sam,no sad se sve vratilo....nismo se vidjeli od 28.05..ovo je post napisan nakon što je otišao..:
***29.05-06.Evo me još jednom tu kraj tebe..
Došao je i dan našeg rastanka..on nije želio čuti za mene,no nekako sam ga uspjela nagovoriti da razgovara samnom samo još jedanput prije nego što ode,da se rastanemo u prijateljskim odnosima..Našli smo se još u četvrtak,bilo je tužno ali isto tako jako ljepo,plakala sam jer sam mislila da je posljednji put,najgore mi je bilo što smo se našli prijateljski,apsolutno nije bilo ništa više među nama..Trebao je otići i subotu pa smo još i sutra dan njegovi prijatelji,on i ja otišli zajedno na kavu i tako ga uspjeli nagovoriti da ostane još u subotu da izađemo svi zajedno van.
Nisam planirala izlazak,ali ipak mu je bila zadnja večer..pozvao me da prespavam kod njega pošto ujutro imam utakmicu pa mi je lakše od njega ići ujutro.I ostala sam naravno.Izašli smo zajdno u grad malo se opustili,zabavili iako mi nije bilo do zabave svaki put kad se sjetim da nam je to zadnji zajednički izlazak.Čitavo vrijeme smo se ponašali kao prijatelji iako nas tako baš i nisu svi tretirali...ja sam htjela ići ranije u stan spavati jer sam se ujutro trebala ranije ustati,pa smo se dogovorili kad ja budem htjela ići da če mi dati ključeve,ali kad sam ja htjela iči on je otišao samnom,bilo mi je jako drago.
I tako sam ja dočekala još i jedno jutro s njim.
Neznam čime sam zaslužila da bude tako dobar prema meni nakon svega,ali hvala mu,bila je to najljepša večer u mom životu,nisam ni slutila da če ovako sve završiti,čuli so se sinoć,bio je daleko negdje u svom krevetu,a ja u svom,tada sam shvatila da je počeo onaj moj život, putpuno drugačiji..onaj život bez njega...Tužna sam jer nije više tu i nikad više neče biti,niti če stvari ikad više biti iste,ali tko zna možda jednom...jednom...
Rekla sam prije *ljudi uvjek odlaze..* a sad znam da i stvarno odlaze...
***
To je post s mog starog bloga..
Sad se vjerojatno pitate..kakve sad to ima veze,i zašto nisam dobro...
E,da..Kad je tek otišao jedva sam čekala da ga ponovo vidim,no kako je vrijeme prolazilo,mislila sam da me to prošlo i da mi nije više stalo,da me njegov odlazak više ne rastužuje..ali sam se prevarila..
U Nedjelju kada je došao,javio mi je kako je tu i kako bi me volio vidjeti,ja sam se spremila u roku 10min i otišla..I tako stigla ja u kafić gdje su bili on i njegvi prijatelji..ja ulazim..
onak..izvan sebe..
gledam njega..pa ljude okolo..
drhtim..neznam dali od sreće ili straha..
i dođem do njega,pozdravim se..sjednem..i onda..
i onda su se vratile sve te emocije sva sjećanja,sve uspomene..imala sam osjećaj kao da nikad nije ni otišao,što je jako čudno jer sam mjesec prije osječala kao da i nikada nije ga bilo..Kasnije smo ostali sami, otišli do njegovog bivšeg stana..razgovarali itd..onako sve kao i prije..
Tek sam tad vidjela koliko mi zapravo nedostaje on..nažalost oko ponoći sam morala ići..pa smo se tako ponovno rastali,odlazio je po drugi put iz mog života..čim sam ostala sama,dostigle su me i prve suze..
..Jer još me sječanja bole i sve je gore i gore...i lako me tuge zavede..
Noćima ga zamišljam da je samnom,jer on je vizija moje ljubavi..Ljubavi za koju sam mislila da među nama ne postoji,ali ona je uvjek bila prisutna i ja je nisam prepoznala..Volim ga,kao što nikoga nisam dosada,ovo prvi put da to sa potpunom sigurnošću govorim,ali on to nikad neče saznati,jer nema smisla,želim da misli kako sam i sretna,jer znam da bi mu bilo jako teško da zna kako mi je...
Zato mu od srca želim da bude sretan..
Imali smo ljubav,ali to jednostavno nije bilo dovoljno..katkad je za sreću potrebno puno više..
Koliko suza je potrebno da isplačem svoju sreću?
Dali če mi život svaki ovaj užitak naplatiti?
Hoće li ponovo izgubiti tebe,ali i sebe?
Bojim se uživati i opustiti,bojim se da mi sutra sunce neče svaniti,bojim se da ču se u ovom vrtlogu sreće i tuge izgubiti..
Sjedim sama u mraku sobe.
Osjećam prazninu
Prazninu što je ostala za tobom.
U glavi mi se isprepliću misli,
Polako me vraćaju u prošlost,
U dane kad sam bila sretna
U dane kada mi osmijeh nije
Silazio s usana.
U dane kada si bio tu.
Čudno je
Osjećam se tako sama.
Tako odvojena od svijeta.
Pred očima mi tvoj lik,
Pogled anđela.
I shvatim koliko mi fališ.
Koliko mi fale tvoji dodiri,
Tvoj glas,
Zašto te tako teško zaboraviti,
Odustati od svega..
Voli Vas Aichaa..
