be more like me and less like you
Žao mi je što nisam dugo pisala..bila sam na pripremama..počela škola,imam treninge prije i poslje škole..odem od kuće oko 9h i vratim se oko 23 sata,prenaporno..nisam nikad kući,tako da neču baš imati vremena za pisanje.Probat ču tjedno bar jednom nešto napsati,ali nemogu vam obečati,nadam se da me razumijete.Ovaj post započinjem Oliverovom pjesmom koja me inspirirala..:
Prije svitanja
Ja ne mogu bez tebe vise živjeti
Jer znam da mi prije zore moraš nestati
Samo prazno svitanje iza tebe ostaje
I ove moje bijele ruke suzama isprane
Ja ne mogu tvoju sreću sada gledati
Jer sve što mi noćas treba s tobom odlazi
Nakon svitanja bez sna puna mojih dodira
Dio mene odlazi zauvijek bez povratka
Kad mi odeš ti s kime se smijati
S kime se radosti dijeliti
Kad mi odeš ti kome ću pričati
Kome ću bol na usnama pisati
Prije svitanja, prije svitanja
Kad mi odeš ti
Ja ne mogu bez tebe vise živjeti...
Nisam tužna,ali u ovoj sam se pjesmi potpuno pronašla..posjetilo me na moju zadnju noć prije svitanja,noć u kojoj sam bila potpuna,ali kad je svanulo bila sam potpuno prazna..Toliko sreće u jednom trenutku i onda sve nestane..Velik dio mene je otišao s njim,bez povratka..
Kao svaka osoba uvijek nastojim popuniti tu prazninu,ispuniti taj dio mene koji više nije samnom,ispuniti ga nečim drugim tj.nekim drugim,nemogu reči da mi ne ide..ide mi..zaista mi ide...ali nije to to..još uvijek se bojim,bojim se zaljubiti,nekom dati taj još malen dio ljubavi što je ostao od mene,bojim se da ču taj dio opet izgubiti,bojim se voljeti..bojim se novih rastanaka..ali neču bježati od te ljubavi,iako nekad imam osjećaj da ljubav bježi od mene..Samo postoji problem..sviđa mi se njih dosta i nemogu se odlučit,sa svakim od njih se čujem,a ja neznam šta da radim..Već sam se poprilično uvalila,ali kako znati koga zaista želim i tko mi se zaista svidja ako ne probam..Što ako bi mi s nekim moglo baš biti dobro,a ja se ne odlučim za njega..Znam da ako mi Bog namjeni nekog,kad tad on će mi doći,makar ga sad odbila,znate ono..nekad mi nismo krivi kad ne prepoznamo sreću ali,ako je ono pravo ili ako ti je suđeno doči će ti ponovo..Ali ima vremena za ono pravo,sada bi htjela samo da mi s nekim bude dobro,a kasnije što bude..
Što da vam kažem više dragi moj..život mi komplicira stvari..bilo bi puno jednostvnije da on nikad nije morao otići da je ostao tu..ali to je ono s čime se ja moram nositi,sa svojom stvarnosti..Svi se uvjek borimo s nečim,makar sami sa sobom,ali uvjek se borimo..
Eto budite mi dobri,ljepi,pametni..hvala što me čitate,hvala što ste uz mene..
Voli Vas Aichaa...
