utjeha u tom zvuku - tišina?
Konačno sam prišao... tom mjestu. Mostu. Stajao sam tamo. Opet. Došao sam, nakon toliko vremena. Tamo iza mena, dugo putovanje - tamo mračno i usamljeno, tiho i teško. Ali vratio sam se, do toga mosta, do toga mjesta, u ovome vremenu. Mislim da će sve biti uredu ako opet pređem, ako opet dođem na drugu stranu. Kako je prije bilo tako, kako sam prije uspio? Kako sam prije... našao sreću... Sada idem iz drugog razloga. Pronaći nešto drugo - nešto potrebno prije sreće, nešto bez čega sreća nije tako ostvariva.
Eno ga! S druge strane mosta. Isto tako gleda preko i čeka. Jedan od nas dvojice će kad-tad morati pronaći sebe... jedan prije drugoga, jer nismo iste osobe, jer nismo iste osobnosti - on, kao drugi ja, i ja, kao ja koji sam sada. Jedan od nas dvojice će reći: da, ovo sam ja. I to će biti taj trenutak kada će sebi priznati tko je uistinu, trenutak kada će pronaći sebe, ono što je potrebno prije sreće. Pronaći... i prihvatiti kakva si osoba.
Za sada... tu, svaki sa druge strane mosta. Izgubljeni i preplašeni.



Mi, kao svi ostali!
Ti... spasio si mi život. I stojim sada, živ sam. Dobro sam. Krvarim, skroz do dolje, do tla. Krvarim, ali živ sam. Demoni nisu došli do mene, anđeli su poslali tebe. Moje riječi vjerojatno nisu dovoljne, da ti kažem hvala. Što još uvijek živim i dišem, što se još uvijek borim i gledam u sunce. Moje riječi... nisu dovoljne.
A ti... stojiš tu ispred mene. Otvaraš usta, nešto govoriš? Pružaš ruku prema meni. Pitaš me kako sam? Jesam li dobro? Nisam niti vidio odakle si se stvorio, niti ne znam tko si, zašto su te anđeli poslali. Zašto si spasio ovaj budalasti i uzaludni život? Trebaš nešto od mene...?
I ja... se ne želim više pomaknuti. Što će to tebi značiti? Što će ti to reći? Nisam slab, nisam se predao, tražim svoje znakove života. Dok te gledam, znam te! Sada te prepoznajem. Osoba koja jesi, kao osoba koja mi je spasila život. Vidim ti lice, krvavo je - isto kao moje. Vidim ti oči - tužne su kao moje. Tvoja ruka ispružena prema meni, isto kao moja ruka ispružena prema tebi. Otvaramo isto usta ... Znam tko si ti, tko je ta osoba koja mi je spasila život. Netko koga bih treba dobro znati. Jer stojim ispred zrcala...

my_note: ugalvnom... od slijedećg posta, nova duža priča. tako da - ako nekoga zanima - neka prati. nakon svakog nastavka, poglavlja će biti točan datum kada će slijedeće poglavlje biti objavljano. priča je "knjiga sudbine", napisana poslije "moj svijet" priča - valjda je nešto bolje, manje zbunjujaća... i tako. eto, čitamo se!


slomljena sreća i povratak na početak!!
light version
Danas ćemo izaći van iz kuće, pogledat ćemo prema nebu. Noć će biti, zvjezdano nebo i pun mjesec - poput sna od kada smo bili klinci, maleni i puni nade i radosti. I tada će ti se svijet obratiti i reći: „vrijeme za tebe može nastaviti teći“. Pod takvim nebo, s tim riječima - hodat ćemo ravno, prema tome... novom danu, kada će mjesec zamjeniti sunce i toplina. Do tada, samo ćemo hodati, nećemo razgovarati, nećemo se gledati, nećemo se doticati. Poput stranaca pod beskonačnim nebom, nad baskonačnim tlom.
Sunce će izaći, osvijetili... tebe, mene i nas. Stat ćemo, topli. Okrenuti se jedno prema drugome, obasjani. Nasmješiti se i zagrliti. Sretni? Ne, ali skoro, ali na putu do tamo, ali s nadom. Poput sna kada smo bili klinci. Bit ćemo sretni opet, radosni - smijet ćemo se i uživati. I bit ćemo iskreni i bit ćemo vjerni sebi i drugima. To su naše nade, nade koje polažemo u sutra, kada sunce izađe. To su nade koje polažemo u nas same... kada pronađemo sebe!


dark version
Danas ću opet ostati kod kuće. Van je tamno, mračno - isto kao ovdje, kao tamo, i svudje. Mračno i hladno, otužno i usamljeno. Nema zvijezda, nema mjeseca, nema ljudi i nema mjesta. Nigdje, nitko i bez razloga. A kao klinac sam bio tako sretan, veseo, radostan i pun nade, u bolje sutra, u vedriji dan... Sada sam sam, nikada nema nikoga, nikada nije bilo nekoga, i nikada neće bit nekoga. Ostat ću unutra, neću nikome otvarati vrata. Zato što je ovdje tako strašno, prestrašno mjesto - hladno i mračno!
Ali sutra... se neću probuditi... Ostat ću spavati na ovome „krevetu“, razmišljat ću o jedinoj vedroj stvari - prošlost, ono što je jednom davno bilo, i ono što je davno prekinuto... vedar i vesel dan. To su gluposti, nade u budućnost - kao da će se išta promjeniti, kao da ću se pomaknuti odavdje.... kao da ću pronaći sebe...



versus!
U tami,
u tami ću te naći.
Svijetlost,
svijetlost ću ti pokazati.

I ti ćeš krenuti prema njemu,
nećeš me držati za ruku,
nećeš se okretati,
prema svjetlu ćeš hodati,
tami ćeš izmicati.

U tami,
u tami iza sam ostao.
Svijetlost,
svijetlost sam tebi dao.

I ti si otišla naprijed,
nisi me držala za ruku,
nisi se okretala,
prema svjetlu si hodala.
Tami si izmaknula.

U tami sam ostao sam,
prema svijetlu sam te uputio.
Novi dan sam ti dao,
u noći sam ostao.
I na kraju - nije mi žao. Zbogom!

znakovi nečega
Pjesma bez početka,
pjesma bez kraja.
Kao početak bez riječi
i kraj bez zaključka.
Kao priča bez pouke,
i život bez dobrog djela.

Ti si to za mene,
to sam ja za tebe.
Kao rečenica u tvojoj glavi,
ona koja je iskrena.
Kao rečenica koju kažeš,
ona koja to nije... iskrena.

Tu si za mene,
tu sam ja za tebe.
Barem smo bili...
poput tog početka i kraja,
poput te priče i života.
Kao ta rečenica koju...
smo iskrivili, i lagali.

Pjesma bez početka,
pjesma bez kraja...

after_note: dobro... priznajem, ovo je dugačak post, ne priliči mi da nabacam toliko stvari. ali nakupilo se, možda svatko nađe jedan dio koji mu/joj se sviđa, jedan od tektova ili jedna od (čudnih) pjesama. faks je zamoran (da,da...), pa se cijeli ovaj post čini nedovršenim, neurešenim i nedorečenim... neeeeeh! takav je život! do sliejdećg posta, ostajte mi dobro!! ;)

Počinje... novo putovanje (nakon potrage za srećom)

Stajao sam tamo, na sredini sobe. Mislim da jesam... jer bilo je previše mračno. Ne! Previše je svijetlo... sjedim u kutu i presvjetlo je. Pogledao sam si u ruku. Mirna je! I nešto je zapisano na njoj. To sam ja zapisao? Neka slova... povezana. U riječi... povezane. U stihove. Pjesma! Na ruci mi je zapisana pjesma. Nisam pjesnik, to nisam ja zapisao. Jesam li? Što to znači, što piše, kako se to čita?? Ustao sam se na noge - iako sam več stajao. Vani na hladnoći dok mi je vjetar nosio kosu. Priroda, šuma okok menje je odjekivala - zvala je... vrištala! Moram negdje ići, zar ne? Zato sam ovdje... zato sam ja... zato postojim... Da nešto učinim, da nešto kažem, da negdje dođem!!
Zamahnuo sma rukama, krenio naprijed. Noge su me nosile same, hodao sam unatrag. Mislim da sma zapravo padao natrag dolje - u tamu, na svijetlost - na sredinu sobe, u kut, natrag na travu... Znači nije to. Nemoram nigdje ići? Onda... možda moram pročitati to na ruci? Opet sam ju podignuo. Riječi... slagale su se u glavi. Počinje imati smisla. Pjesma, je moja pjesma. Riječi, su moje riječi. To sam ja napisao. Prije toga... prije svega... prije sebe. Oči su mi počele suziti, tekle su dolje - olovne suze, razarujući tlo pod nogama i razbijajući moj svijet, moje ideale, moja vjerovanja. Znači...




"čak i ako nađemo taj odgovor... na naše vječno pitanje... što ćemo uraditi s njime? što ćemo postignuti? promjeniti nešto? krenuti u drugom smjeru? ne... dragi moj, prijatelju - ljudski život, potrošit ćemo ga na traženje odgovora, ne na pronalaženje - to je naša svrha, to je naše ograničenje. to znači biti čovjek..." - okrenuo se i otišao, nepoznati čovjek u nepoznatom smjeru...





afternote: priča "Moj Svijet" je gotova. u mjesec dana sam vam pokušao ispričati to... nadam se da je uspjelo. sada, prije nove priče ( "Knjiga Sudbine"), slijede kratke pričice pod skupnim nazivom: "...traženje sebe...". malo, nazovimo to tako, za opuštanje i predah... pozz svima!! ako ste pročitali priču, dajte komentar i osvrt ;)

sadržaj:
stage 01 – zašto je savršeno tako plavo?
stage 02 – i neki problemi, i nije više tako savršeno
stage 03 – ja, moj duh i ostali mi
stage 04 - stvarnost nije tamo gdje živim
stage 05 - prvi let i odjednom crni snijeg pada
stage 06 - vjerujem da me svi opet ostavljaju
stage 07 - tko želimo biti i tko zapravo jesmo
stage 08 - dan po dan, živim ili umirem?
stage 09 - u ovome heroj umire!
stage 10 - svi moji snovi, ali ja biram stvarnost

stage 10 - svi moji snovi, ali ja biram stvarnost

_______ Tri mjeseca kasnije.
___ -Kaaaaaarlo!!! - rano ujutro odjekivalo je kućom.
Majčin glas. Zvučala je vrlo uznemireno. On se odmah drmne iz kreveta i u pidžami potrči dolje. Onako pospan i izgubljen pogleda u majku. Ona ga ljutito pogleda.
___ -Ti si prije sat vremena trebao biti kod Kiriena! Sjećaš se - obećao si doći tada da pomogneš oko zabave.
Ovaj se udari dlanom po glavi. Zaboravio je naviti sat. A i rekao je sestri da ga probudi ujutro kada bude išla na faks. Očigledno je ovo još jedna njezina „smicalica“. Ta žgoljava... Karlo potrči natrag gore da se presvuče i odmah ode kod Kiriena. Inače, Kirieni su Ana-Marijina obitelj. Danas je kod njih velika rođendaska zabava - njegova djevojka, Ana-Marija, slavi veliki osamnaesti rođendan. Majka je pekla tortu i kolače za navečer za zabavu, on će pomoći u uređivanju njihova vrta za goste.
___ -Hej, doručkuj barem nešto malo... - vikala je majka dok je Karlo izlazio iz kuće.
___ -Poslije, nemam vremena. Žurim!
Skoči na svoj bicikl i zapedali dolje niže u ulicu. Hitro je došao tamo. Njezinih roditelja opet nema, nekada znaju raditi po cijele dane. Ana-Marija ga je dočekala u vrtu. Priđe mu polako i poljubi ga.
-Kasniš malo? - pogleda ga podmuklo, - To ćeš morati nadoknaditi.
On se nasmiješi i zagrli ju. Zaboravio joj je donjeti poklon, ostao je u sobi. To njoj uopće nije bilo ni važno, glavno da je on sada ovdje. Da su zajendo, ma što radili - da to rade zajedno, da se zabavljaju, da budu sretni zajedno.

_______ Da, ovo je stvarnost. Ovoga puta nije izmišljani svijet, ovoga puta nije san o boljoj zbilji, nije san o sreći - nego uz malo truda - ovo je postignuta sreća. Njegova i njezina sreća. Sreća njegove majke i sestre koji su se također potpuno oporavili nakon nesreće. Traume i ponekad noćne more, sjećanje na te dane će zauvijek ostati u njima, ali život je tu - živimo ga njabolje što znamo.

_______ Navečer se dvorište polako punilo, stolovi su se popunjavali. Na liniji su polagano i tiho svirale mirne pjesme. Došla je večina ljudi iz srednje škole. Jeli su kolače, družili se i smijali. Karlo je sjdeio za stolom sa Ana-Marijom, Suzanom i Petrom. Suzana i Petar doduše još uvijek nisu priznali jedno drugome što osjećaju, ali s vremenom hoće. Kasnije je došla i Karlova sestra, sestrična, majka i tetka Matilda. Karlo ustane da održi govor, ali privatni govor, samo za njihov stol (još uvijek je malo povučen):
___ -Dragi moji prijatelji... i djevojko! Danas smo se okupili...
Petar ga povuče za majicu da sjedne. Svi se nasmiju. Ana-Marija ustane:
___ -Okupili smo se da proslavimo punoljetnost jedne slatke, preslatke cure! Hehhee!!
Majka pogleda ustranu. Gledala je prema nasmijanom i glasnom stolu gdje su Karlo i Ana-Marija držali zdravice. Bila je nasmješena. Naravno da joj je drago što je sve ispalo dobro na kraju, i naravno da joj je žao što se skoro nije probudila, što je skoro izabrala potpuno pobjeći od života. Jer je mislila da joj djeca nisu živa. No, u Karlovom svijetu je uvidjela da su oboje dobro, da se žele vratit, da su joj djeca uplašena. Da im je još uvijek potrebna u stvarnosti. Ljudski um je čudna stvar, voli igrati trikove s nama.
Nakon toliko muke, napokon malo radosti. Očito da kad-tad sve mora sjesti na svoje mjesto, očito da dobri ljudi kad-tad zasluže svoj dio sreće. Za sada, to je to. Sretan kraj, nasmijani ljudi, dječak kojem nedostaje otac, djevojka koja ga voli više od svega, prijatelji koje će uvijek biti tu uz njega, obitelj koja nije savršena ali je njegova i on ju voli, tetka kod koje može otići kada god hoće. Prave vrijednosti...




END!! (Moj Svijet)

dogoodilo se:
Vraćajući se od tetke Matilde, Karlo, njegova sestra Eva i njegova majka doživjeli su prometnu nesreću. Svo troje padaju u komu. Potpuno se predajući, izgubljujući nadu u život i stvarnost oko sebe, Karlo stvara svoj svijet - savršeni svijet u koji dovodi majkui sestru koji leže pokraj njega u bolnici. U tom svijetu je i njegov otac živ (koji je poginuo na poslu dok je Karlo bio klinac). I svi žive sretno, ne znajući da to nije stvarnost, da će svaki dan biti sunčan i baš onakav kakav žele... ili barem... tako je trebalo biti. Čudne stvari se počinju događati u Karlovom svijetu i njegova sestra i majka se bude i odlaze iz njega, dok Karla posjećuje njegov duh - za koji se na kraju ispostavlja da je to duh njegova prava oca. Karlo izjavljuje kako je ludo zaljubljen u Miu, prijateljicu koju je stvario u svom svijetu po modelu svoje najbolje prijateljice Ana-Marije koja je svaki dan u njegovoj bolničkoj sobi u stvarnosti. Stvari se počinju dodatno komplicirati na školskom proljetnom plesu - kada se čini da se sve raspada, kada ga svi ostavljaju i kada mora donjeti odluke... teške odluke koje će utjecati na sve ljude oko njega...

sadržaj:
stage 01 – zašto je savršeno tako plavo?
stage 02 – i neki problemi, i nije više tako savršeno
stage 03 – ja, moj duh i ostali mi
stage 04 - stvarnost nije tamo gdje živim
stage 05 - prvi let i odjednom crni snijeg pada
stage 06 - vjerujem da me svi opet ostavljaju
stage 07 - tko želimo biti i tko zapravo jesmo
stage 08 - dan po dan, živim ili umirem?
stage 09 - u ovome heroj umire!
stage 10 - svi moji snovi, ali ja biram stvarnost



stage 09 - u ovome heroj umire!

___ -Probudit će se on. Odite kući, gospođa Matilda, - madicinska sestra je tješila tetku koja je sjedila u predvorju bolnice.
tetka je već skroz shrvana. prošlo je par mjeseci otkako je Karlo u komi. A ostali... oni... majka i njegova sestra... oni...
_______ Tiho je u bolnici. Pola noći već je prošlo, nema hitnih slučajeva. Doktori koji su na dužnosti sjede negdje, neki kriomice spavaju. Trenutno ne spašavaju svijet, jer je sve mirno. Trenutno ne spašavaju ničiji svijet, voljenu osobu. I oni su iscrpljeni, premoreni. Zbog posla, ljudski životi često ovise upravo o njima. Oni su ti koji na kraju moraju ispravljati ljudske pogreške, slučajne nesreće i loše sudbine. Oni su ti koji se moraju pokušati boriti protiv sudbine.
_______ Matilda se ustane polako, uzme svoju torbicu i krene van bolnice. U nadi da će slijedeća vijest biti da joj se nećak probudio, u nadi da je slijedeći dan sunčan. Nije mogla niti plakati više, ispalakala je sve suze. Na neki čudan način, našla je razlog da sebe krivi zbog nesreće - sebe i glupu zabavu povodom otvorenja njezinog restorana. Sjeća se kako je nekada, dok je bio klinac, Karlo znao doći do tetke i ostati po cijelo popodne, pomagao joj je kod restorana. Njemu je bilo zabavno, tetki je bilo zabavno i korisno. Smijali su se i zabavljali, često u kuhinji pokušali mutiti neke kolače (doduše, večinom neuspjelo). Sada, taj tvdoglavi, tihi dečkić, neće da se probudi. Neće da otvori oči i počne živjeti opet.

_______ Travis - Closer:
I've had enough of this parade.
I'm thinking of the words to say.
We open up unfinished parts,
Broken up, it's only love.

And when I see you then I know it will be next to me
And when I need you then I know you will be there with me
I'll never leave you...

Just need to get closer, closer,
Lean on me now, lean on me now,
closer, closer,
Lean on me now, lean on me now.

Keep waking up (waking up), without you here (without you here).
Another day (another day), another year (another year).
I seek the truth (seek the truth), we set apart (we set apart)
Second glance, a second chance.

And when I see you then I know it will be next to me
And when I need you then I know you will be there with me
I'll never leave you...

Just need to get closer, closer,
Lean on me now, lean on me now,
closer, closer,
Lean on me now, lean on me now (lean on me now).

And when I see you then I know it will be next to me
And when I need you then I know you will be there with me
I'll never leave you... just need to get...

Just need to get closer, closer,
Lean on me now, lean on me now,
closer, closer,
Lean on me now, lean on me now (lean on me now).

closer, closer... closer, closer.

_______ Mai ga je gledala u oči. Dečka kojega voli. Pustila mu je ruke i napravila korak unatrag. Nasmješila mu se, anđeoskim, prečistim osmjehom. Suzana i Petar dođu pokraj nje i isto pogledaju prijatelja. Karlo otvori širom oči i usta. Htio im je nešto reći, ali nije mogao. Svi u predvorju su prestali plesati, jedino je bend još uvijek svirao tu pjesmu, Closer. Ljudi se polako okupe oko Karla.
___ -Samo sam... htio biti sretan... okružen ljudima koje volim i koji mene vole! - poviče Karlo gledajući ljude oko sebe.
___ - Sreća je izbor koji zahtjeva napor s vremena na vrijeme. Otvori oči, Karlo.
On se namršti na te riječi. Ona ga nije slušala.
___ -Ali što ako... mama i sestra nisu... što ako nisu tamo kada se probudim!?
___ -Postupci ne donose uvijek sreću, ali nema sreće bez akcije.

_______ U bolnici, Karlova ruka se malo strese. Lice mu se namršti. Netko je bio pokraj njegovog kreveta. Ta osoba ga uhvati za ruku koja se trzala.

_______ Nije htio otići iz svoga svijeta, napustiti ovu sigurnost i toplinu oko sebe. Osjetio je - netko ga drži za lijevu ruku. Iako nema nikoga pokraj njega. Okrene glavu nalijevo.
___ -Hrabrost je otpornost na strah - ne nedostatak straha.
Dječak trepne. I... pokraj njega se polako pojavljivala Ana-Marija. Ona ga je držala pokraj kreveta, ona je cijelo vrijeme bila uz njega - na ovaj ili onaj način. I ona je sada žaljela da se Karlo probudi, ona se sada molila tome. Ana-Marijin lik postajao je sve jasniji pokraj njega. Uistinu, Mai je bila čista preslika njegove prave i stvarne prijateljice. Na ovo pojavljivanje njegove prave prijateljice, Mai se samo nasmješi, okrene i krene van. Za nju više nema mjesta ovdje.
___ -Ona te voli, - kaže Mai još tiho i nestane.
_______ Uistinu, Ana-Marija zagrli snažno svog najboljeg prijatelja. Plakala mu je na ramenu. Plakala je tako glasno da se nebo paralo, zemlja tresla - da se srce topilo. Ništa mu nije govorila. Nije se ni micala više. Samo je ostala tako, u tom trenu, u toplom zagrljaju, pokraj osobe koju voli, koja joj nedostaje.

_______ Bolnica je opet u potpunom muku. Soba 204 je isto tiha. Unutra leži dečko u komi već mjesecima. Unutra spava pokraj toga dečka njegova najbolja prijateljica i drži ga za ruku. Karlo otvori oči.


za ono što smo učinili, za stvari koje smo rekli, postupke koje žalimo... čak i za one na koje smo ponosni, dijela koja nismo htjeli učiniti, lica koja nismo htjeli rastužiti... morat ćemo preći preko toga i učiniti najtežu stvar: oprostiti sebi. tek onda možemo nastaviti dalje, učiniti ono što mislimo da je ispravno. tražiti oprost od drugih? činiti dobro kako bismo se iskupili na neki način? možda.. možda jednoga dana ćemo sa iskrenim smješkom gledati iza sebe i reći: "da to sam ja! tako sam živio i to sam učinio!!"
i to neće biti svijet, stvarnost, laži koje smo izmislili - to će biti stvarnost. jer je sve - uistinu, stvar izbora...

"Don't go through life, GROW through life."
Eric Butterworth

"Happiness, that grand mistress of the ceremonies in the dance of life, impels us through all its mazes and meanderings, but leads none of us by the same route."
Albert Camus

"What is the meaning of human life, or of organic life altogether? To answer this question at all implies a religion. Is there any sense then, you ask, in putting it? I answer, the man who regards his own life and that of his fellow creatures as meaningless is not merely unfortunate but almost disqualified for life."
Albert Einstein

"Most people would rather be certain they're miserable, than risk being happy."
Robert Anthony




nastavit će se... u poslijednjem poglavlju (četvrtak 14.02.2008....)

sadržaj:
stage 01 – zašto je savršeno tako plavo?
stage 02 – i neki problemi, i nije više tako savršeno
stage 03 – ja, moj duh i ostali mi
stage 04 - stvarnost nije tamo gdje živim
stage 05 - prvi let i odjednom crni snijeg pada
stage 06 - vjerujem da me svi opet ostavljaju
stage 07 - tko želimo biti i tko zapravo jesmo
stage 08 - dan po dan, živim ili umirem?
stage 09 - u ovome heroj umire!
stage 10 - svi moji snovi, ali ja biram stvarnost






_______Novi dan je svanuo u prekrasnom i mirnom gradiću u kojem se nikada ništa ne događa, u kojem stanovnici žive život dan po dan, u kojem je veselje prioritet, a sreća obavezna za svakoga. Kuća Marušićevih je mirna i potpuno pusta rano ujutro. Karlo je već kod Petra. Otišao je tamo da posudi odjelo od njegovog tate, baš kao i Petar. Petrov stari radi kao odvjetnik u susjedom gradiću i ima puno odjela. Na sreću građen je kao ova dva bisera. Tako da njih dvojica nemoraju iznajmljivati, ili kupovati odjelo. Odjela su svaki brzo našli - Petar je uzeo sivo, Karlo crno odjelo. Sada, kada je to riješeno, ide zabavni dio - igranje Playstationa skroz do navečer kada moraju ići po svoje curke pa na ples.
_______ Igrli su do ručka, pričai i zezali se. Ogovarali i tračali, kao neke babe. Karlo je ostao ručati kod Tomsonovih, jer danas tetka Matilda neće svraćati - nije u gradu. Nisu pričali o svojim djevojkama, ipak su oni muški i to je ispod njihovih ponosa. Ovo je muški dan, mogu oni nešto raditi i bez svojih djevojaka!
_______ Večer je brzo došla. Ovih dvojica su obukli odjela, Petrova majka ih je još uredila (protivno njihovoj volji, naravno) i krenuli su po svoje pratilje. One su se već ranije našle i čekale su ispred Suzanine kuće. Petar i Karlo stali su ispred njih, otvorenih usta. Pogledaju jedan drugoga pa onda opet cure.
___ -Woah!
___ -I to je sve što imaš reći? - veselo kaže Mia i skoči dečku u zagrljaj.
Nosila je crvenu dugu haljinu i izgledala je prekrasno. Suzana je pak imala ružićastu haljinju i izgledala je... možda još prekrasnije. Dečki su uglavnom bili bez riječi. Presexy za njihov vokabular. zavodljivim i polaganim hodom Suzana priče Petru:
___ -Sviđa ti se, vidim. Drago mi je.

_______ Ples je tekao glatko. Skoro. Svi dečki su se trudili izgledati što ugodnije sa cijelom stvari zvanom plesanje, ali istinu govoreći - samo par dečki je uistinu znalo plesati. Petar i Karlo nisi bili među tih par. Malo-malo bi nagazili partnerici na nogu, udarili nekoga okolo. razlog više da s enasmije, da se zabavi. Nema pritiska zbog toga, nema treme. Plešeš s osobom koja ti se sviđa, nije važno kako dobro to radiš - važno je da to radiš baš s voljenom osobom, da se truđiš za nju, da si tu uz osobu. Kada je počela Travisova pjesma Closer, sve cure su se rastopile i izašle na podij plesati. A svi profesori su se rastopili pred tim trenutkom. Sklad, jedinstvo - kao da su najbolji studenti ikada i igdje, kao da nemaju svojih problema, kao da nisu problematični. Tu pjesmu sam spomenuo jer se još nešto važno dogodilo dok je svirala. Karlo se primaknuo Miai, čvrsto ju zagrlio i šapnuo na uho:
___ -Volim te...
Glas mu je malo drhtao, nije bio tako siguran u te riječi. Ali prvi put ih je rekao, to je valjda normalno. Prvi put, i to njoj. Osjećao se dobro, i uplašeno. Srce mu je tuklo. Kako će ona reagirati??
_______ Odjednom se svijetla pogase. Potpuni mrak prevlada u sobi. Uskoro se svijetla opet upale, žarko su svjetlila sada. I nije bilo nikoga u predvorju, nikoga osim Karla. Niti benda, niti studenata, ni profesora, ni roditelja. Potpuni muk. Što se sad dovraga događa?
___ -Voliš ju? - njegov duh se odnikud stvori pored njega.
___ -Da. Nemožeš mi to raditi! Nemožeš doći i sumnjati u svaku moju riječ, u svaki moj postupak!
Duh je mirno stajao i gledao ispred. Karlo se bijesno okrene prema njemu. Nije se plašio. Tražio je odgovore!
___ -Reci mi! Kako ću te otjerati? Tko si ti zapravo? Moja savjest?
Prozirna spodoba još uvijek nije ništa odgovarala. Umjesto toga duh okrene glavu prema ljutitom dečku i pogleda ga u oči, pogleda mu u dušu. Karlo... trepne i ... više...
___ -Vidiš... sada vidiš tko sam? Samo pazim na tebe. Vrati se.
Ispred Karla nije stajao njegov duh. Stajao je duh njegova oca.
___ -Vrati se kući, sine.
Karlu poteku suze. Iako je muško, iako vjeruje i stoji iza toga - da muški ne plaču, da je to protiv njegova ponosa. Suze su same tekle niz obraz. Jasno je ispred sebe vidio očev duh, njegovo lice. Sve slike, svi događaji, svi ljudi, sve - počne mu se vraćati u glavu, sve iz stvarnosti, pravog svijeta. Sve što je zaboravio, namjerno ili slučajno, sve što je ignorirao, svu istinu koju je iskrivio - sve se vraćalo dok je stajao onako ranjiv ispred očeva duha. I nesreća od prije par mjeseci dok je majka vozila na očev grob sa otvorenja Matildinog restorana, i sestra i njezin život, i nesreća od prije četiri godine kada mu je otac poginuo, i svi pravi prijatelji i pravi život koji postoji tamo negdje vani. Sve se vratilo natrag, unutar njegova svijeta.
___ -Eva i mama...kako su oni? Jesu li...?
Duh je polako nestajao. Otac mu je polako nestajao pred očima.
___ -Možeš odgađati, ali vrijeme neće, i izgubljeno vrijeme neće više nikad biti pronađeno. Sine...

___ -Karlo, gdje mi je torba? - sestin glas je odzvanjao rano ujutro.
On se pokrije po glavi. Htio je još spavati. Dosadna sestra, ne zna gdje joj je torba, a prvi dan srednje škole je.
___ -Dolazi nam sestrična Maja na par dana. Karlo, Eva, priremite gostinjsku sobu! - majka je veselo najavila dolazak sestrične.
Ona inače živi u njemačkoj, već... nekih dvije-tri godine. Dolazi u dvotjedni posjed sada preko ljeta. I dolazi sama, iako ima samo 18 godina.
___ -Klinjo, makni se. To je moje mjesto!! - srdita, ali zgodna, djevojka vukla je za Karlovu stolicu.
Prvi dan u srednjoj i već se zakačio s nekim. I to sa djevojkom, i to zbog stolice. Ona baš želi sjediti u zadnjem redu pokraj prozora. Nije se htio ustati pa mu ona sredito sjedne u krilo.
___ -Sretan rođendan! - svi su mu u glas čestitali.
Danas je Karlov 17. rođendan. Ana-Marija mu priđe pruži mu poklon i poljubi ga u obraz. Nasmješi se, zacrveni i ode što dalje. Dječak ju je samo pratio pogledom i ruka mu je drhtala sa poklonom.
___ -Danas...iznenađanje! Idemo tvojoj ujni i ujaku u vikendicu u brdima! - otac se nasmješi.
Njegov trinaesti rođendan! Presretan dečkić skoči i veselo zagrli oca. Čist zrak, ledena rijeka u podnožju brda u kojoj se svi kupaju, par vikendica u susjedstvu, osamljeno i sačuvano mjesto. Zato je njegovim roditeljima palo na pamet da odvedu sinčića i njegovu stariju sestricu tamo na slavlje rođendana. Karlo ode do kauča i ugasi televizor, Eva ga je gledala. Majka ubrzo siđe sa kata sa dvije putne torbe, jedna Karlova, druga Evina.

_______ Predvorje, ples, svi sudionici, svi se vrate u trenu oko Karla. Kao da se ništa nije dogodilo. Pjesma je svirala.
___ -Volim i ja tebe... - nježno mu je odgovorila Mai.
On ju pogleda u iskrene oči. Lažne ali iskrene. Pusti joj ruke.




addon ... SPECIAL:
Kažu da... je ljubav simbol beskonačnosti. Briše sav smisao vremena, uništava sjećanja na početak i sav strah od kraja veze. Vrijeme je presporo za one koji čekaju, prebrzo za one koji se plaše, predugo za one koji tuguju, prekratko za one koji se raduju, ali za one koji vole - vrijeme jeste vječno.
//iz priče: PRIČA O LJUBAVI, SRCIMA I LJUDIMA//

afternote:
nego, htio sam reć da... zahvaljuem na pozivinim komentarima! drago mi što se nekome sviđa taj bućkuriš od prve priče: MOJ SVIJET. to sam davno smislio kako bih nacrtao strip po tome, ali ništa od stripa - zato bar imam tu priču. još samo 2 poglavlja. izdržite ljudi! byee! ;)


nastavit će se...
(u nedjelju 1O.O2.2OO8. u devetom poglavlju...)

sadržaj:
stage 01 – zašto je savršeno tako plavo?
stage 02 – i neki problemi, i nije više tako savršeno
stage 03 – ja, moj duh i ostali mi
stage 04 - stvarnost nije tamo gdje živim
stage 05 - prvi let i odjednom crni snijeg pada
stage 06 - vjerujem da me svi opet ostavljaju
stage 07 - tko želimo biti i tko zapravo jesmo
stage 08 - dan po dan, živim ili umirem?
stage 09 - u ovome heroj umire!
stage 10 - svi moji snovi, ali ja biram stvarnost





_______Danas je...novi dan! Znači, nebrojni novih mogućnosti, nebrojno novih šansi. I danas je priprema za sutrašnji ples u školi. Karlo i Mai su pozvani da pomažu; Karlo jer je u školskoj kazni, a Mai jer je predsjednica razreda. I kao svaki dan u proteklih tjedan dana, Karlo se budi sam u velikoj praznoj kući. Otac i majka su mu zajedno otputovali u Francusku. Nekim rođacima, ili tako nešto. Nije baš slušao, bio je uzbuđen što će ostati sam kod kuće. Jedino tetka Melinda nekad svrati, ali i ona je zauzeta vođenjem novog restorana koji je otvorila. Braće i sestara nikad nije imao, tako da potpuno sam u kući - dosadno! No, barem mu djevojka može nesmetano dolaziti. I to čini. Svako dan dolazi prije škole po svog dečka. Često ga još zatekne u krevetu kako spava, opustio se jer nitko ne pazi na njega. Tada bude žurbe i strke, još malo pa kraj školske godine - ne smiju više toliko kasniti.
_______ Danas se Karlo sam i na vrijeme probudio, doručkovao i pred vratim čeka Mai. Pokraj njega (već uobičajno) sjedi njegov duh. Isto gleda u prelijepo nebo. Ni oblačka, sunce prži. Ugodan je dan. I,naravno, ništa nemože poći po zlu po takvom danu.
___-Dobro jutro! - veselo ga pozdravi djevojka i strasno poljubi.
Dečko ustane gore, duboko udahne i makne zabrinuti pogleda s lica, nabaci smješak i zagrli svoju djevojku. Oni krenu u smjeru škole. Još jednom, opet. Putem su pričali o plesu, o temi za ples i šali se, zezali. Ruku na srce, Karlo nije neki plesač, nikad nije bio i nikada neće. Ove godine će se ipak potruditi, za djevojku koju voli - dat će sve od sebe da im bude lijepo i nezaboravno. Da ostane dugo u sjećanju. Čak i ako se nešto dogodi, čak i ako svijet iznenada propaden, ako snovi nestanu - da ostane to, sjećanje, uspomene na lijepo vrijeme provedeno zajedno.
___ -Heheee! - nasmijala se Mai.
Prekrasnim, čistim i nevinim smijehom. Odjekivao je niz ulicu. karlo je pamtio svaki njezin pokret i svaku njezinu riječ, i svakim trenom se sve više zaljubljivao u nju. Dani su mu opet postali „plavi“, sati sretni i svijet savršen.
_______ Kada su ušli u predvorne zatvorene škole zatekao ih je čudesan prizor - desetak učenika i profesori već su radili na uređenju predvorja za ples. Izgledalo je... prekrasno, skromno rečeno. Posvuda šareni baloni, a pri kraju dvorane, kod pozornice - tona crvenih balona, zaljubljenih. Novi crveni tepih za ples, ukrasi svugdje okolo. Topla atmosfera. Prefesorica dođe do njih dvoje i zada ima posao: uređivanje prozora. Uskoro je došao i bend koji će svirati na plesu. Postavili su instrumente na pozornicu i počeli probu. Mirne pjesme, zatim malo žešće, zatim još mirnih - odličan izbor, odličan bend, odličan prostor, velika ljubav. Ples će biti nešto... posebno!
_______ Mai se prišulja Karlu iza leđa i umulja mu lice bojom koju je imala na rukama. Iznenađen, dečko se okrene, zlo nasmije i sruši ju dolje, dohbvati kantu sa bojom za prozore i umulja ju u žuto. Ona vrisne i ... pogleda gore. Vidjela je noge, nečije. Profesorica!
___ -Vas dvoje! Ovo nije igraonica!
Karlo pogleda dolje, prema Mai na kojoj je leđao i oboje prasnu u isto vrijeme u smijeh. Ustanu se i ispričaju profesorici. I profesorica se nasmije kad vidi njihova umuljana lica.
___ -Ah... samo se odite oprati i završite to s prozorima. Nemamo puno vremena, poslije je ovdje sastanak profesora u vezi sutrašnjeg plesa. Do tada sve mora biti gotovo.
_______ Ovih dvoje otiđu u žesnki wc da se operu. Ali se i tamo zanesu i počnu špricati vodom, i onda se počnu hvatati i ljubiti pokraj vrata. Karlo iznenada padne na koljena. Nije mogao doći do zraka, kao da mu srce nije radilo više - nije mogao ništa. Bio je potpuno paraliziran. Drhtavo, jedva podigne glavu prema Mai. Ona počne vrištati i vikati. Dečko se onesvjesti, padne na pod. Par sekundi poslije, tijelo mu počne se trzati, dva-tri puta u pravilnim razmacima. Istina je, u bolnici mu je srce zakazalo zbog kome i sada ga tamo oživljavaju defibrilatorom, aparat za reanimaciju srca.

_______ Karlo polako otvori oči. Pokraj njega je ležala Mai. Spavala je. Bili su na kauču u školskoj zbornici ravnatelja. Tiho je. izgleda da nema nikoga. On ju pogladi po glavi. Ostala je cijelo vrijeme zbog njega. Toplo se nasmije i izmigolji polako van kauča, tako da ju ne probudi. Noge su mu se još uvijek malo tresle. Izašao je van u predvorje. Gotovo je. Pripremljeno je za ples, i izgledalo je - neopisivao lijepo!
_______ Mai stane iza Karla i zagrli ga.
___ -Prestrašio si me, znaš, - rekla je tiho.
On prihvati njezine ruke i okrene se. Pogledao ju je tako zaljubljeno i izgubljeno u isto vrijeme.
___ -Žao mi je, Mai. Ali znaš da ću uvijek biti uz tebe, neću te nikada napustiti.
On ju pogladi po kosi i poljubi nježno u čelo. Djevojka se nasmješi. Vjerovala je u te riječi, izabrala je da vjeruje - da će sve biti uredu. Njih dvoje pokupe svoje stvari i izađu iz škole, čuvar ih pozdravi. Otišli su kući. Naspavati se, odmoriti za sutrašnji veliki ples. Pozdravili su se na Karlovim vratima, jer je Maina kuća malo dalje niz ulicu. Marušić uđe u praznu kuću i ode gore na kat. Nije ušao u svoju sobu, nego u sobu preko puta svoje. Bila je potpuno prazna i mračna soba. Unutra nikada nikoga nije bilo. Roditelji su mu rekli da će to biti gostinjska soba jednoga dana. U tom trenu, gostinjski osjećaj... uopće se nije tako osjećalo, nego neki poznat i topal osjećaj u hladnoj i nepoznatoj sobi.

_______ Bilo je to prije pet godina. Na Karlov rođendan. Otac ga je rano ujutro probudio, čestitao mu i ustao iz kreveta. Dečkić je bio potpuno zbunjen. Sišao je dolje. Svi su bili u žurbi. Majka i otac trčali su po dnevnom boravku, nosili putne torbe. Televizija je glasno gorila iako ju nitko nije gledao, i nitko ju nije gasio. I nitko nije htjeo reći slavljaniku što se događa. majka ode gore u njegovu sobu, otvori njegov odmar i spremi njegovu odjeću u torbu. otac mu se napokon sabere i sjedne pokraj dječačića:
___ -Danas...iznenađanje! Idemo tvojoj ujni i ujaku u vikendicu u brdima! - otac se nasmješi.
Slavljanik pak skoči i sretno zagrli oca. Bili su par puta tamo i njemu se jako svidjelo. Čist zrak, ledena rijeka u podnožju brda u kojoj se svi kupaju, par vikendica u susjedstvu, osamljeno i sačuvano mjesto. Zato je njegovim roditeljima palo na pamet da odvedu jedinog sinčića tamo na slavlje rođendana. Doći se večina rodbine i bit će više nego zabavno.
___ -Hvala, tata! Baš zakon! - dječak se veselio, iskreno se veselio.
Majka je sišla sa dvije torbe sa stvarima. Jedna torba bila je Karlova. Nakon brzog doručka svi krenu prema autu, put pod noge - pravac: vikend u brdima, slavljenje rođendana i druženje s rođacima!
_______ I taj vikend je uistinu bio jedan od nezaboravnih. Pravo mala rođendanska zabava sa rođacima, klincima iz susjedstva, brčkanje u plićaku rijeke. Svi su se na tren opustili i pobjegli od života. I Melinda, sestra Karlove majke, je došla - iako je imala puno toga na umu i mučilo ju je dosta stvari, većinom vezane uz planove o svom restoranu. Otac, njegov brat i još neki susjedi su roštiljali dolje niz dvorište (nepotrebno reći da su par porcija mesa zagorili). Vikend koji se ne zaboravlja, prava obiteljska zabava.








nastavit će se... (u četvrtak O7.O1.2OO8. slijedeći stage...)

sadržaj:
stage 01 – zašto je savršeno tako plavo?
stage 02 – i neki problemi, i nije više tako savršeno
stage 03 – ja, moj duh i ostali mi
stage 04 - stvarnost nije tamo gdje živim
stage 05 - prvi let i odjednom crni snijeg pada
stage 06 - vjerujem da me svi opet ostavljaju
stage 07 - tko želimo biti i tko zapravo jesmo
stage 08 - dan po dan, živim ili umirem?
stage 09 - u ovome heroj umire!
stage 10 - svi moji snovi, ali ja biram stvarnost

stage 06 - vjerujem da me svi opet ostavljaju



_______Prošle godine Karlov otac i on su išli na zaleđenu rijeku u pola zime na pecanje. Samo zato što je Karlo to vidio na televiziji i svidjelo mu se, i pitao je oca jel se to može, i otac je odgovorio da se sve može ako si dovoljno uporan. I otišli su na rijeku. Cijeli dan. Jer su mogli, jer su bili dovoljno uporni. Dječak se sjeća da mu se tamo otac okrenio i u sarkastičnom glasu rekao:
___-Sve se može, kada si dovoljno uporan - osim... letjeti bez ikakvih pomagala. To ljudi ipak ne mogu. Znam da to znaš, ali za svaki slučaj, roditeljski savijet. Nemoj skakati sa zgrada, sine!
Njih dvojica se nasmiju i nabace peticu jedan drugome. Taj dan ipak nisu uspjeli pecati kao na filmu, led je bio pretanak da stanu na njega i probuše rupu negdje na sredini rijeke. Umjesto toga, pecali su sa obale.
Karlo se ovoga sada podsjećao dok je gledao kroz prozor van. Snijeg je još uvijek jako padao. Svi su bili zabrinuti. Već je napadalo preko metar snijega i nema nikakvih znakova da će uskoro prestati.
___ -Karlo Marušić! Obrati pozornost na ploču! Nije da ti matematika ide tako dobro da možeš sanjariti pod satom, - ljutitim glasom se obrati profesorica.
_______ Razred se nasmije, a Mai drmne Karla laktom. Ovaj pogleda naprijed prema profesorici, znak da će paziti na predavanje od sada. Ljudi ne mogu letjeti bez pomagala. Odjednom je u učionici jako zahladnilo. Iznenada, kao da je netko pucnuo prstima i donio hladnoću izvana unutra. Sat je gotov. Ali ne i dan u školi. Unatoč tome, Karlo odluči otići kući. Pod izlikom da mu nije dobro. Dotrčao je do kuće, uletio unutra. Majka je bila u kuhinji, sjedila za stolom i razmišljala o nečemu.
___ -Gdje je tata? - upita Karlo, iako je pretpostavljao da je na poslu.
Majka polako podigne glavu prema svom sinu i tužni pogled nabaci. Ustane se i pogladi ga po glavi.
___ -Što!? Mama... tata! Gdje je?
___ -Zar se ne sjećaš... otac je prije četiri godine poginuo na poslu? Karlo... - kaže majka, i opet joj suza potekne niz obraz.
Puno suza teče, s obzirom da je ovo savršeni svijet, negdje, u nečijoj glavi, negdje savršen svijet. Zašto onda... ljudi toliko plaču?
_______ Karlo padne na koljena. Kuća je postala prevelika. Samo za njega i njegovu majku. Samo njih dvoje u toj kućetini je bezvezno trošenje mjesta. Ali istina je. Otac je prije čestiri godine poginuo. Što je s pecanjem prošle godine? Na ledu, pokraj rijeke. Što je sa savjetom da ne pokuša letjeti? Zar je to izmislio? Nešto što bi željelo da se dogodi.
___ -Karlo... - počne majka.
On ju pogleda i ustane s koljena.
___ -Moraš se vratiti svojoj sestri. Ona te čeka. Pokraj tvoga kreveta.
Gledao je zbunjeno. Sestra? Kakav krevet? Gore u sobi?
___ -Što...?
___ -Ne mogu više ostati uz tebe. Preslaba sam. Karlo, sine moj dragi, odlazim. A ne želiš biti sam - probudi se! - majka ga je na zadnju rečenicu snažno zagrlila.
___ -Gdje ideš?
Na ovo pitanje, majka, ili nije htjela, ili nije znala kako odgovoriti.

_______ Slijedeće jutro snijeg više nije padao. Ali ulice su bile zatvorene zbog snijega. Škola je do danjega otkazana. Karlo se probudio engdje u podne. Ustao se u toploj, no praznoj kući. Nikoga nije bilo. Nitko i neće doći, ni s posla, ni iz kuhinje, ni sa faksa. Ni Mia ne može doći, snijeg u ulici je previsok i nitko još nije potpuno očistio puteve. Susjedi cijelo jutro čiste i kopaju tunele i prolaze u visokom snijegu. Karlo siđe dolje, sjdene na kauč u dnevnom i upali televiziju. Nema ništa zanimljivo. Kako dosadan, i usamljen dan. A ljeto će još malo. Toplo ljeto?
_______ Telefon zazvoni. I naglo se smrači u dnevnom boravku. Automatski se uključi zvučnik na telefonu kao da je netko pritisnuo tipku. Počne šuštanje, koje se nakon nekog vremena smiri. I zatim se začuje plač. I glasovi. Govorili su... njemu. Pričali su mu. Više glasova odjednom. Isprva je zvučalo vrlo zbunjujuće. Jedan glas mu je pričao o njegovom djetinjstvu, drugi o školi, treći o ocu, jedan pak o događajima nekim, i jedan glas - prepoznao ga je - sestrin glas...
___ -Sestra je dobro. To je ona, - kaže Karlov duh, sjedio je pokraj njega na kauču.
Karlo se okrene prema njemu.
___ -Postalo je dosadno ovdje.
Dječak na ovo ustane i otvori ulazna vrata. Vani više nije bilo ni traga snijegu. Sada je već izgledalo kao pravo kasno proljeće - toplo, sunčano i razigrano. Okrene se i pakosno pogleda prema kauču, ali duh više nije bio tamo.
___-Dečko moj! Hajde, idemo!! - začuje se Miin glas.
On se okrene a ona ga poljubi u obraz i povuče van. Zakasnit će u školu ako se ne požure. Nema razloga da kasne po ovako lijepom sunčanom danu. Putem su pozdravljali radosne susjede koje je ovo vrijeme istjeralo van iz kuća. I na tren, ne jedan dugi tren sve se činilo kako je oke, kako je sve na svom mjestu. Jer nije kod kuće, tamo gdje više nikoga nema. Svi su ga opet napustili, otišli. A on, nemoćan da ih više vrati. Ili ne želi, osjeća se razočarano njihovim odlukama. Mogli su tako sretni svi biti. Nema veze, barem će on biti sretan sa svojom djevojkom. I prijateljima...
___ -Dobar dan. Pogledaj... joj, kako slatko izgledate zajedno. Zar ne, Petar? - umiljatim glasom kaže Suzana.
_______ Njih dvoje su im se probližavali na ulazu u školu. I Petar i Suzana su se držali za ruke. Izgleda... da su i oni zajedno sada. Svi se pozdrave, Karlo stane pokraj Petra i udari ga u rame i namigne. Nasmiju se svi. Otkud su i ovo dvoje zajedno. Napokon je sve sjelo na svoje mjesto. Pred ulazu u školu su stali svi četvero. Pred ogromnim plakatom. Oh, da - to je doba godine!
_______ Njih čestvero se pogledaju međusobno. I nasmješe.
___ -„21. PLES ZA KRAJ PROLJEĆA“! U ovu subotu! Hehe!!


When the world says, "Give up,"
Hope whispers, "Try it one more time."
~Author Unknown

Courage is the power to let go of the familiar.
~Raymond Lindquist

If you don't like something change it;
if you can't change it, change the way you think about it.
~Mary Engelbreit