Počinje... novo putovanje (nakon potrage za srećom)
Stajao sam tamo, na sredini sobe. Mislim da jesam... jer bilo je previše mračno. Ne! Previše je svijetlo... sjedim u kutu i presvjetlo je. Pogledao sam si u ruku. Mirna je! I nešto je zapisano na njoj. To sam ja zapisao? Neka slova... povezana. U riječi... povezane. U stihove. Pjesma! Na ruci mi je zapisana pjesma. Nisam pjesnik, to nisam ja zapisao. Jesam li? Što to znači, što piše, kako se to čita?? Ustao sam se na noge - iako sam več stajao. Vani na hladnoći dok mi je vjetar nosio kosu. Priroda, šuma okok menje je odjekivala - zvala je... vrištala! Moram negdje ići, zar ne? Zato sam ovdje... zato sam ja... zato postojim... Da nešto učinim, da nešto kažem, da negdje dođem!!
Zamahnuo sma rukama, krenio naprijed. Noge su me nosile same, hodao sam unatrag. Mislim da sma zapravo padao natrag dolje - u tamu, na svijetlost - na sredinu sobe, u kut, natrag na travu... Znači nije to. Nemoram nigdje ići? Onda... možda moram pročitati to na ruci? Opet sam ju podignuo. Riječi... slagale su se u glavi. Počinje imati smisla. Pjesma, je moja pjesma. Riječi, su moje riječi. To sam ja napisao. Prije toga... prije svega... prije sebe. Oči su mi počele suziti, tekle su dolje - olovne suze, razarujući tlo pod nogama i razbijajući moj svijet, moje ideale, moja vjerovanja. Znači...